Pavelić
Dubravko JELČIĆ
Što god tko mislio o Paveliću, a o njemu se danas misli uglavnom samo u ekstremima, ili samo najbolje ili sve samo najgore, ne bi smio zaboraviti da je on u trenutcima atentata u beogradskoj skupštini, 20. lipnja 1928, kako piše Stojadinović u svojim memoarima Ni rat ni pakt, jedini mirno stajao kraj vrata skupštinske dvorane i gledao što se pred njim događa. Imati tu činjenicu na umu znači odmah postaviti pitanje, i sebi i drugima: što je, poslije toga, mogao učiniti ovaj čovjek nego ono što je učinio? Je li mogao, je li morao ići opet i on u Pariz ili u London, onima koji su grubim odbijanjem ne samo izrugali i ponizili plebiscitarno izabranoga vođu hrvatskog naroda, koji je svojom političkom inteligencijom i vidovitošču daleko nadvisivao sve njih, nego su ga savjetom - ciničnim, rekao bih - da uđe u parlament i tamo pregovara s Beogradom, svjesno ili ne, poslali ravno u smrt? Je li morao i on, kao ovaj dobronamjerni i miroljubivi čovjek, kreator i oličenje hrvatske pacifističke politike, koji je pred njegovim očima pao smrtno ranjen u balkanskom parlamentu, kao na divljem Zapadu, revolverskim metcima neobuzdanoga srpskog komite, poći ponovno tim istim stopama, ponižavati se pred bahatim pobjednicima u prvom svjetskom ratu i tvorcima versailleskog poretka u Europi, koja je, upravo zaslugom njihove nerazumne nacionalističko-imperijalne mržnje na sve što je njemačko, i njihova političkog sljepila koje im je ta mržnja, poput mrene, navukla na oči, izgubila svoj moralni integritet, kako je to već onda lucidno, prije svih, uočio tada već bivši talijanski premijer Francesco Nitti u svojoj dojmljivoj, i danas više nego instruktivnoj, usudio bih se reći i epohalnoj knjizi Europa senza pace (1921).
U tom trenutku, poučen iskustvom i sudbinom već mrtvoga Stjepana Radića, za kojega se može slobodno reći da je tragična žrtva koliko agresivnog velikosrpstva toliko i arogantne a istodobno ignorantske politike versailleskih sila, Pavelić je mogao učiniti samo ono što je učinio: okrenuti se na drugu stranu, pobuditi razumijevanje i zatražiti pomoć od onih koji su i sami, s više ili manje razloga nezadovoljni Versaillesom, osjećajući se možda čak i njegovim žrtvama, mogli razumjeti hrvatsko pitanje i pokazati zanimanje za hrvatske potrebe i želje. Dakako, znao je i on da će to njihovo razumijevanje biti kondicionirano njihovim interesima, koji se u mnogočemu ne podudaraju s hrvatskima, pa su im štoviše i suprotni, a znao je vjerojatno i to, da će iz tih razlika, uvjetovanih geopolitičkim i povijesnim okolnostima, nastajati i kojekakve teškoće, nesporazumi, pa i sukobi, koji se ne će uvijek moći izgladiti sasvim onako kako bi to željela slabija strana (a ta smo strana, bez ikakve dvojbe, uvijek bili mi). Ali kako se nigdje drugdje nije ukazivala povoljnija perspektiva nego samo još nepovoljnija, Pavelić je prihvatio ono što mu se jedino pružalo, iako mu je bilo jasno da se upušta u veliki rizik. Tko god ti čini usluge, pogotovo ovakve vrste i u ovakvoj situaciji, jasno je kao dan da će jednoga dana ispostaviti i račun. Koliki će on biti, to se možda i nije moglo predvidjeti, jer je to uvijek ovisno o trenutku i okolnostima koje tada budu aktualne; a kao pragmatični političar Pavelić je znao, da u politici odnosi i situacije, interesi i simpatije nisu statični, da se oni s vremenom mijenjaju, često i naglo, neočekivano, preko noći, i ne će biti nemoguće da je s time računao i onda kad je pristajao i na vrlo nepopularne žrtve. Računao je možda, i nadao se, da račun ne će biti ispostavljen upravo u trenutku za nas najnepovoljnijem od svih mogućih. Je li u tome griješio?
