Pandur Juro
Fra Juro VULETIĆ
Nedavnono je u Johovcu kod Dervente umro težak i umirovljeni željeznički poslužnik Juro Matanović. Težak, ali čovjek u potpunom smislu, seljak, ali izrazit i dosljedan vjernik. Život mu je obilježen s nekoliko značajnih kršćanskih crta koje mogu poslužiti za uzor svakome pravome vjerniku, pa ih zato ovdje i donosimo.
Rodio se Juro u doba turske vladavine i rastao u vrijeme kad je pjesnik pjevao: Ak' u goru, vuci; ak' u polje, Turci. Jedne rede nahrupi eškija na očevu mu kuću da robi i plijeni. Dok su hajduci lupali vrata koja je otac branio, malog Juru majka izbaci kroz pendžer i on uteče kroz šikaru. Kad se vratio poslije nekoliko sati, nađe oca ubijena, kuću izgorjelu, a majku gdje plače na izgorjelinama. Malo iza toga umre mu i majka od žalosti, a Juro ode u tuđu kuću.
Ljudi daju hranu, a Bog krijepost i snagu. Juro odraste u tušoj kući i bi momak kome nije bilo lako naći para. Nije imao zemlje, nije imao kuće, ni roda ni poroda, ali je u sebi nosio kršćansku dušu, veliko srce i jake mišiće, sposobne za svaku službu.
Iza ulaska Austrije u Bosnu počeše njene vlasti uređivati općine u Bosni, ne samo po gradovima nego i po istaknutijim i naseljenijim seoskim krajevima. Te su seoske općine kasnije bile napuštene. Takva jedna seoska općina organizirana je i u Jurinu kraju sa sijelom na današnjoj željezničkoj stanici Kotorsko. Za popunjavanje općinskog osoblja trebao je i općinski pandur. Za tu službu trebalo je uzeti nekoga iz mjesta. Prva je misao pala na Juru. Pozovu ga odmah i ponude mu tu službu s dobrom plaćom.
Da je drugi tkogod bio na Jurinu mjestu - onako bez kuće i kućišta, on bi bez promišljanja i ćoravo poletio za tom ponuđenom službom. Ali, Juro ne poleti tako ćoravo. On je jednu stvar najprije dobro promislio. Ja sam kršćanin, reče sam sebi, a u službi će možda štogod biti nekršćanskoga, pa kako ću onda? Moram stoga da se najprije o svemu propitam. Dođe Juro na općinu i pita bilježnika:
- Što će biti moja služba? Bilježnik mu veli:
- To i to, to i to - i drugo, što bude trebalo.
- A u koje ću ja dane službu vršiti?
- Sve dane; svaki dan ima svoje poslove.
- A nedjeljom i svetkovinom?
- Isto!
- Ali, ja moram u te dane u crkvu ići!
- Pa, kad slučajno nema posla, možeš i u crkvu! - veli mu
bilježnik nehajno.
- Ali, ja po zakonu moram u crkvu ići svake nedjelje i svetkovine.
- Ta, kad ima posla, kako ću te pustiti da ideš u crkvu, a posao da propada?
- Pa, kad ja imam zakon da idem u crkvu, kako ću ići na drugi posao, a zakon da mi propada!
- Pa, eto, velim ti, kad ne bude posla, možeš ići kud hoćeš!
- Ali, zakon je da se svake nedjelje i svetkovine ide u crkvu!
- Ma, čovječe. Zamisli ti da ja pustim općinske poslove zbog tvoje crkve?!
- Ma, gospodine, zamislite vi da ja pustim moju crkvu zbog općinskih poslova!
I ne popusti Juro ni jednoga trunka. Općini je bilo teško pristati na to da Juro bude slobodan nedjeljom i svetkovinom. Ali naći drugog momka kao Juru: umna, bistra, zdrava, snažna, lagana i uslužna - ne bijaše lako. Zato mu pustiše na njegovu. I Juro primi službu općinskog pandura; odatle ga prozvaše pandur Juro - i osta mu to ime do smrti.
