Hajka na Mladića
Florence HARTMANN
Nakon završetka NATO-ove intervencije na Kosovu u proljeće 1999. zapadni dužnosnici obnavljaju svoja obećanja da će poštivati zahtjeve pravosuđa, ali, iza kulisa, ne mijenjaju svoju politiku odbijanja. U veljači 2000. za vrijeme jednog posjeta Nizozemskoj Jacques Chirac ponovno potvrđuje „odlučnost Francuske da učini sve kako bi pomogla u uhićenju traženih osoba, a osobito onoga koji utjelovljuje etničko čišćenje u njegovu najgnusnijem obliku, tj. Radovana Karadžića". Wesley Clark u travnju pojačava ton: „Karadžićevo je uhićenje pitanje dana." A George Tenet, šef CIA-e, pri susretu s Carlom del Ponte 26. rujna u Langlavu, dodaje: „Ja takve ljude progonim diljem svijeta. Zašto se ne uspijeva uhititi ni Bin Ladena? Trebalo nam je sedam dana da uhvatimo Noriegu s dvadeset tisuća marinaca u zemlji koja je bila naša... Karadžić je moj prioritet broj jedan. On je u središtu svih naših napora. To je jedna od najtežih operacija. On nikada ne razgovara telefonski, ne potpisuje nikada dokumente (sic). Međutim, ako Miloševića svrgnu s vlasti, svi će štakori napustiti brod."
U svibnju 2001., na novom sastanku nakon američkih izbora, George Tenet ponavlja: „Za Bushovu administraciju, kao i za ClA-u, Karadžić i Mladić spadaju u najviše prioritete." Zatim naglašava i ne sumnjajući što će se dogoditi 11. rujna: „Karadžić je za mene važniji od Mladića i važniji od Bin Ladena." Britanski premijer isto tako uvjerava Carlu del Ponte u svoju podršku. U pismu datiranom 19. prosinca 2001. Tony Blair piše: „Naročito me zabrinjava činjenica da Karadžić i Mladić još uvijek nisu uhićeni. Mi smo jasno ukazali Koštunici (predsjedniku Srbije i Grne Gore, u vrijeme njegova posjeta Velikoj Britaniji, potkraj studenoga, op. a.) da njihova sloboda otežava stabilizaciju situacije u Bosni. Mi smo suočili vlasti s informacijama koje pokazuju da elementi jugoslavenske armije osiguravaju Mladićevu zaštitu. I dalje ćemo ustrajati u tome."
Nakon što je u listopadu 2000. svrgnut s vlasti, Slobodana Miloševića izručio je Hagu 28. lipnja 2000. srbijanski premijer Zoran Đinđić. Taj preokret kao da najavljuje moguće otvaranje. Bjegunci koji su našli utočište u Srbiji sad su već na dohvat ruci pravde. To barem vjeruje Carla del Ponte koja odlučuje pokušati nagovoriti srbijansku vladu da uhiti Ratka Mladića koji se javno pokazuje u Beogradu.
Nakon odlaska iz Bosne u ožujku 1997. Mladić živi u Srbiji pod zaštitom najviših državnih vlasti. Slobodan Milošević gaji veliko divljenje prema krvoločnome generalu. Uoči njegove smrti u Hagu, u ožujku 2006., rekao je svojim zatvorskim drugovima: „Ratko Mladić je veliki zapovjednik, pravi džentlmen." Njegov nasljednik Vojislav Koštunica, izabran u listopadu 2000., ne mijenja strukture. Pedesetak najvjernijih Mladićevih članova osiguranja slijedilo ga je u Srbiju. Nastanili su se u vojarni na Topčideru, u srpskoj prijestolnici. Beogradska armija osigurava im logistiku, putovanja, nadzor. Ratko Mladić živi u svojoj beogradskoj vili, u Ulici Blagoja Parovića 11-7A, u rezidencijalnoj četvrti Banovo brdo gdje je vojska izgradila kuće za svoje visoke časnike. Kad u travnju 1999. NATO pokreće operaciju bombardiranja Savezničke snage, ciljaju se ponajprije vojne infrastrukture i postrojenja. Mete su gađane sve do Beograda. Ratko Mladić preselio se odmah u unutrašnjost. U početku boravi u odmaralištu Stragarima, blizu gradića Topole, zatim se preselio u drugo vojno odmaralište, u Rajcu blizu Valjeva. Nakon što su završila ratna djelovanja, Ratko Mladić provodi vrijeme između Beograda i unutrašnjosti. Često je gost generala Živanovića, svojeg prijatelja koji je zapovijedao Drinskim korpusom do jutra kad je započeo genocid u Srebrenici, a koji ima kuću u blizini Gornjeg Milanovca. Redovito odlazi u područje Valjeva gdje boravi kod drugih srpskih generala i kod generala Petra Gračanina, bivšeg ministra, prijatelja obitelji Milošević i savjetnika u sjeni svih usporednih mreža. Upravo u tu pokrajinu u središtu Srbije, povukao se na nekoliko tjedana u vrijeme izručivanja Slobodana Miloševića ICTY-u., 28. lipnja 2001. Nakon što ga je predsjednik države Vojislav Koštunica uvjerio da neće biti predan Hagu, Mladić se konačno vratio u Beograd. Iz budžeta Vojske Republike Srpske pronevjereno je 75 000 konvertibilnih maraka, valute Bosne i Hercegovine (oko 36 000 eura), kako bi mu se kupio automobil koji će on zatim darovati sinu.
