Kristovo drvce

Fjodor M. DOSTOJEVSKI

U jednom je podrumu stanovao dječak, ali još sasvim mali, od svega šest godina ili još manje. Taj se dječak ujutro probudio u vlaž­nom i hladnom podrumu. Imao je na sebi nekakav haljetak i podrhtavao je. Iz usta mu je izbijala bijela para i, sjedeći u kutu na, škrinji, iz dosade je navlas puštao tu paru iz usta i zabavljao se gledajući je kako se diže. Ali je bio gladan kao vuk. Nekoliko je puta od rane zore prilazio drvenom ležaju gdje mu je, na prostirci tankoj kao koprena, i s nekakvim zavežljajem pod glavom mjesto jastuka, ležala bolesna majka. Kako se tu na­šla? Zacijelo je bila doputovala sa svojim dječarcem iz nekog drugog grada i iznenada se razboljela. Gazdaricu su još prije dva da­na bili odveli na policiju; podstanari se bili razišli uoči blagdana kud koji, samo je jedan lezihljebović ležao već dan i noć mrtav pijan a da nije ni dočekao blagdana. U drugom kutu sobe jaukala je od reumatičnih bolova nekakva osamdesetogodišnja starica koja je nekoć negdje bila dadilja, a sad je umirala osamljena, uzdišući, mrndžajući i režeći na dječaka tako da se ovaj već bojao i približiti njenoj postelji u kutu.

Našao je vode negdje u hodniku pa se na­pio, ali nigdje nije našao ni korice kruha te je već po deseti put prilazio mami da je pro­budi. Napokon ga obuze tjeskoba u mraku - odavno je već bio pao mrak, a još nisu upalili svjetlo. Opipavši mami lice, začudio se što se uopće ne miče i što je hladna kao zid. »Ovdje je baš hladno« - pomisli i postaja časak zaboravivši svoju ruku na pokojničinu ramenu, a onda puhne u prstiće ne bi li ih zagrijao, i iz­nenada, napipavši na ležaju svoju bijednu ka­picu, polagano, pipajući oko sebe, iziđe iz podruma. Bio bi već i ranije pošao, ali se sve­jednako bojao nekog velikog psa koji je gore, na stubištu, cijeli dan zavijao pred susjedo­vim vratima. Ali sad više psa nije bilo, i od­jednom se obreo na ulici.

Bože, kakav grad! Nikad još ništa slično nije vidio. Ondje odakle je doputovao mrkli je mrak po noći, svega jedan fenjer u cijeloj uli­ci. Drvene niske kućice zatvaraju kapcima; čim se smrkne, na ulici nema ni žive duše, svi se pozatvaraju po kućama, te samo zavijaju cijeli čopori pasa, stotine i tisuće ih zavijaju i laju cijelu bogovetnu noć. Ali je zato ondje bilo lijepo, toplo i davali su mu da jede, a ovdje - Bože, da bar ima što pojesti! I kakva je ovdje lupa i buka, kakvo svjetlo i ljudi, konji i ko­čije, pa studen, studen! Ledena para diže se s premorenih konja, iz njihovih vrelih zadi­hanih njuški; kroz prhki snijeg potkove zveče o kamenje, i svi se tako guraju i, Bože, kako je gladan, kad bi bar imao kakav komadić kruha, i kako su ga odjednom zaboljeli prsti! Pored njega prođe čuvar reda, ali se okrene na drugu stranu da ga ne vidi. Evo još jedne ulice - o kako je široka! Ov­dje će ga jamačno zgaziti; kako samo svi vi­ču, trče i jure u kočijama, pa koliko svjetla, ko­liko svjetla! A što je ovo? Uh, koliko je staklo, a iza stakla soba, a u sobi drvo do stropa; to je božično drvce, a na drvetu koliko svjećica, koliko zlatnih papirića i jabuka, i svud uoko­lo lutkice, konjići; a po sobi trče djeca, dotje­rana, čista, smiju se i igraju, i nešto jedu i pi­ju. Eno, ona djevojčica zaplesala s dječakom, kako je zgodna djevojčica! Evo, i glazba svi­ra, čuje kroz prozor. Gleda dječak, divi se, već se i smije, a bole ga i prstići na nogama, a na rukama su mu već sasvim pocrvenjeli, više ih ne može savijati i bole ga kad miče nji­ma. I odjednom se dječak sjeti da ga strašno bole prstići, pa zaplače i potrči dalje, i evo, opet vidi kroz drugo staklo sobu, i tu ima drveta, a na stolovima svakojakih kolača - od badema, crvenih i žutih, i sjede tu pa tko god dođe, daju mu kolača, a vrata se svaki čas otvaraju i s ulice ulazi mnogo gospode. Prikrade se dječak vratima, naglo ih otvori i ude. Uh, kako su povikali na njega i zamahali rukama! Jedna mu gospoda brže-bolje priđe i tutne u ruku novčić, pa mu sama otvori vrata. Kako se preplašio! I novčić mu odmah ispade iz ruke i zazvecka po stepenicama nije mogao saviti svoje crvene prstiće da ga zadrži. Istrči dječak na ulicu i pojuri glavom bez obzira, a kamo - ne zna ni sam. Opet mu dođe da zaplače, ali se sad boji, pa bježi, bje­ži i u ručice puše. I obuzima ga tuga jer se od­jednom osjetio osamljen i jadan, odjednom, o Bože! A što je sad opet ovo? Stoji svjetina i di­vi se - iza stakla na prozoru tri lutke, malene, obučene u crvene i zelene haljinice, a baš kao da su žive! Neki starčić sjedi i kao da svira na velikoj violini, a druga dva stoje pokraj njega i sviraju na malim violinama, i po taktu ma­šu glavama, i gledaju jedan drugoga, i miču usnama, govore, zaista govore - ali se kroz staklo ništa ne čuje. I dječak je isprva pomi­slio da su živi, a kad se dosjetio da su lutke - iznenada se nasmije. Nikad nije vidio tak­vih lutaka/nije ni znao da ih ima! I najradije bi zaplakao, ali su mu te lutke dozlaboga smi­ješne. Najednom mu se učini da ga je straga netko zgrabio za kaputić - pokraj njega stoji velik i zločest dječak i odjednom ga tresne po glavi, zbaci mu kapu s glave i udari ga nogom.

