Nacionalni jahač Lenjinizma

Četvrto, uljepšano Izdanje Blog-Bestselera “Akademik Muhamed Filipović“

 www.tomislavdretar.info

 2. MUHAMED FILIPOVIC – “ZLO RADJENJE, GOTOVO SUDJENJE”

2.1 BIJES MUHAMEDA FILIPOVICA ZBOG INZKOVOG UDARCA REPUBLICI SRPSKOJ

U clanku pod naslovom “OHR – jedna neslavna historija” objavljenom 20. juna 2009. u “Nezavisnim Novinama” Muhamed Filipovic se ponovo, po ko zna koji put, razgolicuje kao izdajnik Bosnjaka, Hrvata i Srba koji Bosnu i Hercegovinu dozivljavaju kao svoju domovinu.

Muhamed Filipovic ocito zaboravlja da su donesene dvije pravosnazne rezolucije Savjeta bezbjednosti UN-a (752 i 757 iz 1992) kojima su Srbija i Crna Gora oznacene i kaznjavane kao agesori na Republiku BiH i presuda Internacionalnog suda pravde kojom se jasno definise da je Srbija odgovorna sto nije sprijecilia genocide u BiH i da su izvsioci genocida institucije genocidne tvorevine Republike Srpske.

Muhamed Filipovic svoj clanak pocinje sa pravoslavnom poslovicom “ZLO RADJENJE, GOTOVO SUDJENJE” u kojem svu zuc istresa na medjunarodnu zajednicu kao iskljucivog krivca sto su nas, kako on kaze, stranci gurali iz Jugoslavije njihovim ocjenama Jugoslavije i Srbije. On ide korak dalje i optuzuje Bosnjacku politiku da je pristala da ucestvuje u procesu rusenja Jugoslavije i time uzela ucesce u nasilju koje je eto najvise pogodilo samu Bosnu i Hercegovinu.

2.2 SRBIJA JE PRVA NAPUSTILA JUGOSLOVENSKU FEDERACIJU

Podsjetimo ovdje Muhameda Filipovica da je Miloseviceva Srbija prva izvrsila jednostrano otcjepljenje od Jugoslavije, dakle razbila Jugoslaviju sto je Muhamedu Filipovicu kao akademiku i diplomati vrlo dobro poznato, ali nas “akademik” svjesno zrtvuje integritet svoje licnosti da jos jednom pokusa odraditi stvar za Veliku Srbiju.

Republika BiH nije izasla iz federalno uredjene Jugoslavije sa uspjesnim samoupravnim sistemom kako tvrdi Filipovic u svom clanku nego iz Miloseviceve velike Srbije koju je Milosevic iz politickih razloga zvao Jugoslavijom kako bi obezbjedio legalnost zlocina agresije na Republiku BiH i Republiku Hrvatsku.

Ovo o cemu mi govorimo i vrabci na krovu znaju, ali eto nas akademik i diplomata Muhamed Filipovic toboze ne zna. Godinama razni mediji u BiH, Srbiji i svijetu prenose clanak beogradskog Advokata Srdje Popovica o tome kako je Miloseviceva Srbija prva izvrsila jednostrano otcjepljenje od federalno uredjene Jugoslavije sa uspjesnim samoupravnim sistemom, kako bi to rekao Muhamed Filipovic.

Slijedi zakljucak na kraju toga clanka advokata Popovica:

Srbija je POSTALA NEZAVISNA DRŽAVA po sopstvenom Ustavu od 28. septembra 1990. godine (donijetom više od godinu dana prije kasnijeg proglašenja nezavisnosti Slovenije i Hrvatske, 8. oktobra 1991.). Ova cinjenica zamagljivana je Miloševicevom propagandom prema kojoj je uzrok rata bio ¨borba protiv separatizma¨. Ta cinjenica je zamagljivana iz straha od strane intervencije, jer tobož Miloševic cuva ¨teritorijalni integritet SFRJ¨, a ne vrši agresiju na tudu teritoriju.