Hrvatska je, poslije atentata (na Radića), bila u smrtnom hropcu, i pita se, je li Pavelić pogriješio kad je zaključio, da je treba izbaviti od smrti, od nestanka s povijesne pozornice, makar i uz teška odricanja (koja, uostalom, ne moraju biti i konačna)?
Ako je pogriješio, onda valja otvoreno reći, jasno i glasno, da za tu njegovu pogrešku nije kriv samo on; on čak možda i najmanje. Nju su skrivile versailleske sile, Francuska i Velika Britanija poimence. Nju je skrivila posvemašnja neodgovornost, a to je isto kao da smo rekli i nesposobnost njihovih državnika. Odgurnuvši, gotovo s prezirom, Radića i njegove prošnje, oni su gurnuli Pavelića ravno u zagrljaj Italije, a poslije, kad su te iste sile stvorile Hitlera, i u zagrljaj Njemačke. Zato, optužujući danas Pavelića za savezništvo s fašizmom, te iste zemlje ponašaju se kao tat koji viče: "Drž'te lopova!"
Pavelić nije išao u Italiju poslije 7. siječnja 1929. jer bi bio oduševljen Talijanima, Mussolinijem i fašizmom. Išao je tamo jer drugdje nije imao kuda. Spasiti Hrvatsku pod svaku cijenu, jer mu je bilo jasno ono što nikome drugome u ono doba nije bilo jasno, da Hrvatskoj u Jugoslaviji, sa Srbima, ako i ona ne otkrije barem namjeru da pokaže zube, opstanka jednostavno nema; spasiti Hrvatsku iz tog ponora, u koji se lakomisleno sama strmoglavila, spasiti je makar od nje ostala samo državica kao što je Luksemburg - to je bila Pavelićeva misao, sasvim u skladu s onom minimalističkom Starčevićevom izjavom, koja se često citira ("Makar Hervatska bila samo uru dugačka i uru široka, makar bilo samo pet Hervatah: neka ih to pet bude slobodno i srećno"). Premda je Pavelić uvijek želio prostranu Hrvatsku, a ne mini-Hrvatsku. Kad se malo prije svoje smrti Trumbić sastao u Italiji s Pavelićem, sastao se s njime zato jer je znao da njegov nekadašnji zastupnički drug nije ni fašist ni talijanofil; prema nekim indicijama namjeravao ga je povezati s određenim političkim krugovima Britanije i Francuske, s kojima je i sam bio povezan, ali ga je nagla smrt spriječila u tom naumu.
Je li Pavelićev pragmatizam, čak i u svojoj ukupnosti, bio izdaja? Možemo se složiti i da jest, ali uz uvjet, da je to (bio) samo jedan oblik izdaje, dok je drugi, možda i veći i opasniji, bio jugoslavenstvo onih Hrvata, koji su zbog fikcije "bratstva i jedinstva" spremno pregorjeli i posljednju misao o slobodnoj Hrvatskoj! A upravo takvi danas najglasnije optužuju Pavelića za izdaju. I oni dakle postupaju po već spomenutoj metodi "drž'te lopova"! Pavelića danas najviše optužuju upravo oni koji su kudikamo veći krivci od njega; okrivljuju ga oni koji su skrivili sve njegove krivnje!
