Esquire

Pokoravaj se općem toku: to smo čuli. Ali neko je kimao glavom; "to je tako dvoznačno kao da mi kažu: poopćeni sebe. Ako je ovaj tok u meni isto, što i opći tok, savjet je pleonastičan; ako nije, možda je neizvediv."

I tako zavaljen na kanapeu, promatrajući pupak kao hezihista, pronađoh svoju staru posjetnicu s titulom: Esquire. To je moje paradoksalno i ironično plemstvo, krvlju zasluženo, i bez nasljedstva; ne znam, je li više veže moju ličnost uz Don Kihota ili uz Sanča Pansu. Jer donkihotstvo je već stajalo u predaji vi­teštva, ali ni ovo plemstvo duha nije išlo vrlo daleko od svoje plebejske grude. Zanimao me kvalitet, a ne stepen.

Konjušnik, konjušar, tako sam prevodio ovu čudnu riječ, a ne posjednik zemlje ni kućevlasnik. Jer bliže je bilo uzjahati konja i jezditi, nego steći svjetovne župe i seoske posjede. Na kraju, ljepotu zemlje neugodno je žrtvovati tijesnim, vrlo tijes­nim međašima. Ljepotu zemlje i zvijezda, koje moj konj ne mo­že premjestiti, jer me ne vodi do Južnoga Krsta. Timariti konja, prati ga vodom, dotjerivati ga česagijama, kakav udes viteškoga pratioca i veterinara! I onda: ove male putopisne slasti, uz ta­kav posvemašnji gubitak iluzija o svemu i svačemu!

Esquire, plemićka titula, i konjušnik, priprosta rabota, ka­kvi osebujni uvjeti za nezavisan život! A drugovi, često puta, takva strašna smjesa bijede i kataleptičnih abulija, čežnje za veličinom. Esquire, sačuvaj titulu, ovaj tajinstveni rang i utva­raj sebi, da su u pravome plemstvu svi do vrhunaca međusobno ravni. Konjušniče, timari konja, nosi štit s emblemom, i drži se čvrsto u sedlu. Jer ti danas imaš osebujan zadatak. Ideš u bor­bu na Himere. A moj glas mi šapće:

- Jutro je. Esquire, diži se, vadi mačeve. Vadi plemićko že­ljezo, da podijeliš megdan s posljednjim kavalirom, ocem i bra­tom tvojim, s don Kihotom iz pikareskne Španije!

Tin Ujević

Vrelo:"Hrvatsko kolo", knj. XVIII., str. 112. - 113.; Zagreb, 1937.