Iznad rovova i grobova
Marko Vukić Skejo: Priča iz 1992
GLAVA OSMA
Oko nas kuće gore. Selo gori. Kopanice...
Traktori razčerečeni. Razvaljen kamion. Gusta teška jesenja kiša. Lije. Ispred brisani prostor smrti. Pretrčavanje u borbi za život i smrt. Daleko iza nas, zapaljenje, srušene, neljudskom mržnjom zaklane - Vidovice leže. Mrtve, ispod sumornog kišnog neba.
Nama ispred Vučilovac...Četnici. Krvava stvarnost, gnjila od vlage, krvi i laži. Vratolomni krik osvete iznenađuje silinom raljala. Ispaljeni metci lete k'o svitci zakorovljenom džunglom. Krvavi pir. Mecima pogođeni leže mrtvaci i bulje otvorenih očiju, očajno u praznu kišnu zavjesu. Nad nama prokletstvo samoće. Ledena jeza. Stisnuta obalama, Sava teče. Tiho nepovratno, gotovo tužno...
Kopanice. Tenkovska granata izravno u zvonik crkve. Vrisak pogođenog zvona, bolan i jezivo opipljiv. Narandžansto-sivkast oblak dima sumpornog okusa obvija ranjenu sjenu pogođene crkve. U posvećenoj unutarnjosti, opći kaos. Izvrnuta, polomljena klecala. Jednoruk, beskrilni anđeo na podu, leži... Iznad raspetog Krista pogrdna četnička poruka. Sitne kovanice darovnih priloga rasute oko oltara. Na podu sakristije, bačena, leži knjiga... Sveto Pismo, Stari Zavjet. Tristota otvorena strana. Čitam. Glava osma. Zahvalnost Bogu.
1. Sve zapovijedi, koje vam dajem danas, držite svjesno, da ostanete u životu, da se umnožite i dobijete u posjed zemlju, koju je Gospod pod zakletvom obećao ocima vašim!
Dižem knjigu, zaklapam i stavljam na prljav, razvaljen ležaj ostavljen tu od bezbožnika. Spušten na užetu u dubinu crkvenog bunara, vadim iz vode drvenu Bogorodicu. Napolju, rasuto perje. Zalaja pas. Bolno. Tugaljivo.
Kopanice... Dug rafal teške strojnice, ubijen suton. Sprovod dana. Na udaljenom groblju kopaničkom, ledena kiša oplakuje tužna, zaboravljena, posljednja konačišta.
......................................................................
Operacija Vidovice
Zločin koji je priznao, četrdesetogodišnji radnik iz Lončara kod Brčkog, Jovo S., dogodio se 1. svibnja 1992. godine, kad je pred naletom srpskih tenkova i oklpnih vozila, probijena obrana branitelja Vidovica, sela u oraškoj Općini. Dvanaest civila nije se uspjelo izvući. Srpska vojaska, među kojima je bio i Jovo ubili su sedama civila. Dvije starice u molitvi zatečene izrešetali rafalima. Trećoj su osjeki ruku u kojoj je držala krunicu i molitvenik. Četvrtoj su rasoplovili glavu.Muškarce su zaklali a u jednog je u vratu ostao polomljen nož.
Imena tih nesretnika su: Florijan Vincetić, Mijo Pave Janjić, Anđa (žena Martina) Janjić, Ruška Ivkić, Manda Martina Janjić, Luca Knežević i Luka Marijana Bijelić.
U silovitom kontraudaru branitelji 2. svibnja oslobađaju Vidovice. (tada su napravili fotografije a koje Vremeplov zbog brutalnosti ne objavljuje).
narednog dana slijedi kontraudar srpske vojske i 4. svibnja uspijevaju probiti liniju branitelja. Srbi su imali više od 50 mrtvih, među kojima i ratni zločinac Aleksandar Vuković-Vuk. Branitelji su imali 30 mrtvih i nestalih.
Šest mjeseci nakon toga od 21. do 23. listopada 1992. godine, Združene snage posavskih branitelja oslobodile su Vidovice, selo koje je u međunarodnim okvirima, poznato po svojih više od 20 svećenika i više od 40 časnih sestara, po ljudima odanih svojoj vjeri i tradicijama svog naroda.
