Tko su intelektualci
Josip SENIĆ
Jedan dobar dio svog životnog vijeka, smatrao sam da jednog intelektualca ne čine samo titule, količina napisanih knjiga, priznanja, i da su ti isti intelektualci nešto poput dobroćudnih životinjica, puni empatije i razumijevanja za sve ljude neovisno o rasi, naciji ili pak struci koju obnašaju, sve dok me Dobrica Ćosić i neka druga bratija nisu uvjerili u suprotno. Čitajući tekst Envera Kazaza, u kojem se ''intelektualizam'' Luke Markešića dovodi u pitanje, naveo me je na razmišljanje, te da se upitam, tko su onda ti naši vrli intelektualci, koji bio nam pokazali put i izveli iz ovog pomračenja koje je zahvatilo i neke velike intelektualne umove Balkana.
Titula Luke Markešića me baš nešto ne zanima, ali ako slučajno u društvu i posjeduje status inetelektualca, onda mu na tituli stoji jedan veliki minus kada je jednom prilikom rekao- ''kome Bosna ne valja, neka iz nje ide'', isto kao i Harisu Silajdžiću, koji je ove riječi, najvjerojatnije i u snu često puta izgovara.Dobro, da se do sada iz Bosne odlazilo uglavnom dobrovoljno i da ne postoje meštri koji ove riječi - '' neka idu'', odmah ne znaju pretvoriti u djela, onda bi se mogle i promatrati u izrečenom kontekstu, ali ako ova gospoda nisu svjesna da na ovaj način samo navode vodu na mlin onih koji jedva čekaju da s riječi prijeđu na djela i koji su uglavnom neke svoje zamisli uglavnom već ostvarili, onda bi prije svake takve izjave, najvjerojatnije sjeli i malo razmislili. Bosna je puna takvih koji neće ili jednostavno ne žele razmišljati o volji onoga na čiju su adresu te riječi upućene, nego će sve to shvatiti bukvalno tj. kao čistu činjenicu, da oni koji nisu s nama ili ako slučajno nisu naši, onda su protiv nas i obavezno moraju da idu- milom ili silom.
Da titula nije uvjet za pamet, svjedoče buljuci glupana koji sebe nazivaju '' mi intelektualci'', (Dobrica Ćosić, Radovan Karadžić, Krajišnik, Koljević itd.) ta gomilu tustih šišmiševa, koji vise okačeni o zidovima i plafonima akdemije znanosti, koji poput SS oficira mogu za klavirom, odsvirati Wagnera, ali samo nekoliko kilometara dalje otvarati konc logore, mučiti i ubijati kao što se to radilo u Srebrenici i ostalim stratištima, samo zbog toga što su neki se rodili na pogrešnom mjestu ili im je pak jedini grijeh bio što se nisu znali križati s tri prsta.
Čitajući dalje Kazaza, koji kaže- ''BiH se ne može raspasti jer iznutra ne posjeduje dovoljno snage za taj potez. Etničke snage su poprilično izjednačene, a novca niti energije za rat nema, ne bar u nekoj ozbiljnijoj mjeri.'', stiče se dojam kao da čovjek ne vidi sve one kratke fitilje tj. žive ljude, koji samo hodaju ulicama čekajući da im netko ponudi kakvu priču o ugroženosti vjere ili nacije, te im to isto proda pod najveće umovanje, pa onda ti isti ljudi pođu po drveću pisati ''ovo je Srbija'' ili Herceg Bosna zauvijek i na kraju kada ne bi bilo međunarodne zajednice i visokog predstavnika, neki novi mladi Karadžić samo na uho ljudima šapne da te fitilje zapale, i eto cunamija.
Ne znam o kakvoj to snazi Kazaz piše, ali količina gluposti koja je prisutna na ovim prostorima sasvim je dovoljna da se dobije i energija i motiv za pokretanje rata. Tu nisu ni potrebni neki veliki novci, oružja se ionako ima dovoljno, za količinu pameti koja stoji na raspolaganju, možda i previše, ali ako ustreba već bi se našlo. Što se tiče hrane, zar nismo čuli da je za rat važno imati vreću šećera, par kilograma soli, 2-3 galona rakije, kantu masti, par skutova slanine, koju vrećicu brašna, te da se tako opskrbljen mjesecima može čak i pod sankcijama ratovati, pogotovo ljeti,kada se u prirodi može ponešto ubrati. Znači treba samo znati i htjeti iskoristiti taj narodni potencijal udružen sa glupošću i za par tjedana mnogi bi drukčije razmišljali i pričali, ali eto tu im se na putu našla ta međunarodna zajednica, pred kojom su i lokalni bogovi rata nemoćni.
