Uspostava Banovine Hrvatske
SPORAZUM
U ranu jesen 1936. saopćio mi je sveučilišni profesor i moj školski drug Milorad Stražnicki da bi knez Pavle vrlo želio da sa mnom privatno razgovara. Ja sam se izjavio za to spremnim, ali kako sam odmah nakon toga obolio do upale srednjeg uha pa sam se morao podvrgnuti operaciji, to je do namjera vanog sastanka došlo tek u studenom iste godine. Knez Pavle dočekao me je u svom ljetnom dvoru Brdo u Sloveniji, kamo sam mogao stići iz Zagreba automobilom za nešto preko tri sata. Stigao sam onamo o podne, pa smo razgovarali do l sat, a nakon kratkog objeda, komu je osim mene prisustvovao samo ministar dvora Antić i jedan gardijski oficir, povukli smo se nas dvojica i opet u njegov salončić, gdje smo nastavili razgovor još najmanje dva sata. Nisam nikad imao običaja da sebi, iz razumljivih razloga (permanentne premetačine itd.), tok pojedinih razgovora bilježim, pa mi je danas dosta teško taj razgovor rekonstruirati. Sjećam se tek toliko da smo prošli sve moguće teme, počevši od unutarnje i vanjske politike pa do filozofije i umjetnosti. Još najmanje je bilo govora o unutarnjoj politici. Cijeli razgovor imao je očito svrhu da se međusobno upoznamo i da jedan o drugomu stvorimo neki sud. Ne znam kakav je sud o meni stvorio knez Pavle, no ja sam prosudio da je čovjek, iako s jakom natruhom ari-stokratizma, apsolutno kulturan u europskom smislu te riječi. Vidio sam odmah da, za razliku od svog pokojnog bratića Aleksandra, nema ni trunka srpskog šovinizma. Štoviše, opazio sam kod njega čak i neku stanovitu nesklonost prema srbijanskim političarima. Kad smo primjerice razgovarali o prednostima monarhije i republike, nisam ja ni najmanje tajio svoga republikanstva, ali sam koncedirao da ja, pa ni ostali Hrvati, ne bismo imali ništa protiv monarhije britanskog tipa. On se nasmiješio i rekao: "Budite uvjereni da je i meni najsimpatičniji britanski tip monarhije, ali vas pitam da li su" - i sada je naveo nekoliko srbijanskih političara — "da li su to Britanci?". Morao sam mu priznati da se sva navedena gospoda razlikuju mnogo od Britanaca. Dakako da taj sastanak nije imao nikakvih političkih posljedica, kao ni slični sastanci koje smo održavali nekoliko puta na istom mjestu u godinama 1937. i 1938.
Na prvom sastanku zamolio me knez da se ipak jedanput sastanem i s predsjednikom vlade dr. Milanom Stojadinovićem, pa sam toj njegovoj želji udovoljio. Sa Stojadinovićem sam se sastao 27. I. 1937. u lovačkoj kući zagrebačkog veleindustrijalca Deutsch-Maceljskoga u Sloveniji, kojih 60 km daleko od Zagreba. Sastanak je bio prilično kratak, uglavnom ispunjen zakuskom, koju nam je servirao naš maceljski kućedomaćin, pa je bilo očito da smo jedan i drugi došli na taj sastanak samo zato da udovoljimo želji kneza Pavla. Dr. Stojadinović razlago mi je linije svoje vanjske politike, ističući kako je vrlo važno biti u prijateljstvu sa susjednim državama. Kad sam mu ja odgovorio da je to doista istina, on je čini se od sveg razgovora zapamtio samo to, pa mi je na rastanku rekao: "Šteta što se ne možemo složiti u unutarnjoj politici tako kako se slažemo u vanjskoj!" Kako je to rekao na samom rastanku, nisam imao prilike da mu razjasnim kako se ni u vanjskoj politici baš posve ne slažemo. Sav razgovor o unutarnjoj politici sastojao se u tome da me je Stojadinović nagovarao neka uđem u njegovu vladu. Medu inim upotrijebio je u tu svrhu malo neobičan argument, rekavši: "Eto vidite, ja se nikako nisam slagao s bivšim predsjednikom Jeftićem, pa sam ipak ušao u njegovu vladu. Nisam ušao sigurno zato da ga u toj vladi pomažem, nego zato da ga u samoj vladi rušim. Uđite i vi tako u moju vladu!" Vidjelo se dakle iz svega da je koliko Stojadinoviću toliko i prijašnjim diktatorskim režimima bilo jedino do toga da me, uvu-kavši me u vladu, pred narodom kompromitiraju, a dalje neka ide kako ide.
