Zadnja runda povijesnog hrvanja


Branimir HUTTERER

 

Sjećam se izjave jednog od eminentnijih sveučilišnih profesora iz Zagreba prije otprilike godinu i pol dana: Državotvorni narodi iz događanja uče, nedržavotvorni ne uče. Sa zebnjom se pratilo hoće li hrvatski mentalitet pod udarom povijesnih potresa samoedukacijom nadići svoj tradicionalni handicap naroda na pogrešnoj strani (zapravo naroda s krivim procjenama političke situacije). Kao što duga patnja oplemenjuje, tako i velika pogibelj prosvjećuje. Letimična analiza odnosa hrvatskog mentaliteta spram bosanskog pitanja pokazat će daje to prosvjećenje potpuno izostalo.

Po ponašanju svjetske javnosti jasno je da je Bosna kamen mudraca postjugoslavenske krize. U Bosni se dobiva ili gubi rat, stvaraju uvjeti političke perspektive ili propasti. To je shvatila svjetska zajednica, to su shvatili Srbi, to je shvatilo i hrvatsko vrhovništvo upuštajući se u opasan projekt zaštite hrvatskih interesa u BiH. Srbi su pitanje krajina stavili u drugi plan (unatoč blizine moru), kao i pitanje Kosova (unatoč činjenici da je to njihov Knin), usmjeravajući svu energiju na pitanje Bosne. Dok su u opticaju bile novčanice s 19 nula, dok se za nekoliko sati u inflaciji topila mirovina, nitko se nije našao da bi takovo političko opredjeljenje doveo u pitanje, l tamo ima 500.000 izbjeglica, pa to nitko i ne pominje. U sasvim drugim uvjetima djelovalo je hrvatsko vrhovništvo. Proniknuvši u sudbinski značaj hrvatskih korijena u Bosni i Hercegovini, politički program koncipiranje tako da u cijelosti pokrije i ta područja. Međutim, pod snažnim pritiskom domaće medijske javnosti i kompletne oporbe (što ipak iznenađuje), program je morao biti modificiran kako bi se izbjegla politička katastrofa.


Nekoliko tjedana sankcija protiv Hrvatske bilo bi dovoljno da domaća javnost zbriše aktualnu, a i svaku drugu vlast. U javnim nastupima oporbe i dijela medijske javnosti zamjetna je morbidna ideja kako da se otresu problema bosanskohercegovačkih Hrvata, odnosno kako da ih "zamijene" za kninsku krajinu. Naravno, to je najsigurniji put za definitivan gubitak oba područja (što će budućnost već znati pokazati). U žaru nastojanja da riješe parcijalni (doduše vitalni) problem krivo iščitavaju političke dokumente. Kao, Srbima su sankcije nametnute zbog agresije na bivše jugoslavenske republike, predlaže se ukidanje embarga na oružje za žrtve agresije itd. Neće biti! Sankcije su uvedene isključivo zbog Muslimana, u vezi sa njima biti će i skinute. Skidanje embarga na oružje odnosi se također isključivo na Muslimane. Kao najzanimljiviji mamac Muslimanima se nudi put preko Hrvatske u Europu. Muslimanski pak prvosvećenik tvrdi da je Europa frustrirana kompleksom manje kulturne vrijednosti u odnosu na islam. Netko tu nešto nije razumio. Stalno se podastire teza o cjelovitoj Bosni (što je isto što i muslimanska Bosna), uz uporabu otrcanih i kobnih povijesnih zabluda (Muslimani kao Hrvati islamske vjeroispovijesti, prirodni saveznici, Hrvatska do Drine i sl.). Treba samo otići u Sarajevo i prvom Muslimanu reći daje Hrvat islamske vjeroispovijesti, odnosno da se nalazi u Hrvatskoj, koja je naravno do Drine. Sto se prirode savezništva tiče, tu su Muslimani mnogo eksplicitniji uporno tvrdeći da se radi o braku iz računa, odnosno zajednici iz interesa. Preporučivati Hrvatima cjelovitu Bosnu kao ambijent za afirmaciju samobitnosti isto je kao Hrvatskoj s istom nakanom preporučiti cjelovitu Jugoslaviju. Inače, hrvatska politika u Bosni i pitanje bosanske cjelovitosti, kao objektivno teška pitanja, do u beskraj su zlorabljena u dnevnoplitičke svrhe u Hrvatskoj, s elementima denunciranja svjetskoj zajednici i otvorenog izdajništva. Washingtonski sporazum proći će povijesnu provjeru. Za sada ima, ako ništa drugo, barem taj efekt da je političkim profiterima oduzeo kolosalan predmet denunciranja i manipulacije. Sada ih je spopala demokratičnost, a to će već malo teže ići.

