Župa Podvučjak

Fra Juro VULETIĆ

 

Čitav Podvučjak sačinjavao je jednu jedinu župu pod istim imenom Podvučjak. Ona je obuhvaćala sve današnje župe na području odžačke općine: Pećnik, Potočane, Odžak, Svilaj, Brusnicu, Dubicu, kao i šamačka sela Prud i Zasavicu. Župnici su prema prilikama selili s jednog mjesta na drugo, pa se prema tim mjestima i župa nazivala: Jakeš, Pećnik, Potočani i Dubica. Ali, uza sve ove nazive, uvijek je ostajalo prvo ime Podvučjak.

Seljakanje župnika pojmljivo je iz više razloga. Oni nisu imali ni u jednom mjestu crkvu ili dobar župski stan - pogotovo ne oboje. Prema tome, nije ih imalo što stalno vezivati uz bilo koje mjesto. Stanovali su kao župnici i na drugim mjestima, u priprostoj kućici, a svete su čine obavljali u zgradici koja često puta nije smjela nositi naziv ni kapele, a kamoli crkve. Kad bi se te zgradice pokazivale neupotrebljivim, onda bi župnik potražio druge slične, samo u boljem stanju, i te bi kupio ondje gdje bi mu to prije i lakše ispalo. Tako fra Luka Dropuljić piše iz Potočana kako je u Potočanima zatekao stan vrlo trošan, te osjećajući unaprijed poteškoće koje bi imao kad bi ga htio tu pregraditi ­potražio je drugo mjesto - Dubicu.


   Nekad su župnici selili i zbog zuluma od strane muslimana. Ukloniti se zulumima bio je najzgodniji način da ih se čovjek riješi. A tih je zuluma bilo; njih nije nigdje falilo, pa ni ovdje. Osobito su zulumi na vrhunac izašli za zloglasnog derventskog kapetana Mahmutbega, kojega suvremenik naziva najokrutnijim. Za njegova vremena misnici su ponekad morali bježati preko Bosne.2) Prema bilješci Dropuljića, on je pravio smetnje za grad­nju župskog stana u Potočanima. Ta bilješka veli: Veliku su bili starješine stavili pomnju da bi se načinila kuća, ali zaludu je bilo nastojanje zbog tvrdoglavosti Mahmut kapetana derventskoga, vladaoca za mnogo godina.

To je i razlog zbog čega je župski stan iz Potočana prenešen u Dubicu. (Taj se Mahmut kapetan istakao u vrijeme borbe bosan­skih begova s turskom vladom kao veliki protivnik Carigrada. Nekom zgodom bio je u Carigradu. Proslavio se kad mu je sultan rekao da skine čahnu, a on pritisnuo čahnu uz glavu i odgovorio:

Čuješ, care! Ovako je s glavom možeš skinuti, ali s glave ne možeš.)

Kao posljedica turskih zuluma bili su i naši podvučjački haj­duci Kiko i Zelić. Neprilike su dolazile i sa drugih strana. Tako, mnogo je nepri­lika zadala mjesnim kršćanima buna popa Jovice, čije su čete ovuda četovale i pod svoju zastavu ljude potezali - bit će više silom, nego milom.3

2)  U bilješci Matice krštenih od 1836. godine, piše: Hocce tempore vitaba­mus iniquas minas et persecutiones crude/issimi Tyranni Mahmud-capi­tanei Derventensis - fugientes trans Bosnam fluvium ad districtum gradačaciensem.

3) Tadašnji kapelan u Podvučjaku, fra Andrija Barukčić, zabilježio je u Matici krštenih: Presbytero schismatico graeci ritus Joanne nomine, vulgo Jovica a Derventa anno 1834. seddione contra Turcas, impravice movente et catholicos ad sua signa fluctuantia cogente - Turcis item ad sua contra illum prelentibus; catholici in magno angore coniecti ut sese carnificinac ex utroque parte imminenti subtraherent, dilabi cepere ...

Bivalo je neprilika i sa strane samih katolika, vjernika. U Maticama vjenčanih nalazi se zabilježeno više slučajeva otimanja djevojaka, i što je još gore, vjenčanja pred kadijom.

Godine 1838. za župnika je došao u Potočane fra Luka Dro­puljić. Našao je tu vrlo rđav stan. Zbog nemogućnosti da podigne novi stan (smetnje derventskog kapetana) našao je podesnije mjesto u Dubici i preselio. Tako sjedište župe prelazi u Gornju Dubicu.