Naime, prema clanu 72. Ustava Republike Srbije iz 1990. godine: ¨Republika Srbije ureduje i obezbjeduje: suverenost, NEZAVISNOST i teritorijalnu cjelokupnost Republike Srbije i njen MEÐUNARODNI POLOŽAJ i ODNOSE S DRUGIM DRŽAVAMA i MEÐUNARODNIM ORGANIZACIJAMA¨, kao i ¨ODBRANU i bezbjednost Republike Srbije¨ (¨oružanim snagama kojima u miru i ratu rukovodi Predsjednik Republike Srbije¨, clan 83 Ustava)

Shodno tome, clanom 135. stav 2. Ustava Srbija se sama izuzima iz pravnog sistema SFRJ, za nju od tada zakoni SFRJ više ne važe. Tom odredbom se predvida PRAVO Srbije da, po svojoj volji, ¨poštuje¨ savezne zakone jedino onda ¨kada joj je to u interesu¨. U pravu je ova klauzula poznata kao klauzula ¨si volam¨ (ako hocu) i ima dejstvo da poništava svaku obavezu preuzetu pod ovim uslovom. Prirodno, ako imam pravo da radim ¨šta hocu¨ onda nemam nikakvu obavezu.

Ubrzo zatim, dosljedna svojoj nezavisnosti i suverenosti, Srbija donosi niz zakona iz nadležnosti nekadašnje federacije kojima ureduje sopstvenu kreditnu i monetarnu politiku, sopstvenu politiku kontrole cijena, uvodi dažbine na robu iz inostranstva (i nekadašnjih republika SFRJ), naplacuje sopstvene carine itd.. i ukida niz zakona kojima je svrha provodenje nekadašnjeg saveznog zakonodavstva. Po zakonima SFRJ (koju tobož brani Miloševic) i srpski Ustav i srpsko zakonodavstvo tog vremena predstavljali bi najteža krivicna djela. Ali, Srbija je donošenjem tog Ustava postala suverena i nezavisna i time izuzeta iz jurisdikcije bivše SFRJ, pa ta djela niko nikada nije ni mogao da procesuira.

- Kraj citata iz Popovicevog clanka.

Nas “akademik” po ko zna koji put izjednaci okupatore i zrtve okupacije, one koji pocinise zlocin genocida i zrtve genocida sto je bio i jeste jezik cetnika i nihove genocine tvorevine. To je jezik Cerica kada na dzenazi u Potocarima kaze da je u Srebrenici brat ubio brata. To je jezik Alije Izetbegovica kada kaze da se on uvijek borio za ocuvanje Jugoslavije, a ne za njeno rusenje, bez obzira sto je Milosevic davno srusio Titovu Jugoslaviju i pravio “srboslaviju”. Po Muhamedu Filipovicu drzavljani BiH su odgovorni za agresiju od strane Srbije i Crne Gore i za zlocin genocida jer su iskoristili svoje ustavno pravo na samoopredjeljenje i na Referendumu o nezavisnosti izjasnili za suverenu drzavu Republiku BiH i time“rusili Jugoslaviju”.

2.3 CILJ PROJEKTA NIJE BIO DA REPUBLIKU BiH OSTAVE U TITOVOJ JUGOSLAVIJI NEGO U MILOSEVICEVOJ SRBOSLAVIJI

Muhamed Filipovic nikako da se sjeti da imaju legalne i pravosnazne odluke Savjeta bezbjednosti UN-a o agresiji na Republiku BiH i pravosnazna presuda Internacionalnog suda pravde o genocidu, i da je ustav Republike BiH samo suspendovan i da pod uslovom da genocidni Daytonski ustav ne funkcionise gradjani BiH imaju pravo da vrate svoju Republiku BiH. Jasno je da se Muhamed Filipovic ne bori za legalnost Republike BiH nego za legalnost jedne druge republike, genocidne Republike Srpske.

Ono sto je najtuznije u izdajnickom pohodu Muhameda Filipovica je to da pored ocite izdaje jos uvijek ima onih Bosnjaka i muslimana koji ga vide kao nekoga ko zastupa njihove interese. Nazalost, jos uvijek ima I onih Hrvata koji ne vide da Muhamed Filipovic nije nikada predstavljao interes Bosnjaka i muslimana u BiH nego iskljucivo interes Velike Srbije.