Ali, s druge strane, nemaju sasvim pravo ni oni koji danas veličaju Pavelića i proglašavaju ga vjerodostojnim Starčevićevim sljedbenikom. Jest, Pavelić je bio zanesen Starčevićevom idejom slobodne Hrvatske, ali ju je, možda i pritisnut (ne)prilikama, pokušavao ostvariti sredstvima koja nisu bila starčevićanska, nisu proizlazila iz Starčevićeva učenja niti bi ih Starčević ikada odobrio. Nasilja bilo koje vrste i nakane, nad bilo kime se ona provodila, nisu starčevićanske metode vladanja. To, kao i pomanjkanje osobne hrabrosti i spremnosti na žrtvu, što ih je Pavelić, na iznenađenje svih svojih pristaša, pokazao na kraju rata, ne govori u prilog njegovu kultu.
Najzad, kontroverze postoje i u pogledima na njegovu privatnu osobu. Njegov suborac, s kojim se definitivno razišao još sredinom tridesetih godina u emigraciji, Branko Jelić, govorio je o njemu, poslije njegove smrti, s otvorenim simpatijama. U vrijeme kad više nije imao nikakva razloga, ni političkoga ni osobnoga, da uljepšava sliku o Paveliću, Jelić je (u čikaškoj "Danici", 1965) svjedočio da Pavelića nije poznavao kao čovjeka sklona bilo kakvu totalitarizmu. Uvjeravao je da Pavelić nikada nije volio uniforme, da je bio uglađena građanska osoba, pravi gospodin koji polaže veoma mnogo na svoju vanjštinu i na svoje manire, koji je svakodnevno mijenjao košulje i kravate, nikad se nije mogao vidjeti u izgužvanu odijelu, a da je ipak bio ležerna ponašanja i liberalnih shvaćanja, te mu nikako nisu mogle goditi kojekakve uniformirane parade i pantomime, omiljene svim totalitarističkim vođama i režimima. A što je na kraju ipak igrao i takve uloge, koje mu nisu bile urođene, Jelić pripisuje nesretnim vremenima i ondašnjoj situaciji, u kojoj se našao protiv svoje volje, "jer me je teško uvjeriti", kaže Jelić, "da se netko tako može promijeniti, odnosno svoju pravu narav tako dugo prikrivati". Jelić je tvrdio i to, da boljeg prijatelja od njega čovjek nije mogao ni zamisliti, da je njegova obitelj uvijek bila skromna a svaki gost u njoj srdačno primljen; zatim, da je Pavelić bio duhovit i vedar čovjek, s kojim nikada nije bilo dosadno: "da se je posvetio pisanju, nadmašio bi mnogo-kojeg našeg priznatog književnika u kratkim novelama". I još, da nije bio doktrinaran, da se nije previše bavio knjigama, da po vlastitom priznanju do odlaska u emigraciju nije pročitao ni jedno Starčevićevo djelo, kao ni ma koje cjelovito djelo bilo kojega drugog tadašnjeg političara (Mussolinija, Hitlera), dok je Rosenbergovu knjigu (o rasnoj doktrini nacizma, valjda) uvijek izrugivao.
Sasvim suprotno mišljenje o Paveliću iznio je Vladimir Židovec u konceptu svoje neobjelodanjene knjige Politička psihologija, koju je za potrebe jugoslavenske policije prepričao u sažetu obliku nepoznati autor potpisan pseudonimom Dizdar. Židovec misli da su se u Paveliću sabrale sve najnegativnije osobine svojstvene građanskim političarima. Tvrdi da je bio čovjek vrlo oskudne naobrazbe i skučena znanja, da ni do jednoga ni do drugoga nije držao mnogo, odnoseći se prema njima više nego cinički; da je bio samoljubiv i osvetoljubiv, da nije imao povjerenja u svoje suradnike, nego ih je spletkama okretao jedne protiv drugih; da je bio ateist koji glumi vjernika, a njegov sustav vlasti lišen svakog osjećaja za pravo i pravdu, te je sigurno "da bi živ Starčević slomio štap nad Pavelićem i svršio u kakvom Pavelićevu logoru smrti".