Dne 9. svibnja 1937. bilo je i opet krvoproliće u gradu Senju u Hrvatskom primorju. Bila je tamo neka pjevačka proslava. Na tu proslavu stiglo je i nešto mladeži iz grada Gospića. Sva ta mladež bila je organizirana u udruženju tzv. "križara". Sama organizacija bila je kontrolirana klerikalnim elementima, ali već prilično natrunjena frankovačko-ustaškim duhom. Poslije proslave razvila se na trgu nevezana zabava uz pjevanje hrvatskih rodoljubnih pjesama i plesanje. Kako sam bio kasnije obaviješten, padali su tom prilikom medu tim križarima i neki protudržavni poklici. Slaba žandarmerijska posada, koja se tamo nalazila, nije se usudila radi množine sakupljenog naroda intervenirati. No žandari su dočekali teretni automobil na izlazu iz grada Senja i bez ikakve opomene otvorili vatru iz pušaka na mladež. Ostalo je na mjestu mrtvih šest mladića i jedna djevojka, te preko deset što teže što lakše ranjenih. Ja nisam za taj tragični događaj smatrao odgovornim ni Stojadinovića ni njegovu vladu, jer sam vrlo dobro znao da su i Stojadinović i vlada nemoćni prema žandarmeriji, koja je bila pod direktnom komandom svemoćne vojske. Teško sam zamjerio Stojadinovićevoj vladi što je nakon toga izdala komunikej, u kojem je prikazala događaj u posve lažnom svjetlu. U tome komu-nikeju bilo je prikazano kao da je ta goloruka mladež navalila na žandare, pa su žandari bili prisiljeni na silu uzvratiti silom. Osim toga su žrtve bile nazvane komunistima, što također nije bilo istina. Ja sam odmah pod svojim potpisom izdao letak, u kojem sam prikazao stvar onakvom kakva je bila i naravno oštro napao i Stojadinovića i njegov režim. Završio sam letak po prilici ovako: "U svakoj zemlji gdje se imalo drži do poštenja, morala bi vlada nakon ove moje objave ili dati ostavku, ili staviti mene pred sud radi lažnog okrivljivanja vladine djelatnosti". Letak ne samo da je raspačavan po cijeloj Hrvatskoj, nego sam jedan primjerak poslao poštom Stojadinoviću, a jedan knezu Pavlu. Knez Pavle mi je po svojoj kancelariji potvrdio primitak letka, i time je stvar bila svršena.
* * *
Razgovori sa srbijanskim strankama napredovali su međutim barem utoliko što smo se složili da bi trebalo promijeniti oktroirani izborni red i raspisati izbore za novu konstituantu, koja bi donijela demokratski ustav, a tek nakon izbora, tj. prigodom sastavljanja novog ustava, da bi se imalo riješiti i hrvatsko pitanje.
Kao vidljiv znak da su se hrvatska i srpska opozicija barem donekle zbližile, ponudili su šefovi srbijanske opozicije da će doći na jedan zajednički sastanak u Hrvatsku, iako ne baš u Zagreb, nego negdje u neko mjesto blizu Zagreba, koje neka ja sam odredim. Razmislio sam malo gdje bi to moglo biti, pa sam se sjetio da imam 60 km od Zagreba, a 20 km od pruge Zagreb-Beograd, u selu Farkašiću župnika, svog starog školskog druga Antu Irgolića, koji je u stanju da na jedan dan primi i pogosti u svojoj kući i oveće društvo. Poslao sam dakle zastupnika SDS i SDK Većeslava Vildera, koji je također bio i Irgolićev i moj školski drug, da na licu mjesta taj sastanak upriliči. Iz Zagreba smo došli potpredsjednik Seljačke stranke Košutić, još nekoliko članova SDS i ja, a iz Beograda dođoše Ljuba Davidović, Miša Trifunović, Joca Jova-nović i još neki. I na tom skupnom sastanku osim prijateljskih razgovora nije došlo ni do kakvih novih konkretnih zaključaka.
Nekoliko puta kušao sam kneza Pavla nagovoriti da pristane uz stanovište opozicije, ali je on uvijek to stanovište najodlučnije odbijao, ispričavajući se da on ne može do kraljeve punoljetnosti dozvoliti nikakvih važnijih političkih promjena, nego da je dužan mladom kralju predati državu onakvu kakvu je u času smrti kralja Aleksandra našao. Ja sam mu uzalud dokazivao da je njegovo stanovište posve krivo, jer ako neki kurator zateče imetak svog štićenika u nesređenim i dezolatnim prilikama, onda ne samo da ne smije održavati status quo, nego mu je čak dužnost da gleda prilike srediti, kako bi svog štićenika uveo u sređene prilike. Moji sigurno ispravni argumenti ostali su neuvaženi, dok nije voda došla do grla. Osim gore navedenog argumenta, služio se knez Pavle i argumentom da do sporazuma između Hrvata i srbijanske opozicije ne može doći prije svega zato što je ta opozicija sama u sebi razrožna, a osim toga da nema više u srpskom narodu dovoljno jak korijen. Na sastanku s knezom negdje koncem srpnja 1938. saopćio sam mu da ću poći osobno u Beograd da uzvratim srbijanskoj opoziciji posjet u Farkašiću. On mi je rekao da ga to vrlo veseli, i da ću se moći na svoje oči uvjeriti kako je ogromna većina Srba uz režim Milana Stojadinovića.