Dropuljić je literaran čovjek, poznat po putopisu u Carigrad za vrijeme afere Provincije i biskupa Barišića. Zato je on rasvijetlio događaj prenošenja sjedišta župe: Ne imajući u Potočanima pri­stojna stana i nemajući nade da bi ga tu podigao, on je preko jednoga okretnoga kršćanina, Jokana Ilaka iz Gornje Dubice, kupio ovdje posjed, milić, jednoga muslimana imenom Dautbega Begovića. Izgleda da je taj posjed bio u veličini u kojoj se i danas nalazi. Tu veličinu fra Luka izražava izrazom pedeset kosa, što bi značilo otprilike 150 duluma.

Na tome posjedu on je sljedeće 1839. godine sagradio kuću (dugu 22 aršina, široku 17 aršina), pogradio nuszgrade i posadio 400 šljiva. Na taj posjed on je izvadio i vlastovnice na turskom jeziku i dao ih potvrditi u Derventi. U ovome mu je pomogao jedan musliman, njegov osobni prijatelj, neki Mehmed-efendija Alikadić iz Novog Šehera. Fra Luka je naznačio i trošak oko ovog svoga rada. Milić ga je koštao 5 kesa (pedeset dukata), kuća ga je koštala 17 kesa tj. 170 dukata. Zahvaljuje i vjernicima - Dubičancima, jer brez iznimljenja srčanost svoju ukazali su pomoću svojom velikom. Deus omnipotens retribuat omnibus laborantibus prodecore ejus.


Napose ističe zasluge spomenutoga kršćanina Jokana Ilaka iz Dubice Gornje koji se je mlogo trudio dok je od 'zle kosti' Dautbega Begovića izmamio ovi prosotrani Milić.

Obvezuje i svoje nasljednike na zahvalnost prema dotičnom Jokanu veleći: Fratri sv. Franje za ovaj beneficij najvišu srdačnost dužni su imati pram Jokanu Ilaku ...

1856. godine nastala je prva dioba na župu Dubicu i ekspozi­turu Potočani. Kasnije, i druge diobe.


Još ponešto iz kronologije

• 1930. godina: Na sv. Savu je ovomjesni učitelj Radiša Tošić napravio malu školsku zabavu s djecom, kojoj je prisustvovalo više ljudi. Navečer je nabavio par pjevača i zakazao narodnu za­bavu - ali nije bilo programa, pa su se uz to neki mladići htjeli i potući u školi.

U proljeće se jednoga dana uzbudio narod i počeše mi ljudi dolaziti svi razjareni. Uzbunilo ih to što je učitelj djeci zabranio da ne smiju vikati: Hvaljen Isus!, nego Dobar dan ili Dobar večer. Kako je učitelj bio pravoslavni, to se mislilo da je on tu propagandu potjerao kao antikatolik. Kasnije sam doznao da su svi učitelji imali naređenje od svojih nadležnih da djecu polako i oprezno nastoje odvratiti od vjerskih pozdrava.

 

Naš slučaj, dakle, nije bio jedinstven. Međutim se ta stvar brzo i stišala i zaboravila. Ja sam i osobno s tim učiteljem govorio. Rekao mi je da on nije djeci zabranio vjerskih pozdrava, nego samo da im je tumačio da ima i drugih narodnih pozdrava ...

Neko vrijeme, pred Duhove, počeo je gospodin učitelj sazivati mladiće k sebi na neka večernja predavanja. Načujem za ta pre­davanja i zbilja sam ozbiljno shvatio. Ali, počelo se od svijeta čuti kojekakvih čudnovatosti na tim večemjim školama. Na Du­hove uvečer sjedio sam pred kućom u hladu s jednim seljakom, kad čujem gdje svijet neprestano s pjesmom i kriskom dolazi školi. Pitam čovjeka: što je ono. Veli: Oni mladići idu učitelju na neke vježbe. Sutradan doznam da je i jedan ozbiljan i pametan moj čovjek te večeri išao školi. Pozovem ga k sebi i pitam - što se to tamo radi? Kad, iz njegova izlaganja doznam da su ta večer­nja predavanja ustvari spiritistička seansa i hipnotizerski pokusi.

Sutradan, drugi dan Duhova, s oltara sam udario na to protu­mačivši svijetu da je to grešno i od crkve zabranjeno, a također i za zdravlje škodljivo. Nisam poslije čuo da se to ponavljalo.

