Zabranjeno sjećanje
Počasni bleiburški vod
Totalitarni komunistički režimi Srednje i Istočne Europe u prošlom stoljeću uključivali su pojedinačna i kolektivna ubojstva i smaknuća, smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnog fizičkog terora. Počinitelji tih zločina nisu izvedeni pred sud međunarodne zajednice, kao stoje bio slučaj sa stravičnim zločinima koje je počinio nacizam. Kao posljedica toga vrlo je niska svjesnost javnosti o zločinima koje su počinili totalitarni komunistički režimi. Komunističke partije su legalne i aktivne u nekim zemljama iako se u nekim slučajevima nisu distancirale od zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi u prošlosti.
Žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima koje su još žive, ili njihove obitelji, zaslužuju sućut, razumijevanje i priznanje za svoje patnje.
Parlamentarna skupština Vijeća Europe poziva sve komunističke ili postkomunističke partije da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovno procijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi i da ih osude bez ikakvih nejasnoća.
Iz rezolucija 1096 i 1481 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe
Nekoliko stotina tisuća Hrvata, vojnika i civila različite dobi i staleža, pokušavajući se spasiti od nadolazećih jedinica jugoslavenskih komunističkih snaga, potkraj 1944. i početkom 1945. bježalo je iz istočnih krajeva Nezavisne Države Hrvatske (NDH) prema njezinu središnjem dijelu, a posljednjih tjedana Drugoga svjetskog rata uglavnom se slijevalo prema njezinu glavnom gradu Zagrebu. Početkom svibnja 1945. taj se egzodus nastavio prema slovensko-austrijskoj granici. Prema britanskim vojnim izvorima, hrvatske izbjegličke kolone kroz Sloveniju prema Austriji činilo je oko 700.000 osoba. Većina njih, vjerojatno tri četvrtine, zarobljena je već na slovenskoj strani granice, najvećim dijelom u trokutu Celje – Slovenj Gradec - Dravograd. Ostali su se uspjeli probiti kroz obruč jugoslavenskih vojnih snaga na austrijski teritorij, gdje su očekivali utočište kod savezničkih, britanskih snaga koje su zauzele jugoistočnu austrijsku pokrajinu Korušku. Međutim, ta su se očekivanja pokazala pogrešnima. Britanci ih nisu zaštitili, već su pripadnike Oružanih snaga NDH prisilili na predaju oružja te su ih zajedno s civilima izručili Titovim partizanima. Drugim riječima, prepustili su ih osvetničkoj strasti njihovih ratnih neprijatelja, poslali u smrt, koja ih je zatekla neposredno nakon izručenja na nekom od masovnih stratišta, ili su bili podvrgnuti mučenjima na dugotrajnim marševima smrti od austrijsko -slovenske pa sve do srpsko-bugarske granice.
Tragedija koja je uslijedila bila je najveća u cjelokupnoj hrvatskoj višestoljetnoj povijesti, a u hrvatsku povijest ušla je pod nazivom Bleiburška tragedija - prema austrijskom gradiću Bleiburgu u blizini kojega je započela tragedija hrvatskih izbjeglica, ili Hrvatski križni put - prema kolonama smrti u kojima su se kretali zarobljenici.
