Gabriel Jurkić

Velika ličnost kakvu rijetko susre­ćemo u našem narodu bio je aka­demski slikar Gabriel Jurkić. Izgrađe­ni praktični katolik, franjevački trećoredac, sjajni i neumorni interpretator divnog bosanskog pejzaža postao je jedan od najproduktivnijih bosansko-hercegovačkih slikara dvadesetog stoljeća. U životu ga je uvijek zanosio lik sv. Franje Asiškog. Kao što je asiški pjesnik slavio Stvoritelja s bratom sun­cem i mjesecom, sestrama zvijezdama, braćom vjetrom, zrakom i oblakom, sestricom vodom, bratom ognjem, se­strom i majkom zemljom i sestrom tjelesnom smrti, tako ga Jurkić slavi sa svojim bosanskim i hercegovačkim šu­mama, proplancima, snjegovima, pla­ninama, cvjetnim livadama, oblacima, stadima ovaca i pastiricama njihovim, dolinama, potocima, godišnjim dobi­ma, svjetlima i sutonima svog livanj­skog krajolika (Josip Depolo).

Biografski podaci

Jurkić se rodio 24. ožujka 1886. u Livnu. Brat mu je blizanac Mirko, knji­ževnik. Njihovi su se preci nazivali Kostović. Doselili su u Livno iz Hr­vatskog primorja. Otuda kod Gabriela duboka suživljenost s livanjskim krajolikom i s južnim mediteranskim podnebljem njegovih predaka. Poha­đao je trgovačku školu u Livnu, po­tom građevinski odsjek Srednje teh­ničke škole u Sarajevu (1902 - 1905). Učio je slikarstvo kod profesora Cikoša i Crnčića u Zagrebu (1906 -1907). Bio je među prvim učenicima novoosnovane Privremene škole za umjetnost i umjetnički obrt u Zagre­bu (1907/08). Nakon uspješno polo­ženog prijamnog ispita na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču, odmah je, na temelju svojih radova, primljen u četvrto godište općeg smjera sli­karskog odjela. Akademiju je završio 1909, a potom je do 1911. u specijal­noj školi Kazimira Pochwalskog. Od 1911. do 1956. živi i radi u Sarajevu sa suprugom Štefom, književnicom izrazito katoličke orijentacije. Gabriel se teško uklapao u poslijeratnu stvarnost, stoga nije bio podoban tadašnjim čelnicima u Sarajevu pa su mu oduzeli atelje. Odlučio se pre­seliti u Livno. Općinske vlasti u Liv­nu nisu pokazale interes za njegov i Štefin smještaj. Franjevački samostan na Gorici u Livnu otvorio im je svo­ja vrata, ustupio im prostor za atelje, sobu za stanovanje i pružio im svu po­trebnu opskrbu. Tako su se od 1956. do smrti Štefe 1971. i Gabriela 1974. udomili u samostanu. Štefa je presta­la s pisanjem 1947, a i Gabriel se tada povlači iz slikarske javnosti, mno­go radi, ali ne priređuje samostalne izložbe. I brat mu je Mirko nestao s književne scene nakon Drugog svjet­skog rata. Nisu odgovarali tadašnjoj političkoj eliti koja se borila za ostva­renje ateističkog društva.

Faze umjetničkog rada

Punih šezdeset godina Gabriel se bavio umjetničkim stvaralačkim ra­dom. Prošao je nekoliko faza, koje su idejno, stilski i tematski toliko isprepletene, da ih je gotovo nemo­guće potpuno samostalno izdvojiti. Da ima slikarskog dara, prvi je otkrio njegov nastavnik crtanja Rade Lukač u Trgovačkoj školi u Livnu. Otišao je u Srednju tehničku školu u Sarajevo. Školu je samovoljno napustio i vra­tio se u Livno, nastanio se u djedovoj kuli gdje je prošao prvu školu risanju bez ičije pomoći. Privatno se nastavio baviti slikarstvom kod brata Mirka na Ilidži. Bilo je to razdoblje pripreme u kojem su se utemeljile bitne odredni­ce njegova osobnog stvaralaštva. Sam je nadošao na poentilizam (slikanje točkicama) i prije negoli je čuo za tu tehniku slikanja. Njegovi dotadašnji radovi otvorili su mu vrata za Crnčićevu i Čikoševu privatnu školu u Zagrebu, gdje je stekao prvu pravu poduku o slikanju. Crnčićeva opse­sija krajolikom i svakodnevnicom itekako je djelovala na Jurkića. Cikošev simbolizam odjeknut će kasnije u Jurkićevoj formaciji i uroditi kapi­talnim djelima simbolizma i secesije (razvijanja oblika u dekorativnost).