• Dne 30. srpnja 1930. imao sam jednu veliku nepriliku. Do­šavši ovamo iz Foče, doveo sam sa sobom dječaka Baru Šimića, brata sadašnjeg klerika fra Domagoja Šimića. Toga dana ostali smo ja i on sami kod kuće. Iza podne pošaljem ga nešto k Bosni rekavši mu da se odmah vrati. No, on, kad je došao tamo, skine se i skoči u Staraču da se okupa. Na mjestu je potonuo. Dvade­setak minuta iza njegova odlaska dobijem vijest da se utušio. Dva dana i dvije noći nisam jeo ni spavao.


• Dne 9. studenog 1930. bio sam orobljen u pol bijela dana, za vrijeme pučke mise. Dok sam ja u crkvi držao službu Božju, došao je lopov sa sjeveroistočne strane, uspeo se uz prozor te jakim komadom štanjge otkinuo gornji prozor - oberlicht, unišao u sobu, zaključao se unutra, uzeo moje makaze što šljiviće šišam, otkinuo mi tim makazama brave na ormaru i sandučku. Kako je to bilo prve nedjelje iza Svih Svetih i Mrtvog dana, to je tu našao od ovih svetkovina mise, lemozine i opijela; odnio je karteni novac, sitni je ostavio, u ormaru je našao osam paklića - 4 odnio a 4 ostavio; našao je 8 papira i 4 odnio, 4 ostavio. Na pendžeru su stajale korice i nož; nož je odnio, korice ostavio. U svemu me je oštetio za 1400 dinara. Prijavio sam stvar ispostavi, ali badava. U Balegovcu je ovoga vremena živio notorni provalnik Petar Š., zvani Perica; ja sam uvjerenja da me je on porobio, ali nisam ga vidio pa se ne bi baš smio zakleti. On je i pokojnog fra Mirka (Šestića) pokrao, iz iste sobe (samo u manjoj mjeri) odnio par zlatnih i srebrenih komada austrijskog novca ...

• 20. lipnja 1931. učitelj je odveo djecu na kupanje, gdje se utušio dječak Marko Lujić. Zgrnuo se k Bosni silan svijet da traži dijete ... Sam je gosp. učitelj prčkao po vodi i tražio. Rodbina utušenog djeteta bila je dalje i nije prispjela brzo. Dođe jedan čovjek učitelju i kaže: Bježite vi, gospodine, dok nije rodbina stigla! - Zašto, paja nisam ništa kriv, što bi bežao? (bio je Srbija­nac, mladić). Veli mu i drugi čovjek: Gospodine, bježite vi odavle!

Zbilja on posluša i ode. Jedva je izmakao, kad banu rodbina utušenog s noževima. Ne bi valjalo da su ga zatekli .

• 22. prosinca 1931. umro je u svom stanu u Odžaku Gabriel Blažević, koji je ovdje 35 godina služio kao učitelj. Pokojnik je ukopan u groblju Kruščik. Tako je želio pošto mu je tu ukopana mati, prva žena, te jedan sin, pokojni Ladislav, bivši naš gimnazi­jalac. Bio je veoma pobožan čovjek.



• 6. travnja 1932. u Balegovcu je živjela neka Anica Iličević, starica-cura, koja je od djetinjstva živjela hodajući i proseći. Tog dana, pred mrak, prolazila je ona ovuda cestom. Nenadano nalete s konjima dva mladića, te je sataru. Do pola deset navečer ležala je na cesti. Pošto je nitko nije htio u kuću primiti, to sam je ja uzeo k sebi. Ista je ujutro umrla. Tako sam u kući imao mrtvaca, komisiju, obdukciju i mnogo toga čemu se nisam nadao.

Ima u Balegovcu Pero Š., zvani Perica, kojemu je krađa uro­đena. Pošto se nikako i ničim nije mogao odvratiti od toga, to ga je sud stavio pod tutorstvo i mene stavio za tutora. Tako postadoh lopovskim tutorom ...

• 9. travnja 1932. Savaje prekinula sip te izlila ovamo, dok je Bosna još prije izlila preko polja između Dubice i Pruda. Tim je nastala poplava kakva se ne pamti niti se može čuti od najstarijih ljudi. Preko Zorica i cijele Vojskove voze kompe, a preko Begluka čamci. Pred kuću svoju nitko u Zoricama i Voj­skovi izaći ne smije, jer dubina vode nadmašuje visinu svakog čovjeka. Svijet je pobjegao na tavane te vari žito i tim se hrani, a donje prostorije kuće obuzela je voda. Kompe nepre­stano izvoze marvu. Kiša pada neprestano; tako nevolja tuče i iz neba i iz zemlje. Jedna je kuća u Vojskovi ukinuta (i nekoli­ko udžera). Najviše se tuše kokoši. Novine izvješćuju ove strahote.

