Stupica
Faris NANIĆ
Termin real politike uveden je u politički rječnik krajem prošlog stoljeća, kao izraz sublimacije svekolikog toka povijesnih silnica u ozračju anticipiranog europskog sukoba između tek probuđene, zakašnjelo ujedinjene Nacije i strateške alijanse judeo-protestantske provencijencije. "Željezni" njemački kancelar Otto von Bismarck definirao je geostrateške smjernice nacionalne politike ne štujući do kraja makijevelističke principe, etablirane par stoljeća ranije. Ušavši u globalni sukob sa svima oko sebe, u samom je početku sveo šanse matere Nacije na minimum. U tom je smislu povijesno diskutabilan princip realnosti koji je doveo do apsolutnog poraza i poniženja, te prisile ponavljanja Feniksovog sindroma dva puta u nekoliko dekada. No, ostaje zabilježeno da je njemačka nacija imala unutrašnje resurse da bi ponovila povijesni hod, a ujedno promijenila mentalni sklop - rezultantu real-političkog promišljanja.
U procesu nastajanja i definitivnog političkog sazrijevanja jedne druge, male hrvatske nacije u okruženju raspadnutoga komunizma, učinjen je pokušaj osmišljavanja zaštite nacionalnih interesa kroz, čini se, ipak nerealnu političku opciju.
Naime, jedini egzistencijalni protivnik, arhaični, starovjekovni politički program, s jasno izraženim teritorijalnim pretenzijama, na ruševinama totalitame, masovne ideologije, potpuno je nedvosmisleno nastupao kako u političkim, tako i u ratnim postupcima. Svi ostali subjekti na političkoj sceni mogli su i morali biti prihvaćeni kao politički partneri i kasnije ratni saveznici. Pogreška je sistematične prirode i učinjena je na samom početku.
Ponavljajući sintagmu realne politike, stalno lavirajući na tankoj žici opredjeljenja između zahtjeva za stubokom promijenjenim položajem u propaloj jugoslavenskoj zajednici naroda i potpunog osamostaljenja, službena je hrvatska politika odbijala od sebe sve ostale sudionike u vrlo zamršenoj i opasnoj igri, kako one slabije, tako i jače.
Nespretno obznanjenim, višekratnim pregovorima s faktičnim neprijateljem Srbijom, odbacila je realne mogućnosti formiranja političkih i vojnih saveza s ugroženim subjektima, budućim državama, s druge strane. To se poglavito odnosi na Bosnu i Hercegovinu. Otvorenim nepristajanjem na pomoć prvoj napadnutoj zemlji, Sloveniji, Hrvatska je izgubila pravo prozivanja drugih za pomanjkanje angažmana na njezinoj strani, kada je i sama bila napadnuta. Progutavši udicu rješenja odnosa s neprijateljem, poglavito na račun trećega, a istovremenim pristajanjem na međunarodne principe nepromjenjivosti granica i teritorijalnog integriteta, dok partner u pregovorima sve te principe eksplicite odbija, svoj teško stečeni imidž žrtve iznenada pretvara u gubitak. Pristajući na etnički princip u rješavanju krize u Bosni i Hercegovini, navodno štiteći interese pripadnika hrvatskog naroda, uvodi ga i u nacrt konačnog rješenja krize i završetka rata u Hrvatskoj. Istovremeno, prešućuje se činjenica da je rat i započeo zbog zaštite teritorijalnog integriteta i nepristajanja za silom nametani etnički princip razgraničenja. Na koncu, princip se pretvara u opsesiju kompenzacije teritorija, u dogovoru s neprijateljem, naravno na račun trećega, u ovom slučaju - Bosne i Hercegovine.
U igru se, naravno ne javno, uvodi jedan princip podjele teritorijalnog kolača, primjenjen u famoznom sporazumu Cvetković - Maček 1939. godine. Princip ni tada nije bio smatran konačnim, a kamoli optimalnim. Realna politika "oplemenjuje se" nečim čega čak i u njoj suprotstavljenim opcijama nikada nije bilo. Jedna, u biti promašena nacionalna politika, sa zadatkom ispravljanja grešaka prethodnih generacija, počinje se početkom tridesetih godina ovoga stoljeća zanositi idejom konačnog lješenja globalnih odnosa hrvatskog i srpskog naroda. Čak i po cijenu teških kompromisa u odnosu na prvotnu političku koncepciju, pristaje se, zbog političke "realnosti", na vješto postavljenu stupicu; podijeliti svoje, ali i tuđe teritorije zbog zadovoljavanja neprijateljevih pretenzija i apetita, nadajući se da su oni i konačni.