Muhamed Filipovic se u svom clanku sluzi pravoslavnom poslovicom “ZLO RADJENJE, GOTOVO SUDJENJE” kao sto se mulimani sluze ajetima Kur’ana. Mi smo zahvalni Muhamedu Filipovicu sto nas je upoznao sa ovom poslovicom jer ga ova poslovica perfektno opisuje. Onog dana kada se rodio Muhamed Filipovic rodilo se veliko zlo Bosnjacima, Hrvatima i Srbima koji Bosnu i Hercegovinu dozivljavaju kao svoju domovinu. O znacenju poslovice ZLO RADJANJE, GOTOVO SUDJENJE mogu se naci informacije na internetu tako sto se u “search engine” ukucaju rijeci ove poslovice.

Slijedi Filipovicev clanak iz nezavisnih novina.

_____________________________________
3. OHR – jedna neslavna historija

Datum: 20.06.2009 21:06

Autor: Muhamed Filipovic, Nezavisne Novine

U našem narodu postoji jedna poslovica koja kaže da ono što loše zapocne ne može dobro da se završi. Ova poslovica može u cjelosti da se primijeni na djelovanje organizacije koja je kod nas poznata pod imenom OHR – Ured visokog predstavnika, cije je povlacenje, nakon jalovih 14 godina njegovog tobožnjeg rada, najavio sam visoki predstavnik za oktobar tekuce godine.

Na ovu instituciju bi se moglo primijeniti još mnogo naših poslovica, ali bi po mom sudu najbliža istini bila ona koja kaže: “Zlo radjenje gotovo sudenje.” O cemu se tu uopce radi?

Poznato je da je pisac ovih redova bio uporan u stavu da nam tzv. medjunarodna zajednica, ma šta ko pod tim razumijevao, ni na kakav nacin, barem ne na onakve nacine na kakve se ona do tada miješala u razne svjetske krize, nece donijeti ništa dobro i da bi bilo najbolje da rješenje za probleme koji su nastali pocetkom devedesetih godina treba da nademo mi sami. Ja sam bio tog uvjerenja prvenstveno zbog toga što nisam vidio neke previše duboke i složene probleme koji bi morili našu tadašnju zemlju, a koje ne bismo mogli mi riješiti s nešto vecom dozom odgovornosti prema sudbini gradana i buducnosti generacija koje dolaze, kao što nisam poistovjecivao komunizam u Istocnoj Europi i u Jugoslaviji.

Znao sam vec odavno da Zapad, a posebno Amerika, intenzivno i uspješno, prvenstveno zbog gluposti tadašnjih sovjetskih politicara i njihove nesposobnosti da rješavaju urgentne probleme sovjetskog društva (da su oni bili rješivi dokaz je Kina), mora doci do rušenja komunistickog režima u SSSR i da ce taj proces zapoceti u Berlinu, kao najslabijoj tacki cijelog tog sistema. Znao sam, takoder, da ce se taj proces neselektivno širiti Europom i da ce obuhvatiti i našu zemlju, bez obzira na ogromne razlike u prirodi i nacinu funkcioniranja komunizma u Jugoslaviji i komunistickim zemljama istocnog bloka.

Takoder, bilo mi je jasno da ce rušenje komunizma u Jugoslaviji biti ostvareno putem rušenja same Jugoslavije, jer je stvaranje federalne države, uz samoupravljanje, bilo najvažnije demokratsko dostignuce komunizma u Jugoslaviji, a da ce snage rušenja biti nacionalisticke snage, koje su unutar okvira jugoslovenske demokratij bile razvijene do znatne mjere, kao i da ce odredenu ulogu odigrati i emigrantske snage uz pomoc obavještajnih organizacija zapadnih zemalja.

Znao sam i to sam napisao i predložio odredjene nacine ponašanja nas Bošnjaka, da ce u tim okolnostima Bosna i Hercegovina postati predmet apetita prvenstveno srpskog i hrvatskog nacionalizma, koji ce odigrati glavnu ulogu u rušenju Jugoslavije, jedan sa stajališta njene dezintegracije i stvaranja “povijesne” Hrvatske, a drugi sa stajališta reducirane reintegracije svih “srpskih zemalja” pod vodstvom Srbije. Kad su se stvari tako i odigrale, nisam bio uopce zadovoljan što sam predvidio tok zbivanja, ali mi je bilo užasno žao što je izostala jedino moguca i racionalna rekacija bošnjacke politike, tj. da odbije ucešce u ovom procesu, koji ce nužno biti nasilan i cije ce nasilje najviše pogoditi Bosnu i Hercegovinu.

