Ratne uspomene (drugi dio)

         Na 2. srpnja 1944., nedjeljom, držao sam pučku misu, a kada sam završio, iznenada se počela crkva tresti i prozori drhtati. Pomisiloi sam: Opet naš jadni i tužni Brod! Međutim, avioni su se brzo udaljili, a ja sam se povukao u župni stan. Tek što sam sjeo za stol u kancelariji i počeo rješavati neki akt, najedanput se poče kuća tresti: avioni su se povratili.

         Ponavljala se ratna tragedija Slavonskog i Bosanskog Broda. Ovom zgodom, na povratku avioni su bombardirali i Derventu. Bosanski Brod je imao mnogo više žrtava, ali u Derventi se odigrala teška tragedija. U to doba vojnici su sve više i više napuštali položaje na frontovima te bježali svojim kućama. Tog dana njemačko-ustaška vojska nenadno je provodila raciju po Derventi i bližim selima. Uhvatili su oko 150 takvih bjegunaca, dotjerali ih u derventsku stanicu, vagonirali ih, te vagone zaključali. Upravo u taj čas letjeli su avioni iz Broda. Sve što god je bilo živo bježalo je skolodvora i iz grada, samo ti jadni zatvorenici ostali u vagonima, izloženi svojoj sudbini. Sudbina je bila strašna. Bio je direktan pogodak. Svi su vagoni bili uništeni, a snjima i ono 150 momaka u najboljoj snazi i u najljepšoj mladosti. Među tim nesretnicima bila su trojica braće, sinovi Joze Bubala iz Poljara. Zajednički grob i spomenik trojice braće na plehanskom groblju i danas je jedan od najpotresnijih spomenika koji nas sjeća na ovu tešku tragediju Drugog svjetskog rata u ovom kraju.

         Rat je trajao dalje, snjim su se rađali i teški događaji: palež, pljačka, ubojstva, bratoubilački sukobi i slično. Kolale su razne vijesti, suprotne jedna drugoj.

         9. rujna 1944. zapazio sam rano izjutra kako se svijet rano skuplja na putovima i raskrsnicama. Odmah sam zaključio da se dogodilo nešto važnijega. Domalo sam doznao da su partizani došli u Derventu. Tu su ostali nekoliko dana. Ovu zgodu iskoristili su četnici, te provalili preko Višnjika prema Žeravcu. Dočekali su ih ustaše i među njima se zametnula velika borba. Sukobi su se ponavljali u više navrata. Žestoka borba vodila se osobito na same Svisvete, 1. studenog 1944. Rano ujutro toga dana vidio se veliki požar između sela Božinaca i Kuline. Četnici su zapalili božinačku školu. Narod iz Višnjika i Brizovice stalno je bježao prema Žeravcu, goneći pred sobom marvu i vodeći za sobom djecu. Ne znam što je bilo teže gledati, životinje koje su gladne rikale, ili djecu koja su zaplašeno plakala.

         Iz ovog vremena na mene je poseban utisak ostavilo naglo bježanje i povlačenje njemačke vojske. Cijelo vrijeme, za zime 1944/45., prolazili su cestom prema Brodu njemački vojni odredi koji su se vraćali iz Grčke i Albanije i drugih balkanskih krajeva. Kolona za kolonom povlačila se neprestano cestom, a moglo se vidjeti sve moguće vrste vojnika, oružja i ratne opreme. Uglavnom oni su kretali noću, rano ujutro ili večerom, a danju su se sklanjali u selaili pod drveće te druge zakutke, bojeći se aviona koji su se stalno i valovito kretali, te vrebali na tisuće neprijateljskih vojnika. Vojnici kažu da ništa nije tako sudbonosno, a i ružno vidjeti nego kada se vojska koja je pobijeđena daje u bijeg, svjesna da je pobijeđena i razbijena. Tako je bilo i s ovim Njemcima koji su se povlačili iza onih nekada slavnih dana kada su njihovi padobranci osvajali Kretu. Sada je sve bilo bijedno, ružno te podsjećalo da su pobijeđeni. Tada sam prvi puta čuo od nekadašnjih prusko raspoloženih njemačkih vojnika i oficira riječi za koje u početku rata nisu ni pomislili da će moći izgovoriti: Wir sind kaput!

