Mantra nad mantrama
Ivan ARALICA
Kad sam govorio o pravim razlozima zbog kojih se Mesić razišao Tuđmanom, zbog nacionalne pomirbe a ne zbog politike prema Bosni, ja jesam želio kazati kako je Mesićeva konstanta izvrtanje istine, kako o Bosni i Hercegovini zna malo i kako za njih nije učinio ništa, ali sam istovremeno želio uprti prstom na ono što će biti temelj njegove mantre nad mantrama, temelj njegove mantre o „antifašizmu", koja će dovesti do verbalnog rata u zemlji, do razjedinjenosti, više u sferi politike nego, srećom, u narodu i kako će njega sama i politiku koju zastupa dovesti u raskorak s europskom savješću ili, kako sam to sam nazvao, europskim mentalitetom, suprotnim komunističkom mentalitetu što gaje kroz deset godina sam u zemlji širio. Upravo, pokušavao konzervirati!
Pretvarajući sudjelovanje hrvatskog naroda u otporu fašizmu i antifašizmu u svoj mentalni i interpretativni „antifašizam", kako bi ga učinio instrumentom borbe protiv vlastitih političkih protivnika, pripadnika raznih demokratskih političkih uvjerenja, koji o njemu i njegovu „antifašizmu" nemaju dobro mišljenje, on je - nadajmo se, bez trajnih posljedica - naškodio upravo borbi hrvatskog naroda protiv fašizma, prema vani i prema unutra, na kojoj je, što je navedeno u preambuli Ustava, građen temelj hrvatskog društva i države. On je svojim „antifašizmom" naudio istinskom antifašizmu i antinacizmu, jer nije dopuštao da tu borbu, sa suvremenih, neideologiziranih, stanovišta, interpretira struka, nego joj je, zlorabeći položaj predsjednika države, nametao svoju, komunističku interpretaciju. To što on priča daje antifašizam bio, antifašizam je samo u njegovu „antifašizmu"! A njegov je „antifašizam" u svakom slučaju stran europskoj svijesti i savjesti.
Militantno razvijajući crvenu zastavu s petokrakom zvijezdom svoga „antifašizma" kad netko nekom mrtvom ustaši podiže križ na grobu, kad na kućnom pročelju vidi napisano slovo ,,U", a posebno kad na koncertu zabavne glazbe među nekoliko tisuća posjetilaca ugleda neku budalu koja je nabila ustašku kapu na glavu, on je trubio i pozivao na uzbunu, jer da je Hrvatsku preplavila plima fašizma.
Time je u zemlji stvarao političku napetost, a u svijetu nas prikazivao kao naciste, protiv kojih se žilavo bore on i njegovi „antifašisti". Dakle, vodeći verbalni „antifašistički" rat uznemirivao je naciju i denuncirao je u demokratskom svijetu na različite načine, od svjedočenja na Haaškom sudu za agresiju u Bosni i Hercegovini do svjedočenja o vlastitom priviđenju da je jedna kapa poklopila deset tisuća glava kad im je Marko Perković zapjevao Lijepa li si. Ne bilo mu ni to dosta, dosljedan svom „antifašističkom" mentalitetu, utuvio je u glavu da naciju neće moći prikazati kao fašističku, ako u to ne pretvori i srčiku te nacije, Crkvu katoličku, u kojoj se moli osamdeset i pet posto Hrvata. Nije se dao smesti činjenicom da ta Crkva, i narod koji je slijedi, imaju blaženika koji je blaženikom postao kao mučenik njegova „antifašizma". „Antifašizma" što ga svijet poznaje kao komunistički totalitarizam! Nije se dao urazumiti ni tisuću puta posvjedočenom činjenicom daje i čitav vjernički puk, na kojoj god strani u tijeku rata bio, na onaj ili ovaj način, bio žrtva ili fašizma ili njegova „antifašizma".
