Boemi

Bečki originalni pjesnik Peter Altenberg bio bi za beo­gradske boeme pravi dandy i gospodin, a mnogi bi ga sma­trali i za — »aristokratu«. Tu je boem čovjek koji živi od danas do sutra, nema para, nema briga, ali je viši od sredine i ponosan da se oslobodio građanskih shvatanja. Jedan takav boem ima kao jedini adut — dugačke kose (koje je poslije policija ošišala), piše malo stihova koje niko ne štampa, uživa u klekovači, predviđa, »u najskorije vrijeme«, brak sa velikim mirazom, baca se više puta na snijeg kada za vrijeme mećave u poznim satima ide na spavanje, lomi godišnje tri-četiri puta ruke i noge, ranjava se sam ili u gužvi, i srećan je da ide u bolnicu.

—   Koje je vaše zanimanje? šta radite? pita ga oštro pisar na saslušanju.

—   Ništa, odgovara on hladnokrvno. Ne moram da dije­lim vaša shvatanja.

—   Kako ništa?

Pjege na suncu, slučaj, ritam psihičkoga bila, ili poslovne brige učinile su svoje: Ima omladinaca koji iskreno priznaju da ne rade ništa. Nešto ipak rade: traže nadahnuće, obilaze kafane i podrume.

Gotovo cijela poratna književnost nosi boemski žig, sa svim osobinama i nedostacima. Bilo je zemalja u kojima su pjesnici imali talenta kada su žvakali koru od naranče i dvo­jica nosili svega jedno isto odijelo; pisci, danas milioneri i sopstvenici auta, nemaju iste imaginacije i sugestivne snage: nedostaje im pečat iskustva. Činjenica koju teško razumiju oni koji žele da književnost, zvučno, bude obasipana svim povlasticama i milostima.

Pokojni Gustav Matoš bio je na Jugu možda prvi koji je, časno, nosio ime boema. Ali Matoš je bio primjerak koji je, pored bijede i nesređenosti, svirao cello i čitao, mnogo čitao, ukratko, vjerovao koliko-toliko u školu tradicije i obrazovanja. Matoš je kult boeme popeo do visine jednoga vjero­vanja. On je umjetnike pokreta simbolizma i dekadentizma htio da poveže sa veseljacima i zabavljačima starije roman­tike jedne izvjesne grupe sa mansarda. Matoš je proklamovao lozinku: velika svjetska Boema, kao načelo stva­ranja i svjetlosti. Predvidio je, izgleda, činjenicu: laki romantičari išli su na popularnost, na površne načine izraža­vanja, dok su simboliste težili ka hermetizmu, pretendovali na dubinu, dakle lično usamljenje, i ništa ne manje nego parnasovci, stremili k idealu van svakodnevne, ovozemske stvarnosti: bijeg iz grubosti u kulu čiste Ljepote. Pa ako su simboliste i srodni savremenici i bili često veoma blizu nekom pojmu o boemi, to nije bila njihova težnja ni umjetnička značajka: u okviru boeme, htjeli su da imaju duh slobodan, i bili su to — kao od nužde.

Djelo Henri Murgera dolazi, po zasluzi svoje vrijednosti, u ropotarnicu umjetnosti; kao dokumenat života, ono se iskrenije prekristališe u mladim godinama đaka koji konzu­miraju pivske flaše, zanemaruju ispite i traže midinete na bulvarima univerzitetskih varoši. Pa i tu je danas život, življi, iživljeni život, toliko drugačiji i, reklo bi se, skuplji. Danas i ubogare film uči sanjati o toaletama, luksus se na­meće kao surogat ukusa, a novac u bogatijim klasama auto­matski rješava probleme ideala...

Sjećam se pariškoga Kralja Boeme, koji je umro pred koju godinu: visok, sijed gospodin, bjeloputan, krišom je pokazivao posjetnicu ambasadora nekih velikih sila i molio tiho za 50 centimesa u »Steinbachu«, noćnoj kavani na Bouevardu Saint-Michelu. Šaputalo se da je od rođenja plave krvi, ali — tajanstvena ga sila bacila na put boeme, i on je postao nerazumljiv običnim ljudima koji su u njemu mogli da vide samo oličenje atavističke sile podsvijesti. Kroz maglu korača vitka silueta, strogo zakopčana, sa trskom u ruci, sa cilindrom na glavi, koji će da fiksiraju pjesnici proletera....

Riječ »bohemien« po etimologiji znači Ciganin, a u Beo­gradu su je preveli sa — čergari. Kritičari to pobijaju, ali ne zanemarimo prava etimologije. Misao o društvenoj pojavi je sjajna, ali to je — pozlaćena boema. Prava boema vječito sjedi u istim, često i dosadnim kafanama velegrada, gladuje, živi u planovima, spava na klupi po stanicama i parkovima. Poezija bez poezije, lijepa samo kroz romantičku prizmu feljtonista i bioskopskih autora. Sve je to mašta pozlatila, a siti gladnima ne vjeruju...

Boema podmlađuje poeziju, ali često je i obnova — samo vraćanje na neku stariju, zaboravljenu modu. I oni koji po­bijaju zvanični ukus pribjegavaju starijim ukusima, demodiranim dopadanjima, te se pod vidom revolucije u stvari dešava reakcija svoje vrste. Kao što se, u vremenu merkantilnih talenata, promašeni i neprecizni žurnalizam prodaje kao književnost ili poezija prve, neocjenjive kategorije.

Jesu li boemi klasa? U martu ove godine zaplijenila je policija u Londonu prvi roman gđice Norah C. James Misija bez rukava, ne što je zlonamjerno napisan u svrhu propa­gande, no što bi padajući u ruke omladini mogao da, neho­tice, u njima izazove iskru opake čulnosti i perverziteta: radi se o prirodnom stadiju sredine. Ali jesu li boemi klasa? Pojam je i suviše elastičan. Ruski skitnice sa stepe Maksima Gorkoga, koji pljuju u novčarku i bacaju je u more, »brodjage« A. P. Čehova, koje stražar provodi po beskonačnim kišnim cestama, nisu li možda i oni boemi, i u kojem smislu? Kod nas između izvjesnih boema i Cigana postoji prirodna simpatija: i jedni i drugi vole olako sviranje, znanje svih stvari napamet, neposrednu reakciju senzorijuma; k tome, izvjesnu ljubav za plitki sjaj: »volim rđavu muziku« i, sa dugim kosama, šetam se svako veče po korzu, da bih osjetio korisne simpatije.

Neki je tu i tamo ispustio dah, sa očima izvrnutim i za­pjenjenim ustima, na slamnjači neke mrtvačnice; ali ovi svi su tako puni nade. Socijalna lirika ispunjena egocentrizmom; klasnost vanklasna i vanklasnost klasna; prezir dobara ze­maljskih koji izražava muke da ih se steče: to je paradoks boema, pored njinog dobrog uzdanja u spasonosna jutra preporoda srca i slatkih vinskih omaglica. Ne stvarati meta­fizike, i živjeti na kocku.

Tako je i Jack London izašao iz američke »hobo-jungle«, gdje se skitnice sakupljaju za kupanje i kriju od policije, šampion Jack Dempsey i par drugih boksera debitirali su u tim tamnim ćoškovima Novoga Svijeta. No romanopisac Jim Tully tvrdi da je on jedini koji je o tom životu i svojoj bivšoj sabraći pisao, za film i pozorište, ne crveneći se u licu. Do 500 lica sakupi se u takvoj džungli, prikuje rbine ogledala u stabla uz rijeku, u kojoj operu parčeta stakla kojima se briju, i tu pod šatorima bivakiraju. Nemaju imena (samo nadimke), i niko ne zna odakle dolaze. — Tako nije kod »Dva jelena« ni u Skadarliji: tu dolazi i građanskoga svijeta, vino teče poto­cima, čokolada se izvlači na ždrebanje, a mnogi mladić, koji je gord na svoju originalnost, bio bi začuđen kad bi znao da će do kojih deset godina da otkrije neke »vječite istine« za koje su možda znali i naši oci, kada bi znao da su ih drugi već ranije otkrili...