Moj posjet Beogradu bio je određen najprije za dan 10. kolovoza 1938, ali sam bio nato sa strane šefova opozicije zamoljen da svoj posjet odgodim na dan 14. kolovoza, jer je taj dan nedjelja, pa će moći i "širi krugovi" opozicije prisustvovati mom dočeku. Udovoljio sam tom zahtjevu i 14- VIII. ujutro otputovao vlakom iz Zagreba. Prijem koji sam imao došavši oko tri sata poslije podne u Beograd iznenadio je ne samo mene nego i same priređivače. Na kolodvoru i po ulicama do kuće, koja mi je bila određena za stan, bilo je bez pretjerivanja preko stotinu tisuća ljudi, i to ne samo na ulici nego i na svim prozorima kuća, pa i na krovovima. S balkona kuće gdje sam odsjeo morao sam uz prvake opozicije i ja govoriti nekoliko puta, jer su se slušatelji izmjenjivali kako se povorka polagano pomicala naprijed stisnuta između obiju strana dosta široke ulice. Boravio sam u Beogradu dva dana, a kad sam ga treći dan ostavio, bio sam pun optimizma, jer sam držao da je Srbija posve zrela, iako još ne za jedan pravedan sporazum sa Hrvatima, a ono barem za to da jednom za svagda sruši sve diktatorske režime. Već nakon 4 mjeseca pokazao se taj moj optimizam ipak pretjeranim, jer je Beograd, dakle oni isti ljudi koji su me tako oduševljeno dočekali, glasovao velikom većinom za listu režima.
Na povratku u Zagreb, na gotovo svim stanicama između Zagreba i Beograda dočekivala me velika množina naroda uz burno odobravanje. Odmah nakon povratka iz Beograda zatražio sam prvi put sam kod kneza Pavla, koji je kao obično ljeti boravio na Brdu, audijenciju, hoteći ga upozoriti na proturežimsko rasploženje ne samo Hrvata nego i Srba, ali me knez nije pozivao. Čekao sam nekoliko dana, a onda sam pismeno opozvao moju molbu za audijenciju i isti dan otputovao u Rogašku Slatinu na liječenje. Tek što sam stigao u Rogašku Slatinu, potražio je oko deset sati u noći šef policije dr. Subašića, koji se nalazio u mojoj pratnji, pa mu saopćio hitni poziv da odmah dođe do kneza. Knez se preko njega ispričao radi toga što me zapriječen poslom nije mogao odmah primiti i rekao mu neka dođem koji god mi od sljedećih dana konvenira. Subašić mu je odgovorio da ja sada nikako ne kanim prekinuti liječenje, a kad se vratim iz Rogaške Slatine, da stojim knezu na službu ako me pozove. I doista, gotovo isti dan kad sam napustio Rogašku Slatinu, dobio sam od kneza poziv da pričekam njegov dvorski vlak u Zidanom Mostu, i da se s njim zajedno vozim do Zagreba. Opazio sam odmah da ovaj put knez izbjegava razgovor sa mnom nasamu, jer je, čim sam stupio u salon vagona, pozvao u salon i ministra dvora Antića i Subašića, a malo zatim je došao lakaj, koji je počeo prostirati stol za večeru. Tako je taj naš zajednički boravak od po prilici jednog i pol sata prošao uglavnom u posve nepolitičkom razgovoru. Kad sam htio svesti razgovor na politiku, knez mi je onako medu recima dao razumjeti da je teško sa mnom kad neću ono što je "realno". Poslije toga niti sam ja više tražio, niti sam bio pozvan na bilo kakav razgovor. Par dana iza toga bili su raspisani izbori za novu skupštinu, dakako pod istim izbornim redom kao i oni iz godine 1935.
Počeli smo se dakle i opet spremati na izbore. Srbijanska opozicija smatrala je posve naravnim da ja i ovaj put, kao predstavnik najjače opozicijske stranke, budem nosilac liste. U Srbiji i mješovitim krajevima Jugoslavije nastala je sa strane srbijanske opozicije velika izborna kampanja, dočim je medu Hrvatima bio takav mir kao da i nema izbora. Svaki čovjek je i bez ikakve agitacije znao kako će glasovati. Kako je u to vrijeme Trumbić ležao udaren kapi na smrtnoj postelji, dr. Jure Sutej preuzeo je tehnički posao oko sastavljanja i predavanja liste. Kad je od beogradskog vrhovnog suda bila lista odobrena, nije više bilo nikakvog posla, te smo mi Hrvati mirno čekali dan izbora 11. XII. 1938.
Ovaj su put u svim hrvatskim krajevima prošli izbori bez ikakva incidenta. Režimska lista, iako je - što treba ponovno naglasiti — glasovanje bilo javno, bila je svugdje tučena. U seoskim kotarima glasovalo je za opoziciju gotovo sto posto ne samo predanih, nego i u izborne liste upisanih izbornika. Ovaj put glasovao je za opozicijsku listu i velik broj od vlade ovisnih ljudi, a naročito činovništvo. Bilo je nekoliko kotareva gdje od sedam do osam tisuća predanih glasova nije režimska lista dobila više od šest do deset glasova. Na prvom mjestu je tu bio kotar Pisarovina, gdje je bilo predano 4.250 glasova, a režimska lista dobila je samo dva, naime glas sreskog načelnika i njegovog pisara. I u gradovima je izvrstan bio rezultat izbora za opoziciju. Tako je primjerice grad Zagreb dao opoziciji 46.480 glasova, a Stojadinovićeva lista dobila je tek 3.912. Slično je bilo i u ostalim hrvatskim gradovima. U krajevima s pretežno hrvatskim pučanstvom, t. j. u Gornjoj Hrvatskoj i Slavoniji, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, opozicija je dobila 943.964 glasa protiv 429.332 za vladu. Velika većina opozicionalnih glasova (191.333) pala je za HSS.