Ostatak "prividno" izdanog nacionalnog programa trebao bi se realizirati pod povoljnim uvjetima u budućnosti. Pompezno instaliran projekt Banovine Hrvatske ruši se nakon nepune dvije godine, čim je okruženje dalo povoda, u vrtlogu globalnog rata. Naravno, ruše ga Srbi koji i nisu nikada imali "konačne" apetite za teritorijem.
Čitava odiseja završava tragično, jer je reakcija na srušene iluzije okončala u podivljalom fašizmu, a čitav je hrvatski narod zadobio genocidnu etiketu. Nakon takve lekcije za očekivati je bilo sasvim drukčiju, politički zreliju i odgovorniju opciju ostvarivanja povijesnih i nacionalnih interesa vlastitoga naroda. U vrijeme kadaje prihvaćanje međunarodnih načela conditio sine qua non priznavanja samobitnosti i političke neovisnosti i kada se svaki potez promatra kroz jako povećalo, službena hrvatska politika, nalazeći se u sličnoj situaciji ispravljanja grešaka i propusta prethodnih generacija, pristaje na ponuđenu joj stupicu, nevješto je skrivajući iza transparentnog paravana potrebe za pregovorima i mirnim lješenjem krize. Izbijanjem rata u BiH, zemlji koju treba dijeliti, otvoreno i politički vrlo nemušto aktivira se u vojnom i političkom zaokruživanju vlasti pripadnika hrvatskog naroda u obliku formiranja paradržavnih i državnih tvorevina, stalno ponavljajući potrebu uvođenja etničkog kriterija i stvaranja nacionalnih prostora, kao optimalnog rješenja za etnički izmiješanu državu. Konačno bi se rješenje sastojalo u državnom ustrojavanju nacionalnih prostora, kao prvom koraku k otcjepljenju i pripojenju "matičnoj" državi, čime bi se definitivno zaokružio nacionalni teritorij i postigao primarni cilj nacionalnog programa. Međutim, konačno bi rješenje opet izostalo, jer bi Srbija iskoristila prvu priliku da prekrši sporazum, pogotovu ako je tajni, i iskazala težnju za novim teritorijama, koje smatra svojima, a koje povrh svega ne krije. Drugi faktor koji garantira propast takvog projekta je treći narod, Bosanski Muslimani, nauštrb kojega se dijeli bosanski teritorij. U donekle promijenjenim povijesnim okolnostima Bosanski Muslimani su se manje ili više organizirali i pokazali da na takvu opciju, osim vojno, ne mogu biti prisiljeni. Tada se postavlja pitanje vojnog angažmana na strani širom svijeta proglašenog agresora i rizika gubitka svih stečenih međunarodnih pozicija, kao i opće izolacije i dovođenja u pitanje opstanka bilo kakvog nacionalnog programa.
Čak i ako se prihvati mogućnost podjele teritorija bez iakvog učešća Bosanskih Muslimana, treba imati u vidu da su teritorijalni apetiti Srba znatno veći nego što bilo kakav kompromis može onemogućiti. Nema toga rješenja, osim, naravno, predaje svih traženih ustupaka, koje vodi računa o vitalnim interesima hrvatskog naroda, koje bi konačno i pružalo osnovu za tajni mir. Jedna od zabluda takvog stava je i računanje na mogućnost masovnih preseljenja naroda pod plaštem humanosti. Da bi se to postiglo, upotreba državne sile s obje strane bila bi nužna. Kakve bi reakcije međunarodne zajednice bile, nije teško zamisliti.
Cilj etničkog pročišćavanja i stvaranja nacionalno kompaktnih teritorija ne bi bio postignut. Stvorila bi se nova osnova za pobune nacionalnih manjina kao uvod u niz novih ratova. Stoga konačnog rješenja nema. Postoji samo osnova za razumni rasplet, primjena međunarodnih standarda uz prihvaćanje svih konsekvencija i izgradnja respektabiine i dovoljne vojne sile za zaustavljanje budućih agresija, uspostava demokratskog društva koje će poštivati sva individualna i kolektivna ljudska prava kao generacije spriječavanja eventualnih etničkih pobuna i njihova korištenja za novi široki sukob.
Njemački narod ovu je povijesnu lekciju izgleda naučio iz ponovljene greške. Hoće li i na ovim prostorima biti potrebno ponavljanje greške koja bi vodila izravno u katastrofu, uzevši u obzir činjenicu različitog stupnja razvoja i drukčijeg povijesnog, geografskog i geostrateškog položaja Hrvatske u odnosu na uništenu Njemačku 1945. godine?
Vrelo: „Tjeskoba vremena“, str.136-139