Rat kao rađanje

U tim svojim spoznajama o filozofiji rata, veli da se oslanjao na Dostojevskog i Berdjaeva, citirajući ih obojicu. Na tu njegovu misao o "ratu kao rađanju" nadovezuje se i jedna mlada srpska poetesa i novinarka koja je izjavila da su silovane Muslimanke i Hrvatice profitirale, jer su "oplođene od najboljih srpskih muževa s ratišta", pa će tako "popraviti svoju vrstu". Ta je ista novinarka promovirala svojedobno stanovitog Gorana Marića, alias Malkolma Mukarema, kao "eliti­stičkog Srbina", i "nekadašnju legendu i menadžera Plavog orkestra", koji je u listu Pogledi, još od 18. rujna 1992. godine, izjavio da je "ubijanje Hrvata i Muslimana samo tehničko pitanje", te da je "rat jedna vesela stvar", kao što je i rađanje veselo i uvijek slavlje u domu. Sveučilišni profesor i menadžer na istoj su misaonoj razini. A u potresnoj knjizi Seade Vranić Pred zidom šutnje (Zagreb, 1996.), jedna od silovanih Bošnjakinja priča da joj je silovatelj rekao: "Treba da ti bude čast što te Srbin hoće jebati." I ovdje su u bliskom srodstvu pjesnikinja i silovatelj. Kad je rasno i nacionalno u pitanju, brišu se granice između rulje i elite, duha i tuposti. "Svi tonu na nivou svoje zemlje", rekao bi Cioran.

Baveći se poviješću naš je profesor napabirčio neko znanje o ratu i ponešto od toga ugradio u svoju lakonsku i radosnu tvrdnju da je rat jedna vrhunska euforija, neka vrsta svadbe na kojoj se pomalo pije i bezazleno puca, a sve je usmjereno na bračni krevet i rađanje. Povjesničar se poziva i na Dostojevskog koji veli da bi se svijet sur­vao u provaliju da nije ratova, te da se "ratom mnogo više dobiva nego što se gubi". Kako profesor vjeruje u teoriju zavjere, onda bi mogao pouzdano dokazati da se negdje u tajnim ložama i "centrima moći i kapitala" planiraju ratovi valjda samo zato da bi se svijet podmladivao i obnavljao. Dostojevski mu dobro dođe kad kaže: "S ratom se uzdiže nova riječ, rada i započinje novi život." I za profe­sora je rat demijurg, jer stvara i "rada povijest", a svaki narod mora imati svoju povijest, jer ona je bez rata gotovo nezamisliva. "Svjetska povijest jest povijest ratova", pripomaže mu Berdjaev.

Profesor je još lanjske godine zastupao stajalište u jednoj TV-emisiji da milijun mrtvih nije mnogo kad je u pitanju rađanje države, ne samo zato što živih ostaje dovoljno, nego i stoga što će se rađanje udvostručiti. Tamo gdje se stalno ratuje, ili rat postoji kao prijetnja, kao "skupna fantazija", dolazi na svijet mnogo više djece nego u mirnim područjima, iznosi se podatak u časopisu The Journal of Psychohistory. Ako je profesor nabasao na taj podatak, onda ga je udjenuo u svoja razmišljanja kao spasonosnu potkrjepu. Ono što je u časopisu statistika, kod njega postaje ideologija koja opravdava svaki rat, daje legitimnost onome što je nečovječno, ukida razliku između obrambenog i osvajačkog rata, nije od koristi onima koji još  oplakuju svoje mrtve, a uza sve to uzdiže rat do osjećaja radosti, baš onako kako i Malkolm Muharem veli da je "rat jedna vesela stvar". To intelektualno naklapanje da se mladunčad leže iz jaja rata, u najmanju je ruku cinično, ako ne i perverzno, u svakom slučaju podlo i bez sućuti za tolika stradanja i patnje, pa makar to bilo sve u ime rađanja, povijesti ili stvaranja novih država.