Nadbiskup Stepinac (danas kardinal) glasovao je za HSS. Karakteristično je da je preko radija režim najavio da je nadbiskup glasovao za Stojadinovićevu listu, i zatim čak htio provocirati demonstracije pred nadbiskupskim dvorom. Srećom, ja sam bio u to upućen jednim telefonskim pozivom. Odmah sam poslao na lice mjesta odred Građanske zaštite, koji je rastumačio ljudima pravo stanje stvari. Kolovođe demonstracija su netom nestali, a demonstracije su se pretvorile u oduševljene manifestacije za Stepinca.
U srpskim krajevima rezultat izbora za opoziciju nije bio tako povoljan. Po svemu izgleda da Srbi, a da i ne govorim o Makedoncima, Nijemcima i Mađarima, nisu bili toliko odvažni da se u javnom glasovanju izlože protiv režima. Naročito me je neugodno iznenadilo glasovanje u Beogradu. Nakon velikih manifestacija uperenih protiv režima prigodom mog dolaska u Beograd, gdje je sudjelovalo preko sto tisuća ljudi, od toga dvije trećine iz samog Beograda, računao sam da će Beograd svakako dati opoziciji većinu. 4 mjeseca kasnije glasovalo je u Beogradu za opoziciju tek nešto preko deset tisuća ljudi, a režim je dobio preko 40.000 glasova. Zanimljivo je da su u Vojvodini svi Nijemci kao jedan čovjek, po Hitlerovoj direktivi, glasovali za Stojadinovićevu listu. U Slavoniji, gdje su kod svih prijašnjih izbora, pa i godine 1935, Nijemci u velikoj većini glasovali za HSS, ovaj put ih je oko 50% apstiniralo od izbora, a preostala polovica se nekako podjednako podijelila između režima i opozicije. I hrvatski frankovci proklamirali su ovaj put apstinenciju, očito prema instrukcijama primljenim iz Berlina i iz Rima. (Za režim se ipak nisu mogli opredijeliti.) No pokret HSS bio je tako jak da su konačno i frankovački vođe, osim nekoliko najzatucanijih koji su se mogli na prste prebrojiti, glasovali za opoziciju. Ukupni rezultat izbora, siguran sam, ni ovaj put nije bio ispravno objavljen, jer je sigurno da je u mnogim krajevima Jugoslavije uspjelo režimu pripisati mnogo više glasova nego što ih je doista dobio, ali prema režimskim ciframa bio je rezultat: Stojadinović 1,643.783, Maček 1,364.524.
Klikni na foto...
* * *
Bilo mi je odmah jasno da se s obzirom na teške vanjskopolitičke prilike unutarnja politika Jugoslavije neće moći nastaviti u dotadašnjem pravcu. To moje gledište potvrdila je okolnost što je odmah početkom siječnja 1939. pozvao knez Pavle k sebi dr. Šubašića, te mi po njemu poručio da doduše i dalje stoji na stanovištu da ne može dozvoliti nikakve promjene ustava, ali da je voljan učiniti sve da se Hrvati barem donekle zadovolje na temelju postojećega ustava. Teškoća vanjske situacije djelovala je i na mene, jer sam uviđao u kako teškom položaju će se nalaziti hrvatski narod ako u slučaju rata bude izručen na milost i nemilost hegemonističkim srpskim vojničkim krugovima. Poručio sam dakle (i opet po Subašiću) knezu Pavlu da sam voljan pristupiti sporazumijevanju na bazi da se za sada tri banovine, tj. Savska, Primorska i Vrbaska, te grad i kotar Dubrovnik, spoje u jednu Hrvatsku banovinu, koja u Jugoslaviji ima dobiti separatni položaj. Knez je, kako mi je Subašić pripovijedao, bio mojim odgovorom vrlo oduševljen. Kuckao je zglobom kažiprsta po stolu i rekao: "Vjerujte mi, danas ću opet nakon dugoga vremena mirno spavati". Kad je međutim nekoliko dana kasnije došao Subašić opet do kneza, našao je tamo i ministra dvora Antića, koji je odmah počeo protestirati da se u Hrvatsku nikako ne može uključiti i Vrbaska banovina, jer da je to "posve srpski kraj", a isto tako počeo je protestirati i protiv priključenja grada i kotara Dubrovnik. Knez je dosta dugo rezignirano šutio, no kad je Antić govorio o Dubrovniku, prekinuo ga je nervozno: "Molim vas, prestanite! Barem za Dubrovnik ne možete reći da nije čisto hrvatski". Nakon što me je Subašić izvijestio o toj sceni, rekao sam mu neka više ne ide u Beograd, i nakon toga više nije ni išao. Pustio sam cijelu stvar neka još neko vrijeme dozrijeva.
Dne 5. veljače pala je vlada dr. Milana Stojadinovića, pa je isti dan sastavio vladu Dragiša Cvetković, dotadanji resorni ministar u Stojadinovićevoj vladi. U svom programatskom govoru Cvetković je izjavio, među inim zadaćama vlade, da ima ta vlada riješiti i hrvatsko pitanje. To je bilo prvi put otkako je postojala Jugoslavija da se službeno priznalo da uopće hrvatsko pitanje i postoji. Ja nisam na to uopće reagirao, nego sam čekao daljnju inicijativu s beogradske strane.