         Uoči nove godine 1945. bila je blaga i ugodna noć. Te novogodišnje noći Nijemci su stalno prolazili u dugim kolonama cestom, takoreći bilo je trajno povlačenje od Grčke do granica Balkana. U ponoć su pucali svim vrstama oružja, kao da bi bili na frontu. Pobijeđeni vojnici htjeli su, iz običaja, pozdraviti Novu godinu u želji da im bude sretna iako su znali da im ona neće biti sretna. Neke od tih jedinica koje su se povlačile navraćale su i u selo Žeravac da prenoće, da se odmore i sklone od aviona. Jedne večeri izbila je jedna kolona u dvorište župnog stana s većim brojem vojnika, dosta kola i sa slabim konjima. Vojnici su neke konje uveli u štalu a druge povezali za ogradu. Oni u štali su bili tako izgladnjeli da su probirali komade odpadaka bačenih u bunjište, a oni koji su bili svezani za tarabe, gladni – grizli su same tarabe. Osvjedočio sam se o narodnoj izreci glad očiju nema.

         Malo kasnije iz te kolone došao je kmeni jedan oficir te mi se predstavio kao vođa kolone. Bio je povisok, koštunjav, zagasita i upaljena lica, podrijetlom Prus a po zanimanju učitelj. Zamolio da prenoći u kući. Rekao sam mu da imam sobu, ali da nemam posteljine. Bio je zadovoljan s malim. Naredio vojnicima da mu donesu slame, te je na tome spavao. poslužio se svojim dekama za ležaj i pokrivanje. U taj čas on je za mene bio ni vojnik ni oficir ni Prus ni Nijemac nego čovjek koji trpi posljedice rata – treba ga pomoći iz čovjekoljublja, našao je sklonište u mom stanu. No nešto kasnije ovo moje držanje iznenadio je njegov stav. On je iz svog torbaka izvukao veću Hitlerovu sliku, pribio je na zid poviš uzglavlja, a onda legao da spava pod tom slikom kao pod kakvim čudotvornim znamenjem.

         Među onima koje sam pomagao duže vremena kako se povlače, ovaj Prus bio je jedini koji je još tvrdio da je Hitler bobjednik, a svi drugi su svjesni svojega bježanja i da su pobijeđeni. Ujutro sam još s njim razgovarao. On mi je dugo i široko tumačio sve moguće izume kao što su: boljševizam, anglikanizam, amerikanizam, hitlerizam, fašizam, socijalizam itd. On je tvrdokorno i svojski pruski dokazivao da je za njega na svijetu sve laž, varka, san. izmišljotina a samo hitlerizam jedina prava istina, u njemu leži spas čovječanstva. To je meni izgledalo sve paradoksalno, a to tim više zvučalo je smiješno i nepojmljivo, kad je taj tvrdokorni Prus to dokazivao na rubu vremena i u času kad se rat primicao kraju, i svakom je bilo jasno da je hitlerizam na rubu propasti. Ovaj Prus bio je, možda, u Bosni među zadnjim njemačkim oficirima koji apodiktički tvrdi da će Hitler pobijediti.

         20. siječnja 1945. bilo je zadnje ali najstrašnije bombardiranje u Brodu. Preko 60 aviona kružilo je više od dva sata nad Brodom i rušilo ga. Brod, koji je bio skoro porušen, trebao je, takoreći, biti potpuno uništen. Bio je oštećen i savski most, ali se moglo još preko njega prelaziti. Jedna je bomba direktnim pogodkom pogodila u županijski zatvor, u kojem je bilo oko 180 zatvorenika, pretežno predstavnika seljačke stranke. Svi su našli smrt u ruševinama zatvora.

         Iza toga je nastupilo izvijesno zatišje. Njemačke kolone su rjeđe prolazile te je i bombardiranje bilo u manjim razmacima. Slušao sam vijesti, čitave ratne izvještaje: njemačka propaganda je još uvijek radila s parolom da je njihova pobjeda. Njemačka propaganda je više puta bila smiješna i izazivala smijeh. Tako se sjećam jednog novinskog članka kada je Goebels govorio: Mi ćemo sve izdržati, jer mi imamo gvozdeni želudac i čelična pluća. Komentar na ovo bio je, sjećam se, kod mojih nekih poznanaika s narodnom poslovicom: Koza krepaje, a repom vrti!

Nastavak i kraj u trećem dijelu