Poglavniče! Poginuo Rambo! - Posavski Zmaj

Stjepan BLAŽANOVIĆ

Po sto puta je Zmaj molio Zvonka, Vladu i Krunu da mu ispričaju što se to događalo na njihovom pravcu djelo­vanja. Iskazi su se znatno razlikovali, ali završetak je u svih bio isti: poginuli su Miro, Ilija a poslije, kad im je došao u pomoć, poginuo je i Rambo.

Zmaju je bilo neshvatljivo da desetak preživjelih nisu dovukli iz okruženja nijedno tijelo, nijednu osobnu stvar poginulih suboraca ili isprave, ili bilo što. Pitao ih je žele li mu iz daljega pokazati mjesto pogibelji, ali nitko se nije htio vratiti na to prokleto mjesto. Na kraju se javio Kruno. Dječak od sedamnaest godina, visok kao trska. I sam iscrpljen, usmje­ravao je Zmaja prema mjestu događanja. Noć je već pala. Oblačna noć bez mjesečine. Zmaj je prepuzao mladi voćnjak tražeći tijela, ali niti jednoga nije bilo. Tek je uspio pronaći ljepljivu krv na mjestima gdje su pogodeni ležali.

"Ako ih nisu pokupili naši, prije noći su ih pokupili četnici i pokopali pod nekim brojem. Na dasci, zašiljenoj kao tarabnjača, napisali su NN i broj. - Ni imena im nisu htjeli napisati, iako su dobro znali tko su oni bili. - Da su in, barem stavili križeve iznad glave ... Jednoga dana prenijet ćemo njihova tijela na hasićko groblje Kninevi. Pokopat ćemo ih pokraj kapele, gdje počivaju i branitelji hrvatskih sela iz prošloga rata. Na njihovom grobu obnovit ćemo natpis iz devedesete godine, kada je na zajedničkoj grobnici bilo napisano:

Poginulim braniteljima, kojima su dostojanstvo i sloboda hrvatskoga naroda bili važniji od života.

Zmaj je pregledavao svaku vlat trave, kao da će mu one ispričati kako se sve to dogodilo. Četnika nije bilo na vidiku. Oni su se nakon ovog okršaja povukli da proslave.

"Da su oni barem tu, imao bih na kome iskaliti svoj bijes ... "

Ni sam ne zna koliko je sati ostao na tragičnom mjestu.

Tek pojava vedrine na nebu, pokaza mu da je ponoć odav­no prošla. Najkraćim putem uputio se prema bazi. Usput nije vidio, niti čuo nijednog branitelja. Kroz vrt je prišao zapovjedništvu Rambove bojne u kojoj se zadržavao po­sljednjih dana. Ramba više nije bilo tamo. Samo je njegov džip bio ispred zapovjedništva. Veliki hrvatski barjak, spušten na pola koplja, označavao je žalost druge bojne i cijele Po­savine.

Zmaj ude u štalu na kraju dvorišta u kojoj odavno nije bilo goveda. Sjetio se savjeta iskusnog ratnika Perije iz Le­gije stranaca. On nikada nije osvanuo u onoj kući u kojoj je navečer legao spavati. Obično bi ušao u svoj ured, osigurao ga dvojicom stražara ispred kuće, ugasio svjetla i izišao kroz prozor. Prenoćio bi negdje u blizini i tek bi se ujutro pojavio na istome mjestu. Ove kobne noći Zmaj je postupio na sličan način. Zavukao se pod velike betonske jasle, pod kojima je još bilo sijena. Zamaskirao je svoj položaj sijenom, tako da bi ga zaista bilo teško pronaći.

Ni sam ne zna kada je zaspao. Ponovno je sanjao sku­pinu četnika koji su ga htjeli živoga zarobiti. Hrvao se s njima i pokušavao one najbliže zaklati, ali njihovi vratovi razvlačili su se kao žvakaće gume. Tijela su im bila kao tijesto u koje je zabadao svoj mali nož, ali uzalud. I već su ga bili pritisnuli na zemlju, stegnuli sa svih strana, kad je začuo pijetla, Shvatio je da spava i sanja i svjesno bježao od ružnoga sna. A kada je već bio budan i prepoznao mjesto na kome se nalazi, zajaukao je od bola. Nije ta bol bila oci betonskih ploča iznad i ispod njega, nego od zbilje u koju je upao. Bježeći iz tragičnog sna upao je u tragičniju zbilju: nema više bojnika Luke! Ponovno je zažmirio i pokušao zaspati. Htio se vratiti u grozne snove koje bi lakše podno­sio od zbilje:

"Nema moga Luke.,,"

Kao da je i pijetao samo jednom zakukurikao ili ga Zmaj zbog urnebesne poruke tišine nije mogao više čuti? Pokušao je slušati zvukove, ali ih nije bilo. Pogledao je po štali, kao svaki put kada je bio na okupiranom teritoriju. Uvijek se bojao da će se jednom probuditi i ispred nosa vidjeti čizme okupljenih četnika. Ni ovo buđenje nije bilo posljednje. Osluškivao je zvukove iz dvorišta, a njih nije bilo. Došao je do prašnjavoga prozorčića i provirio na dvorište. U njemu nije bilo nikoga. Barjak na pola koplja sablasno se njihao na povjetarcu. Džip je tužno čekao svo­ga vozača. Tada je začuo korake. Između priručne ambu­lante i zapovjedništva bojne šetao je s puškom na ramenu Ilija Vučković. Zmaj otrese s uniforme sijeno, popravi kapu i iziđe iz štale u susret stražaru.

- Dobro jutro stražaru! Što ti tu radiš sam?

- Čuvam zapovjedništvo!

- Gdje su ostali iz zapovjedništva i ambulante? Gdje je

Bela, Pače, dr. Ante Šarčević?

- Sinoć su svi pobjegli u Domaljevac, na rezervne položaje, a meni nitko ništa nije rekao. - Zašto su pobjegli?

- Rekli su da je crta pala ...

- Otiđi u Domaljevac i pozovi ih nazad. Reci im da smo nas dvojica noćas očuvali crtu.

- Jasno, zapovjedniče! Vraćam se za jedan sat na duž­nost!

Vučković je odjurio prema rezervnim položajima, a Zmaj sjeo na stube zapovjedništva Nije se mogao načuditi straža­ru koji nije htio napustiti svoju dužnost i kad su svi drugi pobjegli. On je čuvao zapovjedništvo i barjak druge bojne, kako mu je Rambo zapovijedio. Njegova zapovijed za Iliju, bila je važeća i nakon bojnikove smrti, dok netko drugi ne zapovijedi drugačije.

Danima je Zmaj bio izgubljen. Gledao je, a nije vi­dio, spavao, a nije zaspao. Tražio je vezu putem vruće linije s četnicima, nudeći im za tri tijela desetak živih četnika. Ništa nije pomoglo. Obitelji poginulih u očaju su čekali, a suborci im nisu mogli predati ni njihova tijela, da ih do­stojanstveno pokopaju. Svi su nešto očekivali od Zmaja, a on je bio nemoćan. Viđali su ga kako sjedi i sam sa sobom razgovara.

"Luka moj' Ponekad te noću čujem kako me dozivaš u pomoć. I kad zapušu vjetrovi iz pravca mladog voćnjaka, učini mi se da nas moliš:

Ne berite voće iz ovog voćnjaka jer ćete ubrati moje suze, prolivene za životom. Ne kosite travu kosa ma stambolskim, jer ćete isjeći moju kosu, koju sam čupao dok sam vas u pomoć dozivao. Vi koji ste bili daleko, niste me čuli, a ovi koji su bili blizu, nisu vidjeli moju bol da iako teško ranjen, želim još jednom vidjeti svoju jelenu, Marjanu, Luciju i Marka. Pobjegli su svi oni kojima sam došao u pomoć, da se mogu izvući iz okruženja. Ne osuđujem nikoga. Došao sam da oni mogu otići i ostao tu u mladom rascvjetalom posavskom voćnjaku. "

"E, moj Luka! Nisu oni tebe bez razloga nazvali Rambo.

Mnogima je bilo ugodno skrivati se iza tvojih prsa. Rambo je morao pomagati uvijek i svima, a oni tebi? Opasno je bilo u miru nositi nadimak Rambo, a u ratu to se ne bi smjelo. Ne može na bojištu postojati Rambo. On postoji samo u lošim filmovima ... - A zašto su tebe nazvali Zmaj?" - Valjda iz istog razloga .. ?"