* * *
Odmah nakon pada Stojadinovićeve vlade počela je Italija tražiti sa mnom kontakt. Najprije me je potražio grof Bombelles, kojega prije nisam osobno poznavao. On mi se prikazao kao "čovjek engleske orijentacije", a došao je da me upozori da je prigodom nedavnog lova koji se održavao na Belju, sklopio Stojadinović s talijanskim ministrom vanjskih poslova Cianom tajni ugovor, prema kojemu bi u slučaju svjetskog rata imala Italija dobiti dio Gorskog kotara i cijelu istočnu obalu Jadranskog mora, sve do ispod Splita. Zauzvrat imala bi Italija sav ostali teritorij Jugoslavije priznati teritorijem "Velike Srbije". Stvar mi se nije činila baš odviše nevjerojatnom, jer se je prilično poklapala s Londonskim paktom sklopljenim u prošlom svjetskom ratu. Kako sam znao da je Stojadinović pao baš radi svojeg prevelikog približavanja Osovini, i imitiranja Hitlera i Mussolinija stvaranjem fašističkih organizacija s modrim košuljama i si., to stvari nisam pridavao veće važnosti.
Negdje u travnju 1939. posjetio me je zagrebački graditelj Carnelutti, kojega uz grofa Bombellesa spominje Ciano u svojim memoarima. Carnelutti je bio talijanskog podrijetla, no potpuno pohrvaćen, pa čak i član HSS. On mi je rekao da ima, ne znam da li prijateljske ili čak rodbinske, veze s talijanskim pomoćnikom vanjskih poslova Alfierijem, da se nedavno s njim vidio, i da ga je Alfieri mnogo pitao o hrvatskim prilikama i o meni. On (Carnelutti) da će se opet za kratko vrijeme vidjeti s Alfierijem, i pitao me je imam li štogod naročitog što bi mogao Alfieriju reći. Ja sam mu rekao da nemam ništa Alfieriju poručiti, ali da njega (Carneluttija) molim da u razgovoru s Alfierijem kuša ispitati ima li što istine o nekom tajnom paktu Ciano-Stojadinović. On mi je to obećao, ali niti je on dulje vremena došao k meni, niti sam ga ja zvao.
Koncem ožujka poručio mi je Dragiša Cvetković da će za koji dan stići u Zagreb da sa mnom započne pregovore. Cvetković je stigao u Zagreb 1. travnja pred večer, učinio mi je kratki posjet koji sam mu odmah nakon pol sata uzvratio. Sljedeći dan, tj. 2. travnja, počeli smo razgovore. Vidio sam da je situacija za sporazumijevanje prilično zrela, ali sam saopćio Cvetkoviću da sam ja, kako i sam zna, dosadašnjim svojim radom, a naročito zajedničkim nastupom u dvama izborima, gdje sam bio čak i nosilac zajedničke liste, vezan uz srbijansku opoziciju, pa bi bilo s moje strane nelojalno kad bih išao sklapati sporazum mimo srbijanske opozicije. Predložio sam mu da naše razgovore odgodimo do poslije uskrsnih praznika, tj. na kojih deset dana, a ja ću dotle nastojati da u aranžman uvučem i ostalu opoziciju. Cvetković je na moj prijedlog odmah pristao, ali me upozorio da je to uzaludan gubitak vremena, jer ću se i sam uvjeriti da je aranžman s opozicijom nemoguć. Cvetković je otputovao, a ja sam odmah iza njega poslao u Beograd ing. Augusta Košutića sa zadatkom da opoziciju obavijesti o mom principijelnom sporazumu s knezom Pa-vlom i o mojim razgovorima sa Cvetkovićem, i neka im stavi na prihvat dvije alternative. Prva alternativa bila bi da prepuste zastupanje kod sporazumijevanja srpskih interesa knezu Pavlu, a druga da oni počnu sa mnom pregovore, pa ću ja ono o čemu se sporazumijemo lojalno zastupati u ime cijele opozicije prema knezu Pavlu, dotično prema kneževom pouzdaniku Dragiši Cvetkoviću. Košutić se vratio iz Beograda neobavljena posla, jer srbijanska opozicija nije pristala ni na prvu ni na drugu alternativu. Nastavio sam dakle sredinom travnja svoje razgovore samo sa Cvetkovićem.
