Govor Bosne

Sve u sideralnom prostoru, a pogotovu živa bića, prenose sobom, u sjemenu, genetički programiranu evoluciju vrste. Čovjek je jedino živo biće koje u ukupnosti genetičke game osjeta i osjećaja ima i - savjest. Savjest se s čovjekom radja kako njegov potencijali stoga je u prvim godinama uzrasta i razvoja treba 'probuditi i pobuditi' da funckionalno (pr)ocjenjuje ukupnost podataka koje u našu svijest donose naša ćutila. Savjest, nedvojbeno dar neposredne spoznaje, prema tome, nije neko 'šesto čulo' nego li izvor ljudske intuicije koja održava u kontinuitetu (su)djelovanja u razumu stalno pristižućih podataka naših osjetila. To se najbolje može shvatiti u misteriju ljudskog govora.

Ljudski govor je intuitivno predmišljen i u memoriji zadržan kao naziv za svaki segment izricaja - a sve to u nizu predstavljaju najrazličitije riječi od kojih se sastoji ljudski jezik. Intuitvni poriv kod svih normalnih ljudi je uvijek isti, ali kodificiranje segmenata govora koji intuiciju prenosi u govor kod svih ljudskih skpina je specifičan - pa ukupnost specifičnosti segmenata govor nizivamo - jezik. Zna se otprilike da se je prvi ljudski govor sastojao od vokala, te suglasnika kao cenzure vokala od kojih je govor postajao jasniji i zapamtljiviji.

Susreti, miješanja i specifični odnosi raznih ljudskih skupina, posebno u odnosima brojniji - malobrojniji, jači - nejači, davali su govoru nadmočnih ulogu zajedničkog jezika dominatora i dominiranog. Nekad je aramejski jezik bio najrasprostranjeniji, zatim je to bio helenski koine, pa latinski itd. No činjenica da su ti dominirajući jezici nakon plime strateške nadmoći nestajali u oseki njihova slabljenja, treba logički postupak dekodiranja: postojanog i nepostojanog govora.

Postojani govor je onaj u kojem, u kontinuitetu intuitivni poriv zadržava svoj izražajni govor, odnosno kad se malo ili rijetko mijenja odnos izmedju fonema i morfema. U tom smislu treba shvatiti veću postojanost sjedilačkih od nomadskih naroda. Da bi nomadski govor (p)ostao govor rulje koja se u nekom osvojenom prostoru stabilizira, potrebna je dominacija došljaka nad sjedilačkim pučanstvom, ali samo kad dodje do tragične navade da se namjerno gasi govor sjedilačkog pučanstva i silom nameće govor osvajača koji je postao trajni dominator. Intrensečna logika jednog jezika ne može objasniti intrensečnu logiku drugog i drugacijeg govora. Govor je pravi ahiv memorije mentaliteta i kulture naroda koji su opstali zahvaljujući svom jeziku. Gubitkom jezika gubi se i identitet. Tako se je latinski jezik nametnuo ukupnosti osvojenih zemalja i kojima su živjeli sjedilački narodi i bio je jedino dopušteno komunikaciono sredstvo na govornom planu - i u govornoj i u pisanoj praksi, a kad ta dominacija prestane, ishlapi i iz svijeti ljudi koji su se vratili svom mentalitetu i po njemu svom jeziku. Latinski je stoljećima silom namećan Bosni, a Bosna ga s prezirom nikad nije htjela usvojiti. Zahvaljujući svojim 'ilirskim popovima', odnosno kasnije - glagoljašima i franjevcima.

No, što se tiče naših krajeva, Bosna je bila jedino ilirsko područje koje Latini nisu osvojili i podlčinili, nego li ga pridružili zajedničkoj vanjskoj politici i strategiji. To se je dogodilo godine 6 po Kristu, kad ni jedan strani dominator nije mogao u Bosni izdiktirati ono što kod domaćeg pučanstva nije neizbrisivo i što je kodificiralo u svom jeziku koji je bio stvarni izraz virtuelnosti intuicije, odnosno - govor po zdravu razumu. Pogotovu ne na području vjere koja je u Bosni oduvijek bila stvar istine po zdravu razumu.

Danas samo bosanski jezik ima ono što okolni jezici nemaju: u paralelizmu intuicije i govora, budući da intuicija  prethodi govoru, prednost u ukupnosti govorne koumikacije ima - istinoljubivost. Bosansci se odlično razumije s minimumom rijeci, tek s inorodcima moraju biti 'eksplicitniji', često, na zalost, uzaludno.

Bosancima je nemoguće podvaliti rog za svijeću jezikom kojim oni govore i stoga ničiji pokušaj sa strane da Bosancima nametne svoj 'lažljivi' govor nije uhvatio korjena. Bosanski jezik u intuitivnom predznaku ima razradjenu filozofiju života, koju smo tek ovlaš tu i tamo spomenuli, a koju će trebati razradjivati profesionalno i savjesno.

Bosnu je od svih napasti spasila - izvorna čistoća bosanskog jezika.