Osam ljubavnih naputaka

Dragan PAVELIĆ


1. Struk ti, Zubejdo, vrijedi Carigrada...

kao svaki zaljubljen muškarac, postadoh i ja dosadan. Ponavljao sam jedno te isto.

»Struk ti, Zubejdo, vrijedi Carigrada...«

»Rekla bih ti što na tebi volim, ali neću. Ismijao bi me i postidio. Možda bi se uobrazio. Gordost muškarcu uvijek pristaje, uobraženost nikada!«

Tako mi je ona govorila. Kao da sastavlja ljubavnu pjesmu.

2.        Pa da nešto izmislimo?

Kako prije mene nije imala nikoga - zaključih da ima vruć temperament: osim prvi put, više se ničega nije stidjela.

Jednom sam na poledici pao i slomio rebro. Naš hećim, veliki šaljivdžija, povi mi grudi ljepljivim povojem pa me stade tješiti:

»Na mladu je, brzo će zarasti! Ali, nevolja je što se dugo nećeš moći nasmijati. Još će ti u trima važnim stvarima lom zasmetati — ukoliko nešto ne izmisliš...«

Doista, počeh strepiti od kašlja i velike nužde. Sto se tiče one treće važne stvari, počeh se skanjivati.

»Pa da nešto izmislimo?« upita me žena i poče se smijati — i za sebe i za mene.

3. Da se razumijemo...

»Da se razumijemo«, reče mi jednom supruga, »nemoj misliti da ja ne vidim druge muškarce! Ako sam zaljubljena, slijepa nisam. Ali uvijek se sjetim tebe i kažem: Ni onaj moj nije loš...«

4. Brbljavica

Za vanjski svijet zatvorena i za ljubavne priče nijema, u četiri naša zida, postajala je brbljava.


»Ne smijem se ugojiti! Znam, inovjerci nisu poput našeg muškinja; vole tanahne ženice... A i ti, gledaj ostat takav. Ni meni prasac ne treba! Čuješ li ti mene? Pola baklave, za danas dosta...«

Kajući se, obično mi je donosila i onu drugu, zabranjenu polovicu.

»Sve sam ti ženske tajne otkrila, sve čari pokazala! Sad si muškarac na visokoj cijeni!«

Da ne ostanem dužan, uzvratih joj istom mjerom:

»Sve sam ti pokazao što muškarac ženi ima pokazati! Sad si žena na visokoj cijeni!«

»Ne bojim se da ćeš me s prvom prevariti. Velikim sam te izbirljivcem učinila!« hvalisala se Zubejda. »Jesi li čuo da ima žena koje muževi nago­varaju da se malo mrdnu? A one, što iz stida, što iz odbojnosti — odbijaju. Kao mrtvakinje pod njima leže... Ni glasa od sebe ne puštaju.«

5. Da otac ne zamrzi sina

Slušao sam ljude kako prigovaraju svojim ženama. Žale se na njihovu hladnoću. Mene moja ni u trudnoći nije odbijala. Jedino podoj, zbog mene, nije prekidala.

»Znaš li zašto žena ima dvije dojke?« upita me jednom dok je dojila.

»Ne znam.«

»Da otac ne zamrzi sina...«

I doista, natjera me da povučem gutljajčić djetinjeg mlijeka.

»Eto, sada ne moraš biti ljubomoran! Mali se neće ljutiti. Još je malešan da se s tobom svađa...«

6.        Svakom poštenom muškarcu...

Zagledah se u jednu curu što se našla da je služi nakon poroda.

»Ova bi te mogla noćas ugrabiti! Doduše, meni je svakako bdjeti! Ali san me može prevariti, ti me s njome možeš iznevjeriti... Pa ti lijepo legni ovdje, uza me se pruži.« Još nejakom, ali odlučnom rukom pokaza mjesto gdje mi je leći.

Legoh do nje, a ona nastavi.

»I poštenom muškarcu u glavi stoji nepoštena misao: svoju ženu, za se, učiniti raspusnicom... Tebi je to, kao što znaš, pošlo za rukom.«

I dohvati me tako da mi ona cura odmah izađe iz glave.


Premda mi kavalirština nije u krvi, ja svojoj ženi znam nabrati cvijeća. Naša ga je bašča puna.

»Tamo ga i sadim da ti nije daleko ići!« objasni mi ona ozbiljno da ozbilj­nije nije moglo biti. Slažući ubrane cvjetove u ćup, napomenu mi bestidno: »Ženske ćemo cvjetove staviti na vidno, a muške na nevidno mjesto...«

7.         Kad smo već kod cvijeća...

Kad smo već kod cvijeća, reći ću vam šta na arapskome jeziku znači Zubejda. Kao prvo, znači neven. Kao drugo, izbor. Kao treće, elita.

Moj najdraži cvijet je neven! Dugo nisam znao da sam se zagledao u Nevenkul Druga dva značenja pogotovo nisam mogao znati — premda nisam mogao smetnuti s uma da je moja izabranica prava begovska kći i da, kao takva, u pogledu ponositosti, ne može biti pogrešan izbor. I još nešto, nešto što se njezina izgleda tiče! Da je malo Turkinja, malo Arapkinja, znao sam već od prvog viđenja: malo spuštene očne kapke morala je naslijediti od anadolske šukunbabe. A ta je, barem po predaji, bila napola Turkinja, napola Arapkinja.

»Da znaš, ta te je moja šukunbaba lahko na me namamila! I prije nego si shvatio da me voliš, bio si zaljubljen u moj cvijet...« zahihota se malo Turkinja, malo Arapkinja i cmoknu me posred čela.

8.        Nebeska košarica

»Zebujda, Zubejda! Ti si moja nebeska košarica! Nutkaš me, nutkaš pa se u te stalno zavlačim...« prigovarao sam, dok bih dolazio do daha.

»Petre, na bezobraštinu me nukaš! Nastaviš li tako, pokvarit ćeš me sasvim«, uzvraćala je ona.

»Jutros sam te gledala kako razgolićen ležiš. Dišeš duboko, pravilno, a na usta ti sjeo bezobrazan osmijeh. Pomislih: to je onaj od prije deset godina! To je onaj što me obrlatio! Uščuvan i, hvala Ti Bože, sve još na svom mjestu stoji...«

»Noćas sam te cijeli sahat gled'o. Do brade pokrivena - bojiš se noćne hladnoće! A meni nadošlo da te otkrijem... Nećeš, velim sebi samome, vidjet ništa što već nisi vidio! Nego privij se uza nju pa ćeš se svega sjetiti! Privijem se uza te, dosjetim se svega, i k'o slijepac prstima svoj puteljak nađem...«

Svibanj 2011.