Božić

Mile STOJIĆ


Nedavno su astronomi Kraljevskog opservatorija iz Edinburgha u viziru gigant­skog teleskopa ugledali pramičak magle, nešto poput šare mraza na prozorskom oknu. Spektralnom analizom otkrili su da je riječ o zviježđu, čitavoj jednoj galaksiji, većoj od naše, Sunčeve, a udaljenoj od Zemlje petnaest milijuna svjetlosnih godina. Ljudski um nikad neće moći ni predočiti ove protege, a umislio je da se može igrati s Gospodarom svemira, poništavati njegove zako­ne, ulaziti u njegove atome, klonirati i ubijati njegove (ljudske) stvorove.


2. Riječ Božić u hrvatskom nije deminutiv naziva Svevišnjega, kako se to često misli, (mali Bog), što bi, dakako, bilo blasfemično, nego prezime Stvori­teljeva sina. Pritom se riječ deklinira kao i druga naša prezimena: Božić, Božića, Božiću... Naši preci su Isusa familijarizirali, doživljavali ga kao bliskog ro­đaka. U začeću Božanstva u ljudskoj maternici krije se tajna kršćanske vjere, koju A. B. Simić tumači ovako: Svaki od nas sin je Božji što je s neba u bi­jedu svijeta sišao.


3 U ratnom vremenu značenje Božića nije metaforičko nego doslovno. Ta zar i Stvoriteljeva sina nisu državnici prognali u Egipat još dok se ljuljuškao na Marijinim rukama, zar ga nisu roditelji odgojili u najvećoj bijedi, zar ga, konačno, njegovi sunarodnjaci nisu popljuvali i u smrt poslali? Ne pod­sjećaju li nas nedavne smrti preko pet tisuća bosanske i hrvatske djece na sud­binu Kristovu? Pjesnik Luko Paljetak opisuje kako se Sin Božji rodio u mjes­tu Saljski Maslinik na Dugom otoku, pred očima izletnika koji su igrali badminton. Veličinu svakog ljudskog rođenja pjesnik uspoređuje s rođenjem Kristovim, a sebe u tom trenutku doživljuje kao »Kralja s Istoka, da mu po­kloni svoje siromaštvo i krv«.


4 Na Božić 1994. u otvorenoj duševnoj klinici Steinhof u Beču, čije je jedno krilo pretvoreno u izbjeglički logor, radnica austrijskog Caritasa bosan­skoj djeci koja su u ratu izgubila roditelje dijeli mozart-kugle. Svako dijete dobiva po jednu kuglu i brižljivo je nosi u ruci. »Ja ovu kuglu neću pojesti!« kaže djevojčica autoru ove zabilješke. »Čuvat ću je za svoga tatu kad se vra­tim na Grbavicu!« Na moje pitanje kako se zove kaže da joj je ime Anela.

»Anela, kažem, skupa ćemo se vratiti«. »Prvo moramo pobiti četnike!« ka­že ona i plješće ručicama. »Sretan Božić, Anela!« kažem tek da nastavim raz­govor. »Ja ne slavim Božić«, veli ona. »Ja vjerujem u Allaha džellešanuhu«.

Htjedoh joj objasniti riječi predanja da Bog dolazi večeras preporoditi svijet, ali odustah. Svejedno je, Anela, pomislih. Jer, sva moja vjera i sva mo­ja priča doimale bi se tek kao prazna demagogija ovom stvorenju koje me gle­da znatiželjnim očima anđela. Držeći mozart-kuglu kao čarobnu kuglu što doziva jednog istinskog boga u daljini, koji neće doći.


5. Dolazak Božića uvijek doživljavamo kao povod za unutarnje presabiranje, za svojevrsnu inventuru uspomena. Tad ostarjele ljude zapljuskuje sjaj i to­plina djetinjske idile, ljepota i blagost proteklih dana, i svjetlost im ponovno obasjava lice ogrubjelo od žestine vremena. »Djeco, sretan vam Božić!«, govo­rio je moj stric Tonko, dok se buljuk nas uglas smijao ovom anagramu, kiteći grančicu zimzelena. Danas, nakon teškog rata i potmulog vremena mi se sa sje­tom sjećamo svih onih koje smo voljeli i koje nismo, onih malobrojnih koje ćemo možda nekad vidjeti i onih mnogobrojnih koje nećemo nikad više.

 

Prosinac 2012.