Prevalio se dječak na zemlju, stade ga vika, premro od straha, skočio i pobjegao što ga no­ge nose, i najednom dotrči ni sam ne zna ka­mo, provukao se ispod vratnica u nečije dvo­rište - i čučne iza složenih drva: »Ovdje me neće naći, a i mrak je.«

Čučnuo je i skutrio se, a nikako da odahne od straha, i gle, posve iznenada, postade mu lijepo da je milina - ruke i noge prestale ga najednom boljeti i bilo mu toplo, tako toplo kao da je na peći; sad se, evo, sav stresao - ah, pa zaspao je! Kako je lijepo ovdje spavati! »Posjedit ću malo ovdje, pa ću onda opet otići da pogledam one lutke« - pomisli dječak i osmjehne se kad ih se sjeti - »baš kao da su žive!...« I odjednom mu se učini da mu je nad glavom mama zapjevala pjesmicu. »Mama, ja spavam, ah, kako je ovdje lijepo spavati!«

— Hodi sa mnom, dečko, da kitimo bor — prošapće iznenada nad njim netko tihim glasom.

Pomislio je da mu to još govori mama, ali ne, to nije ona; tko ga to zove, ne vidi, ali se netko nagnuo nada nj i zagrlio ga u mraku, a on mu pruža ruku i... i gle - o, kakvo svjet­lo! O, kakav bor! Pa to i nije bor, takvog drveta još nije vidio! Gdje li je to sad - sve blista, sve sija, a oko njega same lutke - ama nisu, to su sami dječaci i djevojčice, samo su (ako sjaj­ni, svi se vrte oko njega, lete, svi ga cjelivaju, dižu ga, nose sa sobom, pa i sam leti, i vidi - gleda ga mama i smije mu se radosno.

— Mama! Mama! Oh, kako je tu lijepo, mama! — dovikuje joj dječak, pa se opet cje­liva s djecom, i htio bi im što prije pripovi­jedati o onim lutkicama iza stakla. — Tko ste vi, dečki? Tko ste vi, curice? — pita ih, smije se i ljubi ih.

Ovo je »Kristovo drvce« — odgovaraju mu oni. — Kod Krista je svagda na ovaj dan drvce za malu djecu koja nemaju svoga drvceta... — I tako je doznao da su ti dječaci i dje­vojčice bili isto takva djeca kao i on, ali su se jedni posmrzavali još u košarama u kojima su ih bili podmetnuli na stubištu pred vrati­ma peterburških činovnika, drugi su se ugu­šili kod dojkinja čuhonki koje je bilo unajmilo sirotište, treći su pomrli na presahlim prsima svojih majki za velike samarske gladi, četvrti su se pogušili od smrada u vagonima trećeg razreda, a svi su sad oni ovdje, svi su sad kao anđeli, svi su kod Krista, i On je glavom među njima, i pruža im ruke, i blagoslivlja i njih i njihove majke... A majke te djece stoje isto tako tu, sa strane, i plaču; svaka prepo­znaje svoga dječaka ili djevojčicu, a oni im tr­kom prilaze i cjelivaju ih, brišu im suze svo­jim ručicama i mole ih da ne plaču jer je njima ovdje baš lijepo...

Pazikuće su sutradan ujutro našle dolje iza drva sitno tijelo zalutalog i smrznutog dječa­ka; pronašli su i njegovu mamu... Ona je bila umrla još prije njega; našli su se opet kod Gospodina Boga na nebu.