Koja je od ove dvije slike o Paveliću bliža realnoj - jer u ovakvu slučaju valja nam pretpostaviti da, dok se ne dokaže suprotno, sasvim istinita i realna nije ni jedna ni druga, uzeta u cjelini i sama za sebe - to moramo ostaviti za kasnije, za druge neke prosudbe zasnovane na temeljitijim istraživanjima. Ali onaj tko je pročitao njegove memoare (Doživljaji, što ih je u Španjolskoj nedavno objelodanila njegova kči Višnja Pavelić), knjigu pisanu poslije sloma NDH u Rimu, mora priznati da takvu prozu ne može napisati neobrazovan čovjek: njegova naobrazba bila je dakle zasigurno znatno veća nego što mu je Židovec bio voljan priznati, a njegova književna darovitost sasvim u skladu s citiranim Jelićevim slutnjama. Ta knjiga je pisana vrsnim stilom serioznog intelektualca i pravoga pripovjedača. Židovec također nema pravo, to mogu reći s punim uvjerenjem, ni kad omalovažava Pavelićevu knjigu Strahote zabluda. Mnogi bi naši vrsni publicisti i pisci bili danas sretni da su u ono doba napisali takvu knjigu.
Nije uzalud riječ, da je vrijeme najpravedniji sudac, kao što je dokazana istina i to, da se povijest često ponavlja; a nije slučajno da se tih pouka sjećamo i danas, baš sada, upravo kad razmišljamo o Paveliću. Jer povijest se evo zaista ponovila, samo s drugim protagonistima. Kao prije pola stoljeća, Hrvatska se i danas nalazi pritiješnjena između svoga smrtnog neprijatelja, koji hoće ni manje ni više nego njezinu glavu i drži joj kamu pod vratom - i "prijatelja", koji su joj vezali ruke svojim ucjenama, namećući joj svoje nepravedne, ponižavajuće zahtjeve kao diktat, koji mora prihvatiti ako želi živjeti makar i osakaćena. Jer što je drugo plan tzv. "Skupine Z4" (Francuska, Britanija, Njemačka, USA) ako nije to? A to isto bili su i famozni "Rimski ugovori" 1941, na koje Pavelić nije stavio potpis laka srca. I on je manevrirao koliko je kod mogao, ublažavao nerazumne zahtjeve Italije (kojoj je bio prepušten na milost i nemilost, lišen bilo kakve zaštite drugog "saveznika", tj. Njemačke), odupirao im se do krajnje napetosti, baš kao što Hrvatska i danas čini. Jest, on je imao posla s "himbenim saveznikom", baš takvim kakvi su i naši današnji "prijatelji". U ono doba svi su radili protiv Hrvatske: ne samo "antifašistička koalicija" predvođena komunistima nego, potajice, i "fašistički saveznici" Nezavisne Države Hrvatske (Italija u prvom redu, ali i Njemačka), štoviše i mnogi Hrvati, Hrvati-Jugoslaveni, koji (po staroj hrvatskoj navadi) nisu vjerovali u Hrvatsku. Mutatis mutandis, sve je dakle isto kao i danas. Pritiješnjen sa svih strana, iz dana u dan sve tjeskobnije, Pavelić je pokušavao ono što nam se danas čini da je bilo nemoguće: spasiti hrvatsku državu a ne iznevjeriti njezinu europsku dušu. Je li pritom iskoristio sve mogućnosti, je li nešto mogao učiniti bolje, je li što i pogriješio - ostaje da se raspravi mirno, objektivno, s činjenicama u ruci. Za sada, smijemo reći možda samo to, da mu ne možemo sve odobriti, ali ga još manje možemo bezprizivno osuditi. Jedino, i ono najvažnije što sada možemo, to je, da ga pokušamo razumjeti.
Naša je obaveza prema njemu velika: moramo se predati savjesnim, temeljitim i svestranim istraživanjima, za kakva dosad nismo imali mogućnosti. Pavelićeva uloga u hrvatskoj povijesti zaslužuje trud, a prema onome što se već sada dade naslutiti, Pavelić time može više dobiti nego izgubiti.
Vrelo: „Politika i sudbine“, str. 67-71