Zemljica Bosna

Oko 950 godine Bosna je potpala pod Rašku vlast, a K. Porfirogenet o tome piše: "horion  Bosna podpala je pod Srbiju". Iz riječi horion ( zemljica) vidi se da je Bosna u to doba bila malena, a Porfirogenet u njoj spominje samo dva grada ( Katera i Destnik). Prvotna prava Bosna sterala se u najboljem slučaju odprilike od Konjica do Vranduka i od Drine do Vranice, najdalje do Vrbasa. Time je obuhvaćala tek petinu svog današnjeg teritorija.

 

Do prije 950 god. nikada nije bila pod vlašću Srba. Ivan Kinnamos tajnik Emanuela Komnena (1143-1180) tvrdi da Bosna seže do Drine i da nije podložna srpskom velikom županu. Kinnamos je više puta boravio u Raši i iz osobnog znanja svjedoči da Srbija dopire samo do Drine, a zapadno od te rijeke, poimenice u Bosni, da je drugi narod različit od Srba koji ima svoje običaje i uredbe a i svog vlastitog vladara. (Historiorum Epitome).

 

Po tome se dade zaključiti da je ta malena zemlja već u to vrijeme bila samostalna državica. Srbin Časlav kad ju je osvojio oko 950. godine, vladao je njome tek nekoliko godina te poslije njega kroz daljnjih tisuću godina Srbi njom nikada nisu vladali. Čak je ni najveći srpski vladar Dušan Silni nije mogao osvojiti.

 

Pop Dukljanin piše da je hrvatski kralj Krešimir osvaja oružjem i pripaja hrvatskoj državi(oko 965), a prema pisanju fra Otona Knezovića, plemena koja su naselila prvotnu BiH nisu zadržala svoje narodno ime već samo svoje usko plemensko ime, koje dobiše po rijekama, gorama i poljima ( Bošnjaci se prozvaše po rijeci Bosni, Neretljani po rijeci Neretvi, Zahumljani po Humu, Trebinjani po Trebinju)

 

Knezović piše da se prvobitni bosanski teritorij tek kasnije počeo širiti na susjedne krajeve i to od 12-15 stoljeća. Tek poslije turske okupacije nastao je današnji zemljopisni pojam Bosne kojem su pripojeni krajevi na jugu Zahumlje i Travunja, na zapadu Završje, na sjeveru Usora i Soli, na sjeverozapadu Donji Krajevi. (Svoj konačni današnji izgled Bosna je dobila na berlinskom kongresu 1878 god, da bi nestankom Austro-Ugarske nestalo i nje. Pojavila se ponovno u drugoj Jugoslaviji.)

 

Dominik Mandić u knjizi Herceg-Bosna i Hrvatska piše kako su ti, prvotnoj maloj Bosni, pripojeni krajevi bili uglavnom naseljeni hrvatskim pučanstvom a tragove njihovog postojanja nalazi u brojnim toponimama na području današnje Bosne. Kad je Bihać pao Turcima u ruke (1592) zove ga mletački poslanik u izvješću duždu «glavnim gradom Hrvatske» jer je tu više puta zasjedao hrvatski Sabor( Ljubić, ogled. Knjiž. Pov.II.).

 

Radoslav Lopašić u knjizi Bihać i bihaćka krajina govori da se pravoslavci pomaljaju tek na početku 16 st. Oko dinarskih planina i kod izvora Une, oko Unca, Srba i Glamoča. Uslijed progona pred Turcima katolički narod ostao je bez svećanika a pravoslavna Crkva sklapa kompromis sa turskom carevinom (iza pada Carigrada). Sam patrijarh Genadije dobiva čast turskog paše.U takvim uvjetima širi se pravoslavlje na račun katolicizma te skoro cijela trebinjska biskupija tokom 16 i 17 st. prelazi na pravoslavlje.

Srbi ne samo da svojataju Bosnu i smatraju je teritorijem na koji imaju povijesno pravo već drže da su i narodi Bosne srpskog porijekla.