Ne može se sa stopostotnom sigurnošću tvrditi, dokle je njezino ''visočanstvo'' kod nas poznata kao i glupost, ta zvijezda vodilja mnogih balkanskih političara ( s kojom se oni i ponose) tijekom svog posljednjeg šestomjesečnog orgijanja bila spremna ići. Ali, da se bila uozbiljila to joj nitko ne može osporiti i najvjerojatnije bi išla dotle, dok ponovno ne bi počela gutati žive ljude tj. svoju djecu- više mlade nego stare.
Koliko se samo ta stara i nezasita beštijetina na našim prostorima pogostila i počastila, ne zna se broja. I, pored svega toga, još uvijek je i hladna i gladna i još uvijek trabunja kao i onih nesretnih devedestih, kad se mislilo da će se za tih nekoliko godina uspjeti najesti i napiti. Tih se godina božica destruktivnosti , bila toliko osilila, udomaćila i ukorijenila u sve svoje podanike, da kada bi se odnekud i pojavio glas razuma, te se usudio stati pred nju, kao što je to učinila ona hrabra cura u kninskom Domu kulture, ali koja nije ni slutila da će na te njene antologijske riječi:'' Mi mladi nećemo pucati jedni na druge'', iziritirani podanici u dvorani početi iz sveg glasa- urlati, psovati, pljuvati, režati, mučati i kvaziljudski rokćati.
Ali, mora se priznati, da se i u posljednjih šest mjeseci, stara alapača baš dobro potrudila, da nije cijelo vrijeme sjedila sklopljenih ruku, te je i ovaj put svojim sljedbenicima tako uspjela zabrljaviti mozak, da više nisu mogli vladati sobom, smatrajući da kao '' odabrani od boga i naroda'', jedini polažu pravona sudbinu svih ostalih koji s eu Bosni križaju cijelom šakom. Kako shvatiti najveće hrvatske domoljube, koji pobožno drže ruku na srcu za vrijeme intoniranja himne, dok istovremeno rade na konačnom rješenju pitanja bosanskih Hrvata, udružujući se sa karadžićevim sljedbenicima u svetu kršćansku alijansu, kako bi se na taj način obranio zapad i kršćanstvo, koje se eto već desetljećima uspavalo, ne primjećujući da im Orhanove Osmanlije ponovno čuče pod zidinama Beča.
Sad, pošto stožerni igrači ne obnašaju čelne funkcije u novoj vladi (a mogli su, tako je to kada želiš sve, pa na kraju ne dobiješ čak ni ono što ti pripada i još će na kraju početi da te ispitivaju- što, kako i zbog čega si nešto radio), partneri iz tzv. Svete alijanse, nakon što su ispočetka oštro negodovali i kritizirali međunarodnu zajednicu i Incka, danas su nešto blaži s uvredama i retorikom, ne računajući odano režimsko piskaralo tipaVasić, koji još uvijek baci pokoju žalopojku među ojađene trećaše i stožernike, ali i to više liči na tihi mlaki prdac pušten u nezadovoljnu i izmanipuliranu masu- tek toliko da im se nađe ili stvori privid, kako se netko za njih još uvijek brine. Kada neće majka, koja ih je zaboravila i ostavila, netko mora.
Brine se i Vlajki. Doduše ne kao prije nekoliko tjedana, kada je opsjednut hrvatstvom ili pozicijom koju obnaša, jednom prilikom izrazio duboku zabrinutost za duhovno stanje Hrvata, pa je tom prilikom napisao:
-''Pošto je, na veoma dugo vrijeme, proces islamizacije barem polovice BiH ireverzibilan proces, moramo se, nažalost, rastajati. Hrvati ne mogu dozvoliti da potpadnu pod duhovno tutorstvo jedne njima strane civilizacije i moraju odmah poduzeti sve (van)institucionalne mjere kako bi ostali svoji na svome. Nietzsche je govorio o vječitom vraćanju istog, a Hegel o tome da se povijest ponavlja dva puta. I ma koliko to patetično i demodirano zvučalo u doba globalizacije, krišćani na ovim prostorima nanovo ostaju na braniku krišćanske Europe koja, također, odbacujući za nju poguban multikulturalizam, ustaje protiv islamizacije svojih, sjevernijih prostora''.
