Ivo Andrić - nobelovac iz Bosne

   Prije smrti, molio je Ivo Andrić potomke da mu opus ne razbijaju na nacionalne komponente. Nisu ga poslušali pa su svi uzeli koliko su mislili da im od piščeva djela iza života pripada. Bošnjaci su tomu jedinom južnoslavenskom nobelovcu polupali sve spomenike ali ga svejedno i danas čitaju, među Srbima je mnogo čitan i dalje, a u Hrvatskoj ga, u posljednjim godinama, kada nema više njega da se brine o vlastitoj biografiji, smatraju piscem svojega duha pa i jezika. Sam je Andrić u drugom dijelu života izabrao da mu srpski književni izraz bude domicilni ali on nije ni prvi ni posljednji pisac koji je osim hrvatskoj pripadao i nekoj drugoj književnoj tradiciji.

   Čitav Andrićev opus bez ostatka organski je dio hrvatske književne povijesti. A to što je taj opus i organski dio srpske književnosti, samo mu uvećava čitanost, mnogostrukost i energiju. To što je Andrić hrvatski pisac ne umanjuje činjenicu da je on i srpski književnik. Isto vrijedi i obratno. Svoj etnički i kulturni kontekst ovaj Travničanin rođen 1892. birao je sam. Sve do 1920., premda političkim uvjerenjem jugoslavenski unitarist, pisao je i idiomu koji se gotovo bez izuzetka smatra jezikom hrvatske književnosti. Nakon tog datuma pa do smrti, pisao je srpskim književnim idiomom ali zato njegova djela u Hrvatskoj nisu bila ni mane čitana ni manje uvažavana. Andrićeva su djela zadobila znatnu aktualnost u ratu koji je izbio petnaest godina nakon njegove smrti. U njegovim su knjigama usred posljednjeg rata strani i domaći čitataelji tražili ključ najnovijeg balkanskog sukoba. Neke od argumenata taj veliki majstor naracije nije im uskratio.

   Nakon školovanja u Višegradu, Ivo je gimnaziju pohađao u Sarajevu a onda je u Zagrebu, Beču i Krakovu pred rat studirao slavistiku, povijest i filozofiju. Fakultet tada nije završio jer je dio rata proveo na liječenju od plućne bolesti, a neko je vrijeme, kao član Mlade Bosne, bio u zatvorima i u internaciji u Šibeniku, Mariboru, Travniku i Zenici. Završetak rata dočekao je u Zagrebu gdje je s grupom radikalnih jugoslavenskih unitarista, među kojima su najutjcajniji bili Vladimir Čerina i Niko Bartulović, pokrenuo časopis Knjževni Jug. U to doba objavljene su čak tri piščeve knjige, dvije lirske Ex ponto i Nemiri i proza Put Alije Đerzeleza. Uz pomoć svojeg nekadašnjeg profesora na sarajevskoj gimnaziji, Tugomira Alaupovića, ministra u prvoj jugoslavenskoj vladi, ulazi Andrić u diplomatsku službu. bio je niži konzularni činovnik u Rimu, Bukureštu i Grazu gdje su nadređeni, tada već afirmiranom piscu, pomogli da da stekne doktorat. Tema doktorata Razvitak duhovnog života u Bosni za vrijeme turske vladavine bitno je odredila čitav budući Andrićev književni rad. Svoj doktorat, koji je stroga komisija dosta negativno ocijenila, taj poliglot napisao je na njemačkom jeziku. Slijedile su brojne diplomatske službe od kojih su piscu za književni rad najvažnije bile one u Parizu i Madridu. Pred samo izbijanje Drugoga svjetskog rata postao je Andrić drugi čovjek u ministranstvu inozemnih poslova Kraljevine Jugoslavije, a od 1939. bio je veleposlanik te zemlje u berlinu. Kući se vratio nakon što je 6. travnja 1941. Njemačka bombardirala beograd. Umirovljen je za vrijeme rata. Kada se rat završio, javnost je iznenadio svojim kapitalnim djelima Na Drini ćuprija, Travnička kronika, i Gospođica.

   Sve što je poslije došlo bila je priča o književnom uspjehu. Najprije domaćem, a onda, nakon prevođenja na mnoge jezike i dodjelom Nobelove nagrade 1961., postao je Andrić najpoznatiji književnik svojih domovina. Umro je u Beogradu 1975.

   Andrić nije bio jedini književnik koji je u vrijeme nastanka prve Jugoslavije i u trenutku kada je Beograd Hrvatima postao novom nadnacionalnom prijestolnicom, izabrao da bude i srpski književnik. Andićev izbor bio je politički i ticao se svakidašnjeg života i bio je važan sve dok se pisac sam mogao brinuti o svojoj biografiji. Nakon smrti Andićeve nije bilo više razloga da se logika represivnih i nacionalističkih režima primjenjuje na njegov posmrtni život i na sudbinu njegovih djela. Piščev nacionalni izbor stvar je njegove građanske biografije i u hrvatskoj kulturnoj povijesti nije ona niti stvar nepoznata niti neviđena. Mnogi su Hrvati postajali mađari, Nijemci ili Talijani, Rusi ili Srbi, a sve zbog političkih opcija, ali su njihova djela svejedno ostala biti i dio njihove zavičajne tradicije koliko i izabranih domovina.

pv

Izvor: Povijest hrvatske književnosti, S. Prosperov Novak

          Između Pešte, Beča i Beograda