U Beču je ne samo savladao osno­ve slikarske vještine nego se upo­znao i s djelima klasične i moderne umjetnosti. Nakon povratka iz Beča pripremio je svoju prvu izložbu u Društvenom domu u Sarajevu 1911, koju je u prosincu iste godine prenio u zagrebački Umjetnički paviljon. Izložio je 355 radova nastalih u stu­dentskom razdoblju i neposredno poslije završetka studija. Uz mnogo uljanih i akvarelnih slika na izložbi su se našli brojni crteži ugljenom, olovkom i kredama. Ovom izložbom stekao je ugled priznatog slikara. To je bilo prvo, romantičarsko razdoblje njegova slikarstva, u kojem prevlada­va produhovljeni realizam - obogaćen iskustvima moderne umjetnosti (Mi­loš Radić). Tako će nastaviti do 1921. s vrlo vrijednim i brojnim slikama između kojih se izdvaja motiv Moja majka 1919. i Snježna idila 1920. Sli­kao je i krajolike.

Drugo razdoblje u Jurkićevu radu nastupa dvadesetih godina 20. st. Slikanjem u određenim impresionističkim slobodama s puno svjetla, Jurkić zapravo odstupa od akadem­skog modela, njegov se poentilistički potez oslobađa akademske stege. O ovom svom otkriću sam kaže: To je moje novo doba i početak novog rada jer sam se dotakao uistinu novog svi­jeta koji nema granica. Dva ciklusa s brojnim slikama u različitim varijan­tama posvećuje fenomenima prirode: Zima i Večer. Poznat je i priznat po slici Visoravan u cvatu 1914. Ta slika i dan danji djeluje svježe, autentično, moderno, čak modernije nego u tre­nutku kada je naslikana (Azra Begović). Pojavljuju se i romantične mari­ne, ali pozornost je u njima potpuno usmjerena otkriću čisto likovnih pro­blema. Organizirao je i tri samostal­ne izložbe. U Zagrebu je 1922. izložio 226 slika i skica pod nafcivom Zima. Gotovo su sve slike na jagmu proda­ne, a kritičari su se o njegovu slikar­stvu izrazili uglavnom pohvalno. U Sarajevu je 1925. priredio malu izlož­bu slika, a u Zagrebu je 1934. pod na­zivom Večeri izložio 128 radova.

U trećem razdoblju koje obuhvaća četrdesetak godina, sve do 1966. kada je skoro potpuno oslijepio, umjetnik se okreće motivima krajolika koji će postati i njegova glavna preokupaci­ja, njegov svojevrsni znak. To je raz­doblje realističke impresije i tematske slojevitosti. Na stotinama svojih slika pružio je on zelenilo bosanskih livada, prošaranih cvijećem... ostavio je isto tako velik broj prikaza jeseni i proljeća i ljeta pa osjećaš kako dišu brda, kako treperi zrak (Ignacije Gavran). Rijetke su slike na kojima nema oblaka. Ne­kad su sitni, lepršavi, nekad se prijeteći gomilaju, ali su, kao po pravilu, izvr­sno slikani (M. Radić). Svojim najvi­šim dostignućem umjetnik drži sliku Inje 1944. u koju je unio samu narav prirode. Čisti realizam nije fotogra­firanje prirode. Aparat hvata što oko vidi, ali umjetnički realizam je davanje života stvarnosti. Aparatu treba korek­tura ljudskog duha da sve bude jedna harmonija. Tako se izrazio sam autor. Slikanje portreta, ilustracije i opreme knjiga i časopisa zauzima­ju zapaženo mjesto u Gabrielovoj produkciji. Posebice treba istaknuti njegove religiozne motive. Radio je velike oltarne slike s likovima Isusa, Marije i svetaca. Rado je slikao fra­njevačke blaženike i svece te pozna­tije franjevce Bosne Srebrene. Od religioznih motiva treba svakako iz­dvojiti slikanje raspetog Krista u više varijanti, ali uvijek s jednakom vjero­dostojnom istinitošću.

Vrednovanje Gabrielova umjetničkog rada poslije njegove smrti

Izložbe Gabrielovih slika i crteža u Umjetničkoj galeriji u Sarajevu 1978. i u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu 2005. te izložba crteža Gabriela Jurkića 2007. u Franjevačkom muzeju i galeriji Gorica-Livno pokazale su umjetnika u pravom svjetlu. Organi­zator retrospektivne izložbe u Sara­jevu Miloš Radić mogao je konstati­rati: Sagledano u cjelini, s vremenske udaljenosti... slikarsko djelo Gabriela Jurkića, sve očiglednije se nameće kao značajan dio našeg opšteg kulturnog nasljeđa. Jednim dijelom ono je neza­obilazno u istoriji umjetnosti Bosne i Hercegovine. U Zagrebu je Ivanka Reberski, uz izloženih 207 slika i 46 studija i crteža, donijela ozbiljnu ana­lizu njegova slikarstva pod naslovom Gabriel Jurkić: od secesije do impre­sije. Ista je autorica napisala i tiskala studiju na 375 stranica pod naslovom Gabriel Jurkić: od realizma do secesije od simbolizma do impresije, Zagreb, 2008. Iscrpno je prikazala i vrednovala njegov umjetnički rad. A u Livnu je Željka Markov predstavila dugo čuvan i do tada široj javnosti nepo­znat crtački opus Gabriela Jurkića iz fundusa Franjevačkog muzej i galeri­ja Gorica-Livno u Livnu.«