Iz informativnog programa radio postaje Orašje
BOJ NA LIJESKOVCU (19.08.1992.)
Grebnice, 19.08.92.
Na posavskom ratištu najžešće borbe vode se danas u Grebnicama. Heroji 104. brigade HVO, nanijeli su agresoru jedan od najtežih poraza u četri mjeseca rata. Iz stroja je izbačeno najmanje pedeset četnika, među kojima je najmanje trideset mrtvih. Linije obrane pomaknute su unaprijed. U općoj panici i bijegu četnici su ostavljali sve, pa i svoje poginule. U tijeku borbe Srbi su koristili sve raspoloživo naoružanje, pa čak i bojne otrove. Grebnice su ponovo srpske grobnice!
20.08.92.
Iz zapovjedništva 104. brigade HVO dobili smo informacije o jučerašnjim borbama u Grebnicama. Potvrđeni su podaci o teškim srpskim gubicima. Da se radi o jednom od najtežih srpskih poraza svjedoči i njihovo priznanje od 32 mrtva i više od šezdeset nestalih, izrečeno u pregovorima za razmjenu, putem vruće linije, kojima je prosustvovao i reporter Radio Orašja. nažalost i na strani branirelja bilo je stradalih. Poginula su tri branitelja, a deset ih je ranjeno.
21.08.92.
Neprijatelj dovođenjem svježih snaga pokušava stabilizirati linije. Njegovo topništvo neprestano tuče crte obrane i civilne ciljeve. naša komisija za razmjenu i dalje nudi mrtva tijela četnika. Agresorska strana oteže, mada su poginuli Srbi iz Crkvine i susjednih sela.
22.08.92.
Pod pritiskom obitelji poginulih srpskih vojnika, agresorska strana pristala je na razmjenu mrtvih četnika, za hrvatske mladiće zatočene u logoru u Bosanskom Šamcu.
U Lijeskovcu, zaseoku Grebnica, na poprištu najžešćih borbi, bez ikakvih posrednika (!) razmijenjena su tijela četnika za naše mladiće.
Pretučeni, izmučeni i napaćeni, ali ipak živi, među svoje došli su: Anto Ilije Vučković i Anto Ilije Bjelobrk iz Gornjrg Hasića. Srećko Brandić iz Donjeg Hasića, Marko Đure Pavić, Ivo Marka Župarić, Mato Nike Jelečević, Mato Đure Cvitkušić, Mato Šime Bartulović, Ilija Petra Blatanović i Vlado Marka Pavić svi iz Tišine, te Mato Ilije Pandurević iz Zasavice.
23.08.92.
U neviđenoj četničkoj bježaniji prije tri dana u Grebnicama, bilo je tragikomičnih situacija. Najzanimljivije je svakako slučaj Sime Nikolića iz Obudovca zvanog Pekmez. On je među prvima pobjegao s bojišnice, a suludo vozeći kampanjolu, naletio je na tenk. potvrđeno je da je u međusobnom obračunu poginuo Miloš Bogdanović, jedan od organizatora okupacije Posavine, ali nije potvrđeno ima li to ikakve veze s velikim četničkim porazom u Grebnicama.
Iz ratnog dnevnika 106. brigade HVO
KRAJ POČETKA NOVE PRIČE
(uz obljetnicu bitke na Galićima)
Danas je u 18 sati trebalo nastupiti primirje o prekidu vatre potpisano u Londonu (potpisali M. Boban, H Silajdžić i R. Karadžić). Mirno jutro i cijelo prijepodne ukazivali su na mogućnost poštivanja primirja. Nažalost tijek zbivanja u popodnevnim satima pokazat će da je to bilo samo zatišje pred buru i još jedna varka srbočetnika kojom su se poslužili za kovanje svog krvavog plana osvajanja našeg teritorija. Bit će to dan, u kome ćemo, nažalost, imati najveće gubitke u ljudstvu, ali i dan naše velike pobjede nad srbočetničkom soldateskom...