Ovaj rat je donio mnoga iznenađenja. Jedno od njih je svakako ponašanje i rezistencije bosanskih Muslimana. Stoji činjenica da su do rata dobrih 20 godina vodili glavnu riječ u BiH kada su stekli znatno državotvorno iskustvo. Stoji i činjenica da od pojave iranske revolucije (Homeini) islam kao duhovno-politička kategorija postaje sasvim novi kvalitet, parcijalno i globalno.


Stoga povijesnu paralelu 1942-1992. mogu zastupati samo povijesno potpuno neupućeni ljudi. Ta dva trenda, osim geografske podudarnosti, nemaju ništa zajedničko. Ipak muslimanski projekt 1990. zamišljen je megalomanski (dominacija nad cijelom BiH). U početku vrlo brzo su se našli na rubu provalije i potpune propasti. Postupno su međutim razvili diplomatsko-medijsku aktivnost ogromnih razmjera, organizirali su vojsku i puteve opskrbe, održali temeljne državne institucije, zaoštrili pitanje stege i subordinacije. Bilo kako bilo najkritičniju fazu su prebrodili, svoj problem lansirali su u žižu svjetskog interesa. Njihov najveći problem i dalje ostaje reduciranje megalomanije u realnije programske okvire. I pri najvećim egzodusima i masovnim stradanjima nije primijećeno značajnije kolebanje u programskoj orijentaciji, tj. otpor aktualnom vodstvu, što je znak (kao i kod Srba) profilirane državotvornosti. Kao i Srbi imaju bezrezervnu podršku klera.

 

Hrvati su najugroženija bosanskohercegovačka skupina. Početna euforija imala je uglavnom manifestni karakter. Prava duhovna i stvarna mobilizacija počela je tek kada su, na već stiješnjenom prostoru, ugroženi doslovce na kućnom pragu. Tada su ispoljili hrabrost, umješnost i požrtvovnost bez presedana. Obranili su neobranjivo. To se često dešavalo u dubini bosanske unutrašnjosti, bez adekvatne medijske prezentacije. Nemajući vlastite medije većeg dometa, informacije su pristizale djelomično i povremeno.

U periodima kada je na malom ali gustom viteškom ratištu ginulo po stotinu momaka dnevno, udarne hrvatske vijesti počinjale su informacijom da je pet četničkih granata palo na Kašić.

Hrvati su u Bosni najstariji narod, nekada su bili i najbrojniji. Po svemu sudeći stariji su nego i Hrvati u Hrvatskoj. Borili su se nevjerojatnom upornošću i uz svijest da se u mirnodopskim uvjetima na tim prostorima neće moći održati. Valjda iz poštivanja prema uspomeni na svoje dugo postojanje. Postavlja se pitanje kako bi se stvar razvijala da je cijela hrvatska javnost stala na stranu bosanskih Hrvata. Posebice oporba. Ali nije. Naravno, kada se kaže bosanski, uvijek se podrazumijeva i hercegovački. Bez obzira što bude donio Washingtonski koncept, bosanski Hrvati znat će se odlučnije postaviti u izboru svoje budućnosti nego što su činili prije.

 


Ožujak 2014.