Od pocetka, od cuvene Zimmermanove posjete Sarajevu, bio sam protiv toga da nas stranci ocjenama Jugoslavije i Srbije guraju izvan Jugoslavije, a pogotovo da u tome postanemo sateliti Tudmanove antisrpske (Ustav Hrvatske iz 1990. godine je bio jasno antisrpski) i tada skrivene, ali u datom casu sasvim jasne antimuslimanske i antibosanske politike. Nažalost, stvari su se kod nas odigravale upravo kako je to Tudmanu odgovaralo. Bosna i Hercegovina je dopustila da bude uvucena u proces koji joj je sigurno donosio rat, a ništa nije stajalo iza nje.

Kad je rat nastao, kao lojalista ja sam uporno branio legitimnu državu, vlast i njene predstavnike. Nažalost, oni nisu branili legalitet i legitimitet svoje vlasti i suvereniteta naroda Bosne i Hercegovine, vec su nizom postupaka polako razarali njen suverenitet i odustajali od njegovih osnovnih nacela.

Taj proces se odigrao pod vodstvom stranaca i pod okriljem pregovora o miru u Ženevi, koji su bili sve osim pregovori o miru i koji su u stvari bili pregovori o promjenama ustavnog ustrojstva države, uz ignoriranje postupka koji sam Ustav naše države propisuje za sopstvenu promjenu.

Ne želim ovdje sumirati sve to što se odnosi na politiku bosanskog legalnog državnog vodstva, ali moram da kažem da je jedna od najvecih njegovih grešaka bila nekriticki odnos i neosnovano povjerenje u namjere i djelovanje zapadnih sila u Jugoslaviji i u Bosni i Hercegovini.

Znao sam da je osnovni cilj zapadnih sila, a prije svega Frncuske i Velike Britanije, bio da sruše komunisticki režim i da na tlo bivše Jugoslavije uvedu svoje trupe, a da na celo država koje ce nastati iz rušenja bivše države, prije svega na tlo Bosne i Hercegovine, postave garniture poslušnih politicara koji ce ciniti ono što im zapadni savjetnici budu sugerirali, da ne … težu rijec.

To je uostalom cvrsta logika geostrateških planova i postupaka u situacijama kada se ne radi o izoliranom nego o globalnom sukobu i interesima. Mi nismo nikada bili neki bitniji faktor u toj strateškoj igri i stoga se igra vodila na nacelu da se fakticki podrže oni koji su sposobni da se sami održe ili ih se ne može bitnije promijeniti, a da se ostali prepuste igri sila koje je Zapad probudio i pustio da cetiri godine divljaju na ovom prostoru.

Što se mene licno tice, ja sam od pocetka, kao clan ratnog Predsjedništva i lider opozicije u parlamentu Bosne i Hercegovine, bio protiv toga da se dozvoli ulazak stranih trupa na bosansko tlo, ukoliko one nece imati jasno odredjen i ogranicen mandat i u pogledu ciljeva misije i u pogledu trajanja te misije i u pogledu naših prava prema njima. Kad mi je rahmetli Izetbegovic rekao da on želi da strane trupe dodu, jer ce one navodno morati tada djelovati u korist Vlade, ja sam mu rekao kako je jedino sigurno da one nikada nece djelovati ni u ciju osim u sopstvenu korist i u skladu sa strateškim interesima svojih vlada, a mi bismo morali vidjeti gdje smo mi u tim interesima.

U tim interesima mi smo bili pik zibner i zbog toga smo imali petnaest godina jalove politike, natezanja, obmana i praznog hoda, a da sva ta velika galama, pompa i velike rijeci nisu donijele ništa drugo nego kompliciranje naše situacije. Uvjeren sam da smo za petnaest godina sami mogli da riješimo sve. Ovako nam se historija ponavlja od Berlinskog kongresa do danas svakih cetrdesetak godina, a mi nikada na zelenu granu.

THE END

nazad na početak