Izjava jednog krajišnika iz Čelinca: - U Posavini ti je ko u lavirintu. Svud okolo samo trava, vrbe i šiblje... Nigdje nikakve orjentacije i zaklona... Nikada nisi dovoljno iza ili dole. Meci dolijeću sa svih strana, pa ti ostani živ!? Ustaše se tamo snalaze kao pčele u saću, a šta mi da radimo?
... U 14 sati započinje najsnažniji napad na općinu Orašje, i to ma pravcu Vidovice ka Orašju i iz Batkuše prema Oštroj Luci. Prema radijo vijestima neprijatelj nastupa s dvije divizije. Po običaju napad počinje topničkom pripremom. Neprijatelj koristi minobacače 82 i 120 mm, topve i haubice, VBR-ove, da bi na kraju krenuo sa tenkovima. Po liniji u selu, u bukvalnom smislu riječi, sipa kiša projektila - negdje između 400 i 500 na sat. Imamo prve ranjene i mrtve branitelje. Ne uzmičemo. Naprotiv, žestoko vraćamo. Neprijatelj ima početnu inicijativu. Potpomognuti tenkovima i ogromnim ljudstvom osvajaju jedan naš istureni bunker i dolaze do prvih kuća. Tu je kraj njihovog proboja, kraj početka jedne nove priče. Naše priče...
... U 15 sati stižu tenkovi naše Oklopne satnije. Dio naših snaga dolazi neprijatelju s boka. Otvaramo najžešću paljbu. Jakom vatrom i neviđenom hrabrošću bukvalno uništavamo neprijatelja. U rovovskoj borbi prsa u prsa oni trpe velike gubitke u ljudstvu. Ginu od naših, ali i od metaka svojih suboraca, jer sami ubijaju svoje koji se povlače...
... Po grubim procjenama neprijatelj je izgubio više od 100 vojnika. Ovaj napad će im ostati u gorkoj uspomeni. Oko 21 sat crta bojišnice je povraćena, konsolidirana i u našoj kontroli...
... Napad ka Orašju iz Vidovica odvija se po istom scenariju i u isto vrijeme. Prvo topnička paljba, pa tenkovski napadi. Dolazi do žestokog sukoba. Jakom vatrom iz cjelokupnog raspoloživog naoružanja i ovdje ih zaustavljamo. Opet trpe velike gubitke, u ljudstvu i tehnici...
... Danas smo izvojevali jednu veliku pobjedu, dobili veliku bitku. Vremena za slavlje nema. A tuga za našim hrabrim braniteljima, koji su za ovo život dali, nam to ne dopušta. Šestorica mrtvih i desetak ranjenihn naših suboraca su nepovratan gubitak. No, preko stotinu mrtvih neprijatelja, četiri uništene tenka, mnogo zarobljenog oružja i streljiva, mala su nam stisfakcija za naše mrtve prijatelje: Luka Avramović-Lukas, Tunjo Krištić, Marko Kopić, Đuro Grgić, Anto Oršolić-Tuna i Zvonko Ivkić...
... Neka im je laka posavska zemlja i vječna im slava!
„Posavski glasnik“, broj 11. od 29. srpnja 1993.
Joža Šambar
„PESMA“ KAŽE SVE
... A kako i ne bi, kada je jedan od glavnih uzora, Radovan Karadžić i njegove zbirke „pesama“, nabijene mrakom, bez svjetla i nade. Još u zbirci pjesama „Pamtivek“ (Sarajevo, 1971.), dakle dvadeset godina prije posljednje srpske agresije, Karadžić u pjesmi „Vuksan“ kaže:
„Tvoje snove vuci raznose
i od toga se hrane
Vuksane, Vukdane,
lepo ti je ime.
Spusti se u gradove
da bijemo gadove
Vuksane, blagdane,
lepo ti je ime.
Svet te čeka pokorni
konjaniče umorni
Vuksane, mrtvane,
lepo ti je ime“.
„Prema piramidi uspeha“ sada hrli najnovija pjesma, ponovno povezana za aktualni politički trenutak i potrebu znakovite srpske promidžbe. Njen refren ide ovako: „nema leka od Kontaktne grupe, ona hoće Srbina u rupe“.
„Pesme“ kažu sve.
pv
klikni na foto...