• Početkom svibnja svijet se počeo vraćati svojim kućama. 9. svibnja prvi put sam otišao cestom u Šamac. Svijet pati zbog nestašice hrane, kako marvene tako i ljudske, a uz to nema ni sje­mena da posije ljetinu.

• 24. rujna 1932. zadesi me velika šteta. Toga dana dođe mi dimnjačar veleći: Gospodine, nisam kod vas zaradio ništa ima već pola godine; de da štogod zaradim! Pustim ga da očisti kuhinjski odžak i on na tom zaradi banku, a meni od toga izgori štala te štetovah 300 do 400 banki.



Dječak, naime, baci one čađe iz odžaka na đubre, u njemu se negdje trefila iskra od koje se upalila slama na đubrištu, a od toga uhvatio plamen i sijeno na štali (bila je puna sijena!). Sreća je bila prava što se to trefilo u danu pa je marva bila vani. Druga je sreća što se kod mene trefila u poslu četiri čovjeka koji su odmah poletjeli da spasavaju stvari iz štale i šupe. Na glas zvona, strčao se narod, ali štala i sijeno odu u pepeo.

• Lipanj 1937. Ovih dana uhvaćeno je u Novom Gradu jedno komunističko skrovište. Jedan iz sarajevske gimnazije protjerani đak, unuk najbogatijeg Novograđanina, organizirao je tu jedan aktiv. Našli su kod njih komunističkih brošura, letaka i slično. Imali su program budućeg gospodarenja: nabavit će traktore koji će orati. Imali su i listu proskribiranih, tj. onih koje će poubijati čim preuzmu vlast. To su bili: Martin Benić, pop Mirko, pop Mihailo, Adam Rus i dr. U Odžak ih je odvedeno tridesetak, ali su pušteni svi osim četvorice.

• Dne 26.01. 1938. Danas mi žandari dotjeraše ovdje moje žup­ljane N.M. i MJ. zvanog Kule. Ukrali su državnu vojničku ceradu s Begluka (Balegovac ), te uz to Kulo je ukrao neke moje stvari: nekoliko kokoša, kuhinjski kredenac, križarsku klupu, majčine čarape, posjekao jedan dud ... Ogrnuli su ih ceradama te izgledaju kao ovčari, a svezani su zajedno jednim lancem za po jednu ruku. N. je inače bio konfident ispostave i žandarmerije. Karakteristika je današnje vlasti da za svoje ljude uzimaju samo moralne propa­lice. Donekle to i moraju, jer nitko od pravih ljudi s njima neće.

• Dne 18. rujna 1938. Danas je Dubica vidjela slavlje kakvoga nije vidjela od 1902. godine. Danas je, naime, fra Velimir Karlović imao ovdje prvu mladu misu. Misni otac mu je bio gosp. Martin Benić, trgo­vac iz Svilaja. Isti je Martin i lani bio misni otac fra Marku Čalušiću (koji se uvijek prema nama pokazao odan i požrtvovan). Misna majka bila je Anđa Beljan iz Gornje Dubice, čija dobročinstva, inače, nije lako nabrojati. Kum je bio mjesni župnik fra Juro Vuletić. Mladomisniku je palo milodara u novcu 7805 dinara, a u stvarima 13 ćilima, te mnogo drugog štošta. Vrijeme bilo lijepo, a narod potpuno discipliniran. Sve je prošlo u najboljem redu. A naroda je bilo oko 5000.

• 10. travnja 1939. Drugi dan Uskrsa: Danas Križari imadoše zabavu. Imali su lijep komad i dobro su ga naučili. Posjetioca bi puno, ali iza njih je navalila masa sa svih igrališta, te je navala tako jaka bila da je stup pred crkvom(zidani) pukao. Zabava je držana uz crkvu. Ta se masa gurkala i mnogo smetala zabavi. Iza komada je slijedila privatna zabava do blizu ponoći. Govorancija je bilo beskrajno. Materijalni uspjeh priličan. Moralni uspjeh za planiranje dubičkih križara dobar. Moralni uspjeh za narod nije baš kakav, jer narod ne zna pratiti i iskoristiti ovakve odgojne komade. Političkih ispada bilo je dosta.

• 12. studenog 1939. Ovo je jesen, jesen šljive, rakije i ženidbe; uz to vrijeme rezervi (počeo je rat u Evropi). Pravo vrijeme ludo­vanja! Nikad nije bilo toliko samodošli koliko ove godine.

Iz knjige  „Pregršt dobrih riječi“, str. 121-133

 

Veljača 2011.