Ma jes vidio- nisam dosad znao. Da nam nije Vlakija te ''intelektualne'' gromade i vrlog duhovnika, odosmo mi direkt pod duhovno tutorstvo jedne nama nepoznate civilizacije i u ralje njihovih duhovnika, u čijim se glavama roje grozne potvore protiv kršćanskog čeljadeta, namjeravajući preko njega doprijeti i do Rima, pa čak i do samog Pape. E to neće moći dok je ovakvih oštroumnih ljudi , koji su u stanju prozrijeti i samu pomisao, a kamoli da se nešto od zamišljenog i realizira. Ostaje još nepoznanica, koje bi se to ''(van) institucionalne'' mjere morale poduzeti, kako bi ostali svoji na svome. Možda čovjek misli bogove koji su se često puta znali razljutiti kao na stare Grke pa traže žrtvu ili pak na čin samospaljivanja, kao učinkovit način da se privuče pažnja međunarodne zajednice, ''masonske lože'' i bezosjećajnih političara ili možda čovjek misli na iseljavanje Hrvata, najviše na one koji su ostali u Sarajevu, Zenici, Tuzli i dr., kao što se pozivalo za vrijeme Herceg Bosne dok je njome Boban drmao.
''a Hegel o tome da se povijest ponavlja dva puta.''
Da baš tako točno dva puta. Jednom u svibnju 1992- sjetimo se samo sporazuma Karadžić- Boban, koji je kako se sjećamo za Vlajkija urodio plodom. Drugi put nam se evo upravo dešava. I sami smo svjedoci višemjesečne borbe Dodik- Čović koalicije, protiv sarajevske jalije, janjičara, daidža i njihovih pomoćnika, koji djelujući po internet portalima, njihovim kolumnistima i koalicijskim sljedbenicima, konstantno piju krv.
Kod ovog vrlog ''hrvatskog intelektualca i duhovnika'', iznenađuje me jedno, a to je baš ono područje u kojem Hegel govori kako se u tri koraka dobiva svijest o sebi, pošto se podatura pod Hrvata, a sam to nije. Znači da nekog obmanjuje, a čim se nekoga obmanjuje, tu se onda ne može raditi o intelektu jednog ''intelektualca'', nego o duhovnoj mizeriji i intelektualanom deficitu. Neki će odmah pomisliti, pa kako može Komšić, može i Vlajki. Ne smije se smetnuti s uma da je Komšić deklarativni Hrvat, dok Vlajki to nije i još pred stožernim očima i uz njihov blagoslov- betonira velikosrpske granice. Uostalom za Komšića nisam siguran, svrstava li se po Kazazovim kriterijima u intelektualnu elitu.
Hegel dalje navodi, a što bi Vlajkija trebalo itekako zanimati da se svjetski duh samom sebi vraća u tri koraka. Najprije se svjetski duh osvješćava u pojedincu tzv. Subjektivni duh. Dobro, Vlajki ima sve predispozicije za osvješćivanje kao individua, ali postavlja se pitanje mogu li se osviještenost i Vlajkijeva podvojenost svrstati u istu kategoriju.
Drugi je objektivni duh, koji se najviše pokazuje u međuljudskim odnosima, koji za Hegela slovi kao viši oblik svijesti koji se postiže u obitelji, društvu, državi. Ovaj za Vlajkija viši oblik svijesti je samo onaj koji se odnosi na republiku srpsku, kao i sve ono što je s njom povezano, inače sve što egzistira mimo toga, kao da ne postoji ili,još bolje- bilo bi dobro da ne postoji.
Za Hegela posljednji i najviši stupanj je svjetski duh koji ujedno dostiže i najviši oblik samospoznaje u tzv. apsolutnom duhu, ali za razliku od Hegela, za Vlajkija koji se na njega poziva, apsolutni duh kao paradigmu ne čine, umjetnost i filozofija nego, opet republika srpska i Dodik koji su alfa i omega svakog početka i kraja,naravno, ne isključujući ni Slobodana Miloševića. Hegel u apsolutni duh još svrstava i religiju, koja Vlajkiju, stožernicoma i Dodiku dođe nešto kao služavka na putu ka ostvarenju zacrtanih ciljeva, to je ista ona religija konvertirana u kršćanstvo( iako u raskolu od 1054), koja je cijelo vrijeme za njih vukla i još je uvijek upregnuta i ponosno vuče njihova nacionalistička kola.