Općina je brojila osamnaest sela. Valjalo je mnogo letati i mnoge poslove svladavati. Jure je sve to sustigivao. Nije mu bilo teško raditi. Ali mu je teško bilo nešto drugo.
U to je vrijeme svijet u Bosni živio još patrijarhaino. Stariji su znali za Boga, a mlađi i za Boga i za starijega. Nije se lako čula ni psovka ni kletva, ni ružna riječ, ni bezbožna besjeda. Jurin bilježnik bio je prečanin, neki Vincetić. Od njega Juro više puta ču sve to: i psovku i kletvu i ružnu riječ i bezbožnu besjedu. To mu je bilo teško. Zato ne izdrža u službi ni godinu dana a već poče misliti kako bi pustio službu. Nije samo mogao naći zgodan način kojim bi to učinio. Ali, dođe jedan slučaj koji to začas riješi.
O Božiću, naime, dođoše vodičari da poškrope općinsku zgradu. Oni se prijave kod Jure, a Juro ode da upita bilježnika za dozvolu. Bilježnik mu to zabrani.
- Zar ne treba općini svetinje? - upita ga Juro.
- Ne treba! - odgovori bilježnik hladno.
- E, dobro - reče Juro - gdje ne treba Bog i svetinja, tu ne treba ni Jure!
Iste večeri napusti on pandursku službu i ostavi općinu.
U to je vrijeme Austrija provađala željeznicu Brod - Sarajevo.
Juro sebi nađe službu na željeznici, a Vincetić kasnije bi obješen na Vrisikama kod Kotorskog radi pronevjere i umorstva.
Juro ostade uvijek isti. Jedne ga nedjelje njegov poglavar zabavi nekim poslom i Juri izmače vrijeme da prispije u crkvu. Kad mu se na to poglavar počeo smijati, zaprijeti mu Juro ostavkom na službi. A nije bilo lako u ono vrijeme naći službenika, jer tada bosanski svijet nije rado micao od svog ognjišta. Zato poglavar, da umiri Juru, dade mu svog konja i Jure prispi na vrijeme u crkvu. Inače bi pustio službu.
On je bježao odsvakle gdje se nije priznavao Bog i zakon, pa makar to bila i najunosnija služba. Juro je znao da gdje nema Božjeg blagoslova, nema ni koristi od zarade, makar ta zarada ne znam kako bila velika. On se pri tome nije bojao propasti ni štete.
- Ako što štetujem radi Boga - govorio je - zar je Bogu teško to meni nadomiriti?!
On nije tražio sebe prije Boga, nego najprije Boga, onda sebe. Takav je ostao uvijek i u svim prilikama. Na jednom seoskom sobetu42 neki pijani fakin, mašući nožem oko sebe, udari Juru u rame i Juri procuri krv niz haljine. Jure ne htjede kući dok se nije smrklo, a tada dođe kući, prisvuče se u mraku i krvave haljine sakri. Nije htio nikoga zovnuti da mu ranu izapere i povije, mada ga je rana dobro pekla.
- Mogla bi se - reče - čeljad pobuniti kad bi doznala što je bilo, pa bi moglo biti psovke i grijeha; a bolje je da ja tu ranu malo dulje pronosam nego da Bog trpi psovku i grijehe, kad toga ionako mnogo ima.
Godine 1926. pošao je u Rim na hodočašće prigodom sedamstogodišnjice smrti sv. Frane. Često je kasnije govorio da voli to hodočašće više od svega svoga imanja. A njegovo imanje nije maleno. On, koji još u doba svog momaštva nije imao ni zemlje ni kuće, ostavio je iza sebe dvije kuće, mnoge zgrade, prostrano zemljište i divno uređeni milić. Otkud to? Otud što je u svemu tražio Boga, a koji nađe Boga, nađe i sve drugo. Na Juri se točno mogu primijeniti Isusove riječi: Tražite najprije Kraljevstvo Božje i pravdu Njegovu i sve će vam se drugo dodati.43
42 sobet (ture.) - posijelo, zabava, gozba.
43 Glasnik sv. Ante Padovanskog, God. XXVI., br. 10., listopad 1931., str. 230-232.
Iz knjige "Pregršt dobrih riječi", str. 59-62