Prema knjizi dr. se. Josipa Jurčevića Prikrivena stratišta i grobišta jugoslavenskih komunističkih zločina (DIS, Zagreb, 2012.), u kojoj je objavio podatke na temelju istraživanja koja je provodio tijekom 2007. i 2008. za potrebe Državnog odvjetništva Republike Hrvatske (DORH), do kraja 2008. bilo je evidentirano 1517 masovnih prikrivenih stratišta i grobišta na području četiriju država - Slovenije (591), Hrvatske (843), Bosne i Hercegovine (91) i Srbije (82). U međuvremenu je otkriveno još nekoliko desetaka novih masovnih grobišta u tim državama, samo u Srbiji oko 100, a mnoga će tek biti pronađena kad se provedu još temeljitija istraživanja, posebice u Bosni i Hercegovini. Na temelju antropoloških istraživanja i pouzdanih svjedočenja, znamo da se u samo tri masovna stratišta - u Maceljskoj gori kod Krapine, Teznom kod Maribora i Kočevskom rogu kod Kočevja - nalaze posmrtni ostaci najmanje 50.000 žrtava, uglavnom Hrvata. Bivša hrvatska državna Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava evidentirala je u radnoj bazi podatke za 162.000 hrvatskih poslijeratnih žrtava. Naknadnom provjerom podataka utvrđeno je daje među njima jedna trećina, oko 54.000, stvarnih žrtava, a ostalo su dvostruki ili nepotpuni podaći pa se trebaju provjeriti i eventualno nadopuniti. Osim toga, u radnoj bazi Komisija je prikupila podatke za oko 110.000 ratnih žrtava koje većim dijelom uopće nisu bile evidentirane, s napomenom da ti podaci uglavnom nisu dodatno posebno provjeravani te je vjerojatno, zbog istih razloga kao i u slučaju baze poslijeratnih žrtava, daje i njihov stvarni broj manji.
Međutim, Komisija je ukinuta prije nego što je završila popisivanje te nije moguće procijeniti u kojem je postotku obavila svoj posao i koji je konačni broj hrvatskih poslijeratnih žrtava, kao i još nepopisanih ratnih žrtava. Komisija Vlade Republike Slovenije za rešavanje vprašanj prikritih grobišč gotovo u cijelosti je dovršila posao popisavši oko 15.000 slovenskih žrtava. Srpska Državna komisija za tajne grobnice ubijenih od septembra 1944., dosad je poimence popisala oko 35.000 srpskih žrtava, a smatra se da će taj broj biti znatno veći od 50.000. Bošnjaci/Muslimani u Bosni i Hercegovini tek su započeli popisivanje svojih žrtava i već imaju gotovo 10.000 imena, a procjene su da je poslijeratnih žrtava medu njima bilo između 30.000 i 40.000. Dr. se. Vladimir Geiger, koji se godinama bavi istraživanjem žrtava folksdojčera u bivšoj Jugoslaviji, u svojim znanstvenim radovima iznosi podatak da ih je poslije rata stradalo više od 50.000; jedan je broj likvidiran, a najvećim dijelom stradali su od gladi i bolesti u zarobljeničkim logorima. Ni približno nije poznat broj poslijeratnih žrtava Drugoga svjetskog rata medu Crnogorcima, Makedoncima i Albancima, kao ni pripadnicima talijanske i mađarske manjine u Jugoslaviji. Također, dosadašnja istraživanja upućuju na zaključak da je neposredno nakon Drugoga svjetskog rata ili poslije u zarobljeničkim logorima likvidirano nekoliko desetaka tisuća zarobljenih pripadnika njemačke vojske (Wehrmacht). Jugoslavenski režim pomno je pazio da tragovi komunističkih zločina budu temeljito izbrisani, grobišta razorena, žrtve prešućene. Svaki spomen, obilježavanje ili posjet mjestima stradanja strogo su zabranjivani i najstrože kažnjavani, a bilo kakvo istraživanje time potpuno onemogućeno. Iako su desetljeća zabrana i manipulacija povijesnim činjenicama trebala utjecati na trajnu promjenu kolektivne svijesti hrvatskoga naroda o vlastitoj tragediji i žrtvama, pokazat će se da je ona bila daleko podcijenjena. U okolnostima koje u Hrvatskoj nisu dopuštale javno spominjanje točnih povijesnih činjenica i žrtava Bleiburške tragedije i Križnoga puta te žrtava drugih komunističkih zločina, tada se u hrvatskom iseljeništvu započelo i provodilo prikupljanje grade o temi Bleiburga i poslijeratnih stradanja, kao i obilježavanje spomena na žrtve. Ti su zapisi i sjećanja očuvali od zaborava ne samo povijesne činjenice već i državotvornu svijest, nužnu za uspostavu buduće samostalne hrvatske države.