Kad se Mladić u proljeće 2001., a zatim 2002. liječio u Vojnoj bolnici u Beogradu, nije se koristio podzemnim ulazom na razini garaža, nego je ulazio na glavna vrata. Isto tako, Mladić se pokazuje i na vjenčanju svojeg sina Darka, a nazoči i svečanostima u Domu Armije, smještenom u srcu Beograda. Obilazi restorane u svojoj četvrti, ide na nogometne utakmice. Beograđani ga redovito susreću. Njegovo često pojavljivanje predstavlja izrugivanje međunarodnoj zajednici. Snage NATO-a poslane u susjednu Bosnu i Hercegovinu ne mogu djelovati u Srbiji, čak i kad bi htjele. Na taj način mogu otkloniti ponudu Zorana Đinđića Carli del Ponte 28. lipnja 2001. Srbijanski premijer koji sredinom popodneva telefonira tužiteljici daje obavijesti o izručenju Slobodana Miloševića na Sud, predlaže joj da u isti mah isporuči Mladića. „Ako NATO može djelovati bez odgode, u roku od četiri sata", sugerira on. Mladić je tada kod kuće u Beogradu.
Mladić ubrzo postaje razlog neslaganja između Vojislava Koštunice, predsjednika Savezne Države Srbije i Crne Gore, i Zorana Đinđića, srbijanskog premijera. Đinđić zna da njegova zemlja neće naći svoje mjesto na međunarodnoj sceni ako daje utočište najodgovornijem za pokolj u Srebrenici, kojega traži međunarodno pravosuđe. Već prije nego što je izručio Miloševića Hagu, on traži od Koštunice da ukine zaštitu odobrenu Mladiću koju financira savezni proračun te da ga umirovi.
Mladić nije nikada prestao biti aktivan časnik jugoslavenske vojske, čak ni u vrijeme najžešćeg etničkog čišćenja. Za vrijeme rata kad je zapovijedao vojskom bosanskih Srba i činilo se da ovisi o samoproglašenom predsjedniku bosanskih Srba Radovanu Karadžiću, Mladić je ostao pod pokroviteljstvom Beograda. Svako od njegovih unapređenja, poput onog od 16. lipnja 1994. koje mu je pribavilo treću generalsku zvjezdicu, doneseno je odlukom potpisanom rukom predsjednika Savezne Države Srbije i Crne Gore. Mladić je i dalje pripadao jugoslavenskoj vojsci, samo je dodijeljen Srbima u Bosni, kao i gotovo svi kadrovi njegove vojske koji su sijali smrt u Bosni. Sedam godina poslije, 16. lipnja 2001., ponovno predsjednik države Vojislav Koštunica potpisuje dekret ovlašćujući njegovo umirovljenje i povlačenje njegova dosjea iz službenih registara Vojske Jugoslavije. Ali Koštunica, koji je to napravio pod pritiskom Đinđića, ne žuri. Administrativni postupak dovršen je tek godinu dana poslije, 29. svibnja 2002., nakon novih prijetnji srbijanskog premijera.
„Zapanjuje spoznaja da Ratko Mladić može i dalje sasvim bezbrižno živjeti u Beogradu, pod službenom zaštitom jugoslavenske armije čiji je i dalje aktivni časnik", optužuje u studenome 2001. Carla del Ponte u Parizu i u Washingtonu. I upozorava pred Vijećem sigurnosti 27. studenoga: „Ako smo stvarno odlučni primijeniti zakon protiv onih koji su počinili djela genocida ili zločine protiv čovječnosti ili terorizma i ako želimo uspostaviti trajnu stabilnost na Balkanu, jednostavno ne možemo dopustitu Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću da izbjegnu pravdi i ne možemo konstruktivno razgovarati o dovršavanja mandata ICTY-a dok njima ne budu suđeno u Hagu."
Đinđić je već obećao Carli del Ponte da će joj predati Mladića, ali je tražio malo vremena: „Mladić je u Srbiji i moram dobiti politički konsenzus za njegovo izručivanje Hagu. A to će biti teško, da ne kažem nemoguće. Koštunica je nerazuman i neće krenuti na Mladića. A uz to, on misli da su dani ICTY-a i Vaši odbrojani." Đinđić zna da bi sudjelovanje srpske policije u Mladićevu uhićenju izazvala odgovor vojske. On pokušava najprije uvjeriti Koštunicu da se podčini međunarodnim pravilima i da što prije započne suradnju s ICTY-em. SAD i dalje uvjetuje svoju ekonomsku pomoć tom suradnjom, o tome ovisi sudbina Srbije. Dvadesetak optuženika koji bježe od Haga bezbrižno živi u Srbiji. Đinđić se nada da će Koštunica ubrzo pristati isporučiti sitne ribe, a zatim će se odlučiti isporučiti i Mladića. Ili da će Mladić, kad ga napusti vojska, otići iz Srbije.
