Josip KREGAR
OPTIMIZAM
Nepopravljivi sam optimist, i ne mislim da je politika cinično tržište na kojem najbolje prolaze lažljivi šverceri, ali se brinem. To zato jer politika nije tržište novca već tržište povjerenja i ideja. Konkurenti ne ulažu svoje bogatstvo, ali ulažu ugled, znanje i namjere. Na kraju gubi onaj čije namjere izgledaju neiskrene, tko gubi prijatelje i povjerenje, ugled. Minimum je bar to da svatko mora izgledati pošten, zainteresiran za opće dobro i opći interes. Suradnja je dobra ideja. Više volim izraz partnerstvo nego koalicija.
POČETAK NA KRAJU: O JEDRENJU I O POLITICI
Često čujem banalne tvrdnje daje politika umijeće pozorne analize, da probleme treba proučiti, razmotriti, napraviti plan i odlučno provesti rješenja. Prazna fraza. Stvarnost je drukčija od takva nacrta. Politika ne dopušta takve fraze i idealiziran)a. Politika nije umijeće oklijevanja, već umijeće djelovanja (,,u granicama mogućeg"). Da to razjasnim, usporedit ću politiku s jedrenjem.
Maglovito se sjećam jedne popularne televizijske serije. Radilo se o dramskom prikazu života u malome ribarskom mjestu i promjenama u prijevozničkoj brodarskoj tvrtki. Drama nastaje kada novi kapetan preuzme brod. Kuda će brod krenuti? Kako će se slagati s posadom? Hoće li krenuti u gusarenje ili trgovinu? Da li će preko ograde pobacati stare mornare i naći nove, s više alkohola u krvi i manje iskustva u jedrenju? Hoće li biti vjetra u jedra u pravo vrijeme i na pravome mjestu? Kuda ploviti? U kakvu su stanju jedra i brod? Ima li vode i hrane?
Na takva pitanja ne odgovara se u lokalnoj krčmi i u razgovoru dokonih barba i komodora. Treba dignuti jedra i krenuti. Novi kapetani naših sudbina ne stignu postaviti ni pitanja, jer plima dolazi i mora se jedriti. Na obali mašu i žele im dobru sreću. U crkvi gore svijeće za sretniji put. Još nisu ni krenuli, a već se čeka sretan povratak.
U nekom smislu ova situacija podsjeća na hrvatsku politiku. Novi ljudi preuzeli su politiku, kao što novi kapetani preuzimaju brod. U našoj brodarskoj tvrtki, istina, malo je kapetana, još manje je vještih mornara, a puno je promatrača. Štoviše, bivši je vlasnik uništio poduzeće, prodao brodove, a preostale loše održava i opterećuje ih hipotekom (ovo već prelazi razinu ideologije i može se shvatiti i doslovno).
Ali kakve to veze ima s politikom? Ima, barem u tome da politika ne dopušta ni oklijevanje niti bezglavo ludovanje. Kao i kapetan tako i političar mora znati kuda ide i što želi postići. Ne zna točno kakav je vjetar i što ga sve čeka, ali ne može oklijevati. Njegov poziv znači snaći se u okolnostima, a ne zaboraviti svrhu. Sjediti na suncu i sjećati se davnih uspjeha, uživati u komforu položaja nije za političare. Politika nije niz praznih govora.
Brodove koji plove čekaju možda oluje i bonace, ali ako ne plove hrđaju i propadaju. Politika koja ne provede promjene, koja čuva kukavički status quo ante, zemlju dovodi u situaciju polaganog propadanja. Navigare necesse est.
Nikad završeno. Nema kraja.