 

Evo što o tome misli švicarski učenjak Pittard: On je ispitao antropološke prilike balkanskih naroda i našao je u nešto zanimljivo s pogledom na Srbe i njihove zapadne susjede, a to je da im je indeks lubanje kao i boja očiju drugačija. Na osnovu tog svog istraživanja on je zaključio da se u tom pogledu razlikuje i odvaja zapadni dio Balkana od srednjeg i istočnog. Tvrdi da narodi zapadnog u odnosu na srednji i istočni Balkan nisu potekli od iste iskonske etničke skupine ljudi, te da religiozna shizma u 10 i 11 st.  nije podijelila ljude iste rase, već je obrnuto taj rascjep među njima bio posljedica etničkih razlika koje su ih tako podijelile, da se svaki od njih vjerski kao i državno-politički drugačije orijentirao ( Eugen Pittard:Les peoples des Balkans).

 

Cilj ovog teksta je, stoga podsijetiti čitatelja da je hrvatski narod od samog početka naseljavao današnju Bosnu, upozoriti čitatelja da je hrvatski narod danas u Bosni ugrožen u toj mjeri da postoji realna opasnost kako će se za neko vrijeme o Hrvatima u Bosni govoriti i pisati kao o narodu koji je tu nekada živio. Jer, stječe se dojam kako cjelokupna politika u Bosni ide u pravcu raseljenja onog što je tu ostalo od Hrvata.

Raseljavanje Hrvata kontinuirano se nastavlja kroz stoljeća još od vremena Eugena Savojskog sve do danas. Prema pisanju Sl. Dalmacije od 04.11. 2006 samo iz Rep. Srpske protjerano je i raseljeno 336.000 Hrvata. Odgovorni u Hrvatskoj tome ne pridaju veći značaj i ne rade na njihovom povratku. Raditi na tome ne znači miješati se u stvari te države ,već nasuprot tome, inzistirati na povratku Hrvata u Bosnu - znači onemogućiti separatističke težnje Srba koje nikada nisu ugasle.

 

Podijela teritorija kao jedino realno rješenje u Bosni od srpskih intelektualaca bila je zastupana još u 60-im godinama prošlog stoljeća. Tako je Bogoljub Kočović u to vrijeme pisao o priključenju Bosne Srbiji i zastupao je tezu kako su interesi Srba i Bošnjaka usko vezani. A u slučaju da do tog saveza ne bi došlo još tada je govorio kako će u tom slučaju BiH biti podijeljena.( B.K.-Muslimani i Jugoslavija)

 

Prije ovog rata cilj Srba bio je pripojiti srpske srezove U Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji bosansko-hercegovačkoj jedinici sa ciljem povećanja broja i postotka Srba u BiH gdje bi oni tako dobili apsolutnu većinu, na temelju koje bi mogli zahtijevati u pogodnom trenutku ujedinjenje sa Srbijom. U tom smislu Srbi "ljotićevci" objavili su koncem 1968. proglas Srbima u Hrvatskoj, u kom se kaže: "Stoga mi tražimo da se u tom slučaju, a na osnovu prava samoopredijeljenja naroda, istog prava koje Hrvati traže za sebe, pod kontrolom UN-a izvrši plebiscit sa ciljem da se srpski krajevi Hrvatske, Slavonije i Dalmacije prisajedine BiH.

Taj proglas prihvaćen je od pariških Srba, i na njegovom temelju  je donesena deklaracija kojom su te ideje od istih i potvrđene i usvojene. Srbi su u svom naumu stvaranja velike Srbije stigli na pola puta i varaju se svi koji misle da su oni time zadovoljili svoje prohtjeve. Već prva povijesna prilika koja im se ukaže bit će iskorištena za daljnja osvajanja i ostvarenje velikosrpskih ideja. Na to opominju riječi vojvode V. Šešelja upućene zagraničenim Srbima iz SAD-a 1989 godine formulirane u svega tri točke, a navodim drugu točku: Oobnavljanje granice srpske državnosti po istorijskim i etničkim kriterijima, na kojima su one zasnovane i u tekstu londonskog ugovora iz 1915 godine(četnički mjesečnik Srbija-srpanj 1989).

 

Šešelj je isključen iz političkog života i praktički je politički mrtav no njegovi Radikali u Srbiji i te kako su živi -  jaka su politička stranka u Srbiji....