U siječnju 2002. Đinđić u New Yorku najavljuje Carli del Ponte svoj plan: „Tražio sam od Amerikanaca da mi pomognu lokalizirati Mladića, ali oni kažu da ne znaju gdje se nalazi. Međutim, sklopili smo sporazum s CIA-om. Ako Mladić bude izvan Srbije, CIA će djelovati. Nebojša Pavković (tadašnji komadant Generalštaba Vojske Jugoslavije; op. a.) poslat će dvije stotine ljudi i postaviti mu ultimatum: ili napusti Srbiju, ili ćemo te uhapsiti. Nadamo se da će otići. Bit će ga lakše uhapsiti u Republici Srpskoj jer se tamo ne može, poput Karadžića, osloniti na široku mrežu podrške."
Mladić nema nipošto namjeru predati se ili napustiti Srbiju, gdje se osjeća na sigurnome. Četvrtog lipnja 2002. u Beogradu on vlastoručno potpisuje svoje umirovljenje i imenuje tri opunomoćenika za primanje njegove penzije: suprugu Bosiljku, sina Darka i šefa jedinice zadužene za njegovu sigurnost. Njegov položaj optuženika u bijegu nimalo ga ne sprečava da doslovno prati proceduru. U svakoj etapi Mladić potpisuje svoje zahtjeve, potvrđuje primitak odluka, ostavlja svoju osobnu adresu. Vojni odjel zadužen za njegovu sigurnost raspušten je i napušta neko vrijeme vojarnu u Topčideru. Srbijanski premijer Zoran Đinđić zaprijetio je da će prestati uplaćivanje iz Srbije u savezni proračun ako novac bude i dalje upotrebljavan za financiranje Mladićeva bijega. Ali uz Koštuničinu neograničenu punomoć, vojska nalazi druge kanale financiranja. Jedinica je odmah ponovno uspostavljena kao skupina dobrovoljaca, plaćenih iz vojnih crnih fondova.
Sljedećih dana Mladić u samom srcu Beograda slavi svoj odlazak u mirovinu u restoranu Doma Armije, nešto niže od Trga Republike, sa suprugom i starim drugovima. On i dalje posjećuje Bevandu na Banovu brdu. Dvadeset prvog listopada 2002. ruča u Miloševom konaku, u četvrti Košutnjak, na 500 metara zračne linije od rezidencije švicarskog veleposlanika gdje Carla del Ponte razgovara s međunarodnim diplomatima na kraju svojeg posjeta Beogradu. Dvanaestog ožujka 2003. premijer Zoran Đinđić ubijen je usred dana pred zgradom srpske vlade. Srpska policija započinje golemu policijsku akciju. Više od tisuću osoba pritvoreno je širom zemlje. Većinom su to članovi organiziranog kriminala. Ali uhićeni su i bivši šef Miloševićeve tajne policije Jovica Stanišić i njegova desna ruka Frenki Šimatović. Mladić ne želi riskirati. Sklanja se na Bežanijsku kosu, u predgrađe Beograda, na putu između središta grada i aerodroma, u kuću jednog generala u mirovini. Zatim kupuje nekoliko jutara zemlje, između Valjeva i Loznice, nedaleko od granice s Bosnom, gdje neko vrijeme uzgaja pčele.
Dugo su zapadnjaci odbijali priznati da Mladić potpuno nekažnjeno boravi u Srbiji. Čak i ako su ga lako mogli susresti u Beogradu. Čak i ako su Zoran Đinđić i njegovi ministri to rado potvrđivali. Ali, svaki put kad ih je Carla del Ponte pozivala na djelovanje, oni su zahtijevali opipljive dokaze. Tridesetog studenoga 2001. francuski ministar obrane Alain Richard želeći poštedjeti predsjednika Koštunicu, unatoč njegovu odbijanju suradnje s ICTY-em, za vrijeme susreta u Parizu dobacio je Carli del Ponte: „Ako je Mladić doista u Beogradu, pokažite nam njegovu fotografiju. Moja će zemlja izvršiti pritisak kad budemo imali pouzdane i provjerljive dokaze." A francuski je ministar bio upravo primio izvještaj generala Philippea Rondota, zapovjednika specijalnih operacija, koji ne ostavlja više nikakvih sumnji o Mladićevoj prisutnosti u Srbiji. Krajem 2002. prijestolnice ne mogu više negirati očigledno. Otad su one prisiljene vršiti pritisak na vlasti koje otvoreno izbjegavaju zakon odbijajući izvršiti međunarodni nalog za uhićenje generala optuženog za genocid.
Vrelo: „Mir i kazna“, str.138-142