Tuđmanova karta
Ivo KOMŠIĆ
Tuđman je ovu kartu izradio 5. rujna 1995. godine. Vrijeme nastanka karte je prva važna činjenica koja se treba razmatrati u okviru ukupnog Tuđmanovog angažmana u BiH.
To je vrijeme nakon "Oluje", zajedničke akcije vojnih snaga HV-a, HVO-a i Armije BiH, vrijeme relativnog zatišja i političko-diplomatskih priprema koje su provodile administracije SAD-a i članica Kontaktne skupine za Daytonsku konferenciju.
Dakle, to je vrijeme kada su HV, HVO i Armija BiH držali pod svojom kontrolom preko 60 posto teritorija BiH, kada su HV i HVO nakon proboja preko Glamoča, Grahova, Drvara, Šipova i Mrkonjića došle na Manjaču i pred Banju Luku.
Neposredno nakon toga, američki posrednik R. Holbrooke uspio je privoliti A. Izetbegovića da prihvati legalizaciju Republike Srpske, što se potvrđuje potpisom Izetbegovićeva izaslanika Muhameda Šaćirbegovića, u Ženevi, 8. rujna 1995. godine, koji je istovremeno bio i ministar vanjskih poslova RBiH.
Tuđman je, dakle, svoju kartu izradio prije Izetbegovićeve legalizacije Republike Srpske, u vrijeme njezina vojnog sloma, te neposredno pred Daytonsku konferenciju.
Paralelno s ovim događajima, svoju kartu teritorijalne organizacije BiH izradila je i Kontaktna skupina. Podrazumijeva se da je karta bila usuglašena među zemljama članicama - Velikom Britanijom, Francuskom, Njemačkom i Rusijom.
Druga važna činjenica vezana uz ovu kartu jest njezino drastično odstupanje od stanja koje je uspostavljeno vojnom akcijom "Oluja".
Unatoč tom stanju, Tuđman koristi pojam Republika Srpska kao da je ova ratna tvorevina već legalizirana. Također, on vrši teritorijalno razgraničenje Federacije i RS-a u omjeru 51,40 : 48,60 posto, iako je taj omjer na terenu znatno drukčiji.
Tuđman u područje Federacije stavlja one krajeve BiH koje nitko ranije nije stavljao (Grahovo, Glamoč, Drvar, Popovo Polje) - na karti označeno plavom bojom. U teritorij RS-a stavlja Posavinu, područje Sanskog Mosta i cijelo Podrinje, gdje su Muslimani bili većinsko stanovništvo (Goražde, Žepa, Srebrenica, Kalesija) - na karti označeno crvenom bojom.
To nije učinila ni Kontaktna skupina u svom prijedlogu. Na njihovoj karti sva su ova područja unutar Federacije.
Na Tuđmanovoj karti vidljiva je jedna plava linija, povučena od područja 2 do područja l, tj. od Stoca preko Prozora i Kupresa do Velike Kladuše, koja označava kompaktni teritorij od granice Crne Gore do Hrvatske. Ta linija nema nikakav značaj, osim ako predstavlja Tuđmanov interes u BiH, tj. ono što je on nazivao "podeblja-vanjem hrvatske kifle".
Ova Tuđmanova karta, međutim, bila bi, i pored svoje kontroverznosti, potpuno beznačajna da nije bilo Daytonskog sporazuma.
Ako je usporedimo s davtonskom teritorijalnom organizacijom BiH, vidljivo je da je najbliža upravo tom rješenju - ona se s njim idealno poklapa u teritorijalnom razgraničenju (omjer teritorije Federacije i RS-a po Daytonskom sporazumu iznosi 51,40 : 48,60, a ne 51 : 49, kao što se misli i govori).
Klikni na foto...
Tuđmanova karta poklapa se s daytonskim rješenjem i u razgraničenju pojedinih područja. - Republici Srpskoj pripalo je gotovo sve što je Tuđman predvidio, osim malog dijela Goražda koje Izetbegović nije htio prepustiti ni pod koju cijenu i usamljenog područja Odžaka koje je iskamčila državna delegacija BiH, te Orašja koje nisu htjele napustiti snage HVO-a pod cijenu smrti.
Kako je Tuđman mogao znatno ranije izraditi kartu u skladu s konačnim rješenjem iz Daytona? Na koje zaključke nas ova karta upućuje?
Njegovo nepoštivanje odnosa vojnih snaga na terenu, kao i nepoštivanje žrtava koje su pale dok se taj odnos uspostavljao, upućuje na to da je njegov cilj bio sačuvati teritorij za Karadžića i Miloševića, "osvojiti" teritorij da bi ga vratio. U toku vojnih operacija Tuđman je za HV i HVO odredio upravo pravac prema Banjoj Luci i Manjači. Kada su neke vojne jedinice Armije BiH krenule prema Manjači, HV ih je zaustavio topovima. Ovaj vojni sukob u okviru zajedničke vojne akcije tretiran je kao incident i tako ga je u javnosti objašnjavao ministar obrane Federacije Jadranko Prlić. Također, u Daytonu, kada je za RS "nedostajao" teritorij u postotku koji je tražio Milošević i kada je Izetbegović uporno ponavljao da neće dati ni pedