Monteno

Mile STOJIĆ


Već je sasvim izvjesno da će se »Titova epoha« u budućim generacijama spom­injati tek po nekom općem i neodređenome narodnom dobru, kao što se da­nas spominju vremena Kulina bana. Jedno od snažnih obilježja tog zanosnog i čistog vremena procvata naših iluzija ostat će i Montenova muzika.

Cijeli njegov impresivni opus ima temu ljubav, ljubav koja se daruje — bilo da su u pitanju neke daleke nausikaje naših mladosti, Lidija, Branka, bilo da je posrijedi naš grad kojemu je Kemal ispjevao svojevrsnu himnu, bilo da je u pitanju naš zavičaj, naša Bosna i cijeli svijet. Jedino Ljubav, poručivao je ovaj trubadur, može držati na okupu ovaj rashrndani i ne previše smisleni dunjaluk.

Noseći ime koje bi u prijevodu s talijansko-arapskog moglo značiti »sa­vršenstvo sa planina«, i sam je pjevač čedo jedne ljubavi koja koja traje i pre­koračuje granice. Rečeno suvremenim mračnim amalgamom, »frustrirano di­jete iz mješovitog braka«. Ali, ne. Monteno se svojom pjesmom proslavio kao pjesnik Sarajeva, Grada ljubavi. Njegove pjesme razgonile su mrak i tamu što se hvatala na putu ispred naših očiju.


Danas je to nostalgija za nekim vremenom kojeg više nema, za nekim gradom koji nikad više neće biti isti. »Sarajevo se promijenilo. Kao nekad ne­će nikad bit. Bar dok ja budem živio. A ono je stvarno bilo GRAD. Sarajevo je baš bilo centar gdje je mogao svako, iz cijelog svijeta, doći i osjećati se kao kod svoje kuće. Jer, grad ne čine kuće i ulice, nego baš raja!«, rekao je Monteno u jednom skorašnjem intervjuu.

Tko je Kemine balade kasnih sedamdesetih slušao u »Fisu«, »Steleksu«, »Slozi«, Skenderiji ili na »Šlageru sezone« teško da će ih ikada zaboraviti. Sad kad nakon kraja svijeta on ponovno pjeva, nije više riječ o nostalgiji — čini on to sad na drugi način, uz dosegnutu šekspirsku zrelost. Sarajevski i kranjčevićevski psalam kobi.


Kolovoz 2012.