Da ne bi pomislili kako su ove tri opaske - da je došao u sukob s europskom sviješću i savješću, da je, zloupotrebljavajući svoj „antifašizam" u borbi protiv političkih protivnika, štetio sudjelovanju hrvatskog naroda u borbi protiv fašizma i da nas je denuncirao europskoj javnosti kao narod opterećen desnim totalitarizmom - na klimavim nogama, navest ću jedno od mnoštva mantranja o „antifašizmu", što ih je izricao u brojnim prigodama. Poprilično opširno i u neodređenom obliku; sirovo, onakvo kako Mesić doista mantra. Takvo sam tražio i takvo sam našao, da bih mogao izreći i dvije opaske o Mesićevu mantranju ove mantre.
Kad sam govorio o javnim ugrizima Stipe Mesića i spominjao način kako ih plasira u javnost, namjerno sam izostavio njegova predavanja u dvoranama, mada ni ona, u segmentima onoga što čita, ugriza nisu bila lišena. Ti su istupi gotovo redovno bili u pisanom obliku. Kako Mesić pisati ne zna, tekstove koje bi čitao ili su u cijelosti bili djelo njegovih gihost writera, onih koji za drugoga pišu tekst u cijelosti i taj drugi postaje autor toga teksta, ili su nastajali tako da bi on usmeno ili pismeno dao sirovinu, a njegov bi re-writerto obradio nastojeći u tekstu sačuvati stil Mesićeva kolokvijalnog govora. Bili jedno ili drugo, djelo ghost writera ili dorada re-writera i na prvi se pogled zapaža da to nije pisao onaj koji to čita. To mu ne uspijeva prikriti ni kad čita bez emocija, činovnički, ni kad u čitanje unosi emocije. Ako nastupi emotivno, čitanje mu postaje karikaturalno. Premda sam pred sobom za ovu prigodu imao obrasce takvog mantranja o „antifašizmu", pretpostavio sam im tekst razgovora s novinarom skinut s magnetofona, jer su od drugoga pisani a od njega čitani tekstovi - mada sadrže istovjetne stavove - prošli redakturu i ostali bez sirovosti koju u sebi sadrži tekst što ću ga ovdje donijeti.
Kad sam se pripremao za obradu jednog lika iz Pasa u trgovištu, za Džihangira, kao što se pripremam za obradu svakog drugog lika, pa i za lik Žepe Bevande iz Ambre, čitao sam psiho-tekstove novinara i pisaca koji su se liječili u psihijatrijskoj bolnici na Ugljanu. Tu sam naučio što je psiho-tekst i koja je razlika između njega i teksta što ga piše zdrav čovjek. Moram reći, razlika mi se učinila malenom. I to koliko je ima djeluje kao literarno obogaćenje, kao dovođenje u vezu onoga što je zdravu čovjeku u vezu teško dovesti, djeluje kao pojednostavljenje složenog, djeluje kao sivo pismo s proplamsajima na kraju pameti...
Ovo Mesićevo mantranje o „antifašizmu" upravo mi se takvim čini. Pa, on govori tako kao da se ništa nije dogodilo od dana kad smo on i ja bili djeca-partizani; on govori kao da svojim očima, izvan onoga što su ga navodili da vidi, ništa drugo nije vidio dok je bio partizančić; on govori kao da, pošto su ga filovali komunizmom, nakon toga nikad ništa novoga nije spoznao. A što se čudim? Zar to moram još jednom objasniti! Mesić prije komunističkog filovanja nikakvog drugog odgoja i obrazovanja nije imao. Mene je spasilo to što sam prije dolaska u partizane imao solidno kršćansko obrazovanje i još solidniji kršćanski odgoj, u obitelji i u školi. U mene komunistički nadjev nije išao, već sam bio pun kao šipak zrnja; a Mesić, prazan, primio je sve što su u njega ugurali i, kako će se iz citata koji slijedi moći vidjeti, sve to nepromijenjeno do sada zadržao u sebi.
Vrelo: "Mentalni komunist", str.101-104