Udarili smo samo glavne smjernice sporazuma. Sto se tiče teritorija, sporazumjeli smo se da se imadu Savska i Primorska banovina te grad i kotar Dubrovnik ujediniti a priori u teritorij Hrvatske. U onom dijelu Slavonije, tzv. istočnom Srijemu, koji se nalazio u Dunavskoj banovini, kao i u preostalom dijelu Bosne, da se ima provesti plebiscit, pa ima narod sam odlučiti hoće li pripasti Hrvatskoj ili Srbiji. Sto se tiče kompetencija, pristao sam na to da ostane kao zajednički posao vanjska politika i narodna obrana, a o tome ima li još što ostati zajedničkim poslom odlučit će se prigodom definitivne stilizacije sporazuma. Mi tog našeg sporazuma nismo ni stavljali na papir, jer mi je Cvetković izjavio da on nije ovlašten ništa definitivno utanačiti, nego da mora o našem sporazumu izvijestiti kneza Pavla, koji je sebi pridržao konačnu odluku. Zato nismo o našim razgovorima ništa stavljali ni u novine, nego je Cvetković otputovao u Beograd na referat knezu. Prošlo je nekoliko dana a da se Cvetković nije uopće javljao, pa sam radi toga poslao Subašića u Beograd da vidi što je na stvari. U Beogradu je Subašić razgovarao i sa Cvetkovićem i s knezom, ali nije mogao ni od jednog ni od drugog dobiti jasnog odgovora, koji je prema mom shvaćanju trebao glasiti da ili ne. Ja sam takvo držanje prema njemačkoj poslovici "Keine Antwort, auch eine Antwort" shvatio da odgovor glasi ne, pa se nisam ni najmanje ustručavao da u poluslužbenim novinama HSS "Hrvatskom dnevniku" objavim kratku vijest da knez ne pristaje na sporazum, koji sam sa Cvetkovićem sklopio. Istodobno sam sazvao hrvatske narodne zastupnike u Zagreb da njima o toj stvari podnesem iscrpni izvještaj. Na zastupničkoj sjednici vladalo je veliko uzbuđenje. Mom velikom autoritetu ima se zahvaliti da nije učinjen nikakav nepromišljen korak, pa su se zastupnici razišli mirno svojim kućama.
Ja sam nato otputovao iz Zagreba u Rogašku Slatinu na liječenje. 28. svibnja 1939. potražio me je tamo Carnelutti i predočio nacrt nekog ugovora između mene i talijanskog ministra vanjskih poslova. Suprotno od onoga što je Ciano zabilježio u svojim memoarima, nije u tom nacrtu bilo ni govora o tome da bih imao spremati revoluciju. Isto tako nije bilo govora o nekom financiranju od strane Italije. Bilo je rečeno da će HSS u slučaju rata proglasiti "nezavisnu" hrvatsku državu i pozvati talijansku vojsku u pomoć. Ta "nezavisna" hrvatska država da će imati s Italijom zajedničke vanjske poslove i zajedničku vojsku. Konačno da bismo imali priznati talijanskog kralja svojim kraljem, ili izabrati posebnog kralja u osobi kojeg talijanskog princa. Carnelutti mi je povrh toga rekao usmeno, ako mi se nešto u tom nacrtu ne sviđa, da mogu staviti svoje protuprijedloge.
Naravno da saam ja tu ponudu a limine odbio, što uostalom i Ciano u svojim memoarima potvrđuje. Sebi sam pridržao jedan primjerak toga nacrta, koji nije bio ni po komu potpisan i, vrativši se kratko vrijeme nakon toga u Zagreb, predao taj primjerak na čuvanje tek jednoj pouzdanoj osobi. Ipak je stvar prodrla na javu, jer su frankovci počeli govoriti kako sam i opet "izdao" Hrvatsku, jer sam otklonio prihvatiti na tanjuru mi ponuđenu "nezavisnu" hrvatsku državu.
Nije prošlo ni dva mjeseca kada sam od predsjednika vlade Cvetkovića dobio poziv da nastavimo prekinute pregovore. Ja sam se tomu odazvao pa sam se početkom srpnja ponovno sastao sa Cvetkovićem u Subašićevoj kući u Vukovoj Gorici, 25 km od Karlovca, kamo sam došao iz Zagreba, a Cvetković iz Ljubljane. Tu smo se nas dvojica složili da učinimo privremeni sporazum, prema kojem imaju pripasti pod teritorij Hrvatske osim Savske i Primorske banovine još kotar Ilok i Šid u Slavoniji, Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik i Fojnica u Bosni, te grad i kotar Dubrovnik u Dalmaciji. Što se tiče kompetencija, imenovao sam s hrvatske strane glavnim ekspertom narodnog zastupnika dr. Juru Šuteja, a kao njegove pomoćnike sveučilišnog profesora dr. Ivu Krbeka i financijskog stručnjaka Ljudevita Filipančića. Sa srpske strane imenovao je Cvetković ekspertima sveučilišnog profesora dr. Konstantinovića, dr. Ilica i dr. Tasića. Ta šestorica su se odmah nakon toga sastala u Rogaškoj Slatini, pa su počeli razgraničavati kompetencije od jednog resora do drugog. Postupali su tako da su ono o čemu su se složili odmah zapisnički konstatirali, a ono u čem se nisu mogli složiti, ostavljali su in suspenso da o tome posebno razgovaramo Cvetković i ja. Posao nije bio lak, jer su srpski eksperti nastojali da što više kompetencije zadrže u rukama centralne vlade, dočim su hrvatski eksperti nastojali da što više kompetencija prijeđe na hrvatsku autonomnu vladu. Stvar se nekako početkom kolovoza tako zaoštrila da je izgledalo da i ovaj put nećemo doći ni do kakvih pozitivnih rezultata.
Samostalni demokrati, koji su sa HSS činili SDK u vrijeme kad su počeli razgovori eksperata, pokušali su posljednji put da i srbijansku opoziciju ukopčaju u pregovore. Narodni zastupnik SDS Sava Kosanović doveo je u to vrijeme k meni u Kupinec prvaka srbijanskih demokrata dr. Milana Grola, pa smo razgovarali puna dva sata. Tu sam se ponovno uvjerio kako je mnogo lakše sporazumijevati se s Pavlom i Cvetkovićem, nego s predstavnicima opozicije. Grol nije cijelo vrijeme htio, ili bolje da reknem nije se usudio, ni taknuti niti jedne konkretne točke problema. Gubio se u posve beznačajnim frazama: visoki pogledi, široki pogledi, duboki pogledi i slično, tako da kad se sa mnom oprostio i izlazio na vrata, Sava Kosanović, koji je izlazio iz njega, okrenuo se prema meni i slegnuo rezignirano ramenima, kao da želi reći: "Vidim i sam da se tu ne dade ništa učiniti!".
Početkom kolovoza, kad je bio već i raskid pregovora sa Cvetkovićem gotovo neminovan, primio sam od dr. Krnjevića, glavnog tajnika HSS, koji se još uvijek nalazio u Zenevi u emigraciji, izvještaj iz kojega sam razabrao da nas još samo kratko vrijeme dijeli od svjetskog rata, koji će neminovno buknuti. To mi je bila pobuda da gledam koliko-toliko prije nego bukne rat zatrpati jaz između Hrvata i Srba, jer sam predviđao da će u slučaju rata i Hrvati i Srbi strahovito stradati, što se žalibože kasnije usprkos svim mojim nastojanjima i dogodilo. Saopćio sam dakle Cvetkoviću na sastanku, koji smo održali u prvoj polovici kolovoza u njegovim salonskim kolima na stanici Zidani Most u Sloveniji, da sam pripravan da sklopimo za sada privremeni sporazum, koji ćemo usavršiti kasnije, kada bude za to zgodnije vrijeme. Cvetković je bio vrlo ugodno iznenađen mojom neočekivanom popustljivošću, to više što mu ja onaj čas nisam objasnio razloge za to. (Saopćio sam mu ih tek kasnije, kad smo se nalazili u istoj vladi, on kao predsjednik a ja kao potpredsjednik, i kad smo se osobno sprijateljili). Dogovorili smo se dakle da ćemo se dne 16. kolovoza sastati nas dvojica sa svom šestoricom eksperata na tadašnjem državnom dobru u Božjakovini, 20 km od Zagreba, gdje ćemo boraviti zajedno sve dok sporazum do kraja ne perfektuiramo. Tako je i bilo. Eksperti su radili neprekidno pet dana, a stvar je bila pojednostavnjena na taj način što smo i Cvetković i ja bili tamo, pa kad bi došlo među njima do spora po nekom pitanju, onda bismo nas dvojica, čas popuštajući jedan čas drugi, stvar kratkim putem riješili. 20. kolovoza konačno preselili smo se u Zagreb u Banske dvore, pa je dvadeseti VIII. točno u 12 sati noću sporazum konačno završen.
Prema tom sporazumu osniva se posebna banovina pod nazivom Banovina Hrvatska, Sastoji se iz teritorija koji smo, kako sam već spomenuo, Cvetković i ja još u Vukovoj Gorici ustanovili. Dobiva posebni hrvatski parlament (Sabor), koji je uz kraljevu sankciju isključivo kompetentan za donošenje sviju autonomnih zakona, te svoju autonomnu vladu, kojoj je na čelu ban imenovan po kralju, i to ne uz supotpis predsjednika zajedničke vlade nego uz svoj vlastiti supotpis, i koji je odgovoran jedino Hrvatskom saboru. Kao autonomni poslovi Banovine Hrvatske ustanovljeni su poslovi uprave, pravosuđa, školstva, socijalne politike, narodnog gospodarstva, šumarstva i rudarstva, građevina te zdravstva. Kao zajednički poslovi pridržani su centralnom parlamentu i centralnoj vladi vanjski poslovi uključivši vanjsku trgovinu, poslovi vojnički, pošta i željeznica te neke važnije ceste, naročito cesta Beograd-Zagreb-Sušak. Izrijekom je bilo spomenuto da se autonomija Hrvatske može i proširivati prenošenjem "i drugih poslova" iz zajedničkih poslova u autonomne, ali se ne može sužavati bez pristanka Hrvatskog sabora.
Sto se tiče financija, to je, kako je sporazum pravljen usred budžetske godine, određeno da će budžetske potebe banovine biti pokrivene do konca ožujka 1940. iz državnog budžeta, a do nove budžetske godine, tj. do 1. travnja, ustanovit će se posebno koji prihodi idu u budžet banovinski, a koji u budžet državni. Naročito smo se dugo natezali o žandarmeriji, koja je bila sastavni dio vojske. Zahtijevao sam uporno da se žandarmerija za Banovinu Hrvatsku izluči iz vojničke kompetencije i posve preda pod kompetenciju bana. To onaj čas nije išlo, pa smo se konačno sporazumjeli da će žandarmerija i dalje ostati pod disciplinskom vlašću vojske, ali da će u svojoj djelatnosti biti isključivo podvrgnuta banu Banovine Hrvatske. Tek neposredno pred slom Jugoslavije prešla je žandarmerija isključivo pod vlast bana.
Tekst sporazuma nije odmah objavljen, jer je još trebalo da ga odobri i knez namjesnik Pavle. I doista, dva dana nakon toga, tj. 22. kolovoza 1939. došao je k meni u Kupinec tadašnji banski namjesnik Stanoje Mihaldžić, koji mi je saopćio da je knez sporazum u cijelosti odobrio, i da će mi to sutradan doći Cvetković u Kupinec službeno priopćiti, što je doista sljedeći dan i učinio. Sljedeće justro, tj. 24. kovoloza, otputovao sam na Bled, gdje smo se našli Cvetković i ja zajedno kod kneza u audijenciji da se spo-razumijemo još i o sastavu vlade. Mislio sam da za sada još ne ulazim ja osobno u vladu, ali je knez na tom inzistirao, tvrdeći da čitava stvar inače gubi svoj raison d'etre. Popustio sam dakle i u tom pitanju, pa sam pristao da primim mjesto potpredsjednika vlade. Od ostalih ministarstava bilo je prepušteno meni da po svom nahođenju odredim ministra financija, ministra trgovine, ministra pošta, telefona i telegrafa i ministra socijalne politike. Uspjelo mi je tom prilikom da sklonim Cvetkovića da primi u vladu barem jednog predstavnika srpske opozicije dr. Branka Čubrilovića, člana Zemljoradničke stranke, za resor poljoprivrede.
Kad smo bili s tom raspodjelom gotovi, zamolio me je knez neka njemu osobno učinim uslugu i neka mu predložim da banom Banovine Hrvatske imenuje dr. Ivana Subašića, koji je tako dobro godinu dana vršio ulogu posrednika između mene i kneza. Moram iskreno priznati da mi taj knežev prijedlog nije bio osobito po volji, jer Subašić, iako moj osobni prijatelj, nije imao u narodu dovoljno autoriteta, pa sam ja bio naumio za to mjesto predložiti potpredsjednika Seljačke stranke ing. Augusta Košutića. Pomislio sam u taj čas da će prigodom samog prenošenja kompetencija od ministarstava na banovinu izbiti još mnogo trvenja, pa će svakako biti dobro da u takvom slučaju bude na banskom mjestu osoba kneževog povjerenja, koja će, rješavajući sporove, biti vjerojatno na strani bana. Tako je doista i bilo. Iako dr. Subašić nije, uslijed svog nešto odviše autokratskog nastupa a još više uslijed lošeg izbora svojih činovnika suradnika, nikako mogao osvojiti narodnih simpatija, ipak je učinio hrvatskoj stvari velikih usluga svojom nepopustljivošću usuprot presezanja nekih zajedničkih ministara u autonomiju Hrvatske.
Iste večeri otputovao sam u Zagreb da se dva dana iza toga, tj. 26. kolovoza, i opet nađem na Brdu sa designiranim novim ministrima. Nova vlada sastavljena je ovako:
Predsjednik: Dragiša Cvetković, Srpska radikalna stranka Potpredsjednik: Dr. Vladko Maček, Hrvatska seljačka stranka
Financije: Dr. Jure Sutej, Hrvatska seljačka stranka Vojska i mornarica: Gen. Milan Nedić, vanstranački Vanjski poslovi: Aleksandar Cincar-Marković, vanstranački Unutrašnji poslovi: Dr. Stanoje Mihaldžić, vanstranački Pravda: Lazar Marković, Srpska radikalna stranka Trgovine: Dr. Ivan Andres, Hrvatska seljačka stranka Poljoprivrede: Branko Cubrilović, Srpska zemljoradnička stranka
Socijalna politika: Dr. Srđan Budisavljević, Samostalna demokratska stranka
Saobraćaj: Ing. Nikola Bešlić, Srpska radikalna stranka Građevine: Dr. Miha Krek, Slovenska ljudska zveza Pošta, telegraf, telefon: Dr. Josip Torbar, Hrvatska seljačka stranka
Prosvjeta: Boza Maksimović, Srpska radikalna stranka Sume i rude: Džafer Kulenović, Jugoslavenska muslimanska stranka
Fizički odgoj: Jevrem Tomić, Srpska radikalna stranka Bez portfelja: Dr. Bariša Smoljan, Hrvatska seljačka stranka i dr. Mihajlo Konstantinović, vanstranački
Odmah nakon položene prisege bio je prvi akt nove vlade proglašenje zakona o osnivanju Banovine Hrvatske. Dva dana nakon toga imenovan je po kraljevskim namjesnicima banom Banovine Hrvatske dr. Ivan Subašić, i to (kako je zakonom bilo određeno) uz svoj vlastiti supotpis, dakle na isti način kao što se imenovao i predsjednik centralne vlade.
Naravno da sam odmah nakon sklopljenog sporazuma sazvao hrvatsko narodno zastupstvo, kojemu sam predložio ratifikaciju sporazuma. Našao se jedan jedini narodni zastupnik, Lovro Sušić, koji je na sjednici pročitao pripravljenu izjavu protiv ratifikacije. Nakon toga je sporazum ratificiran s više od 80 protiv jednoga glasa po hrvatskom narodnom zastupstvu.
Nekoliko dana kasnije povrati se kući Krnjević, nakon deset godina emigracije. Odmah mi je silno pomogao preuzevši veći dio stranačkog posla.
Vladko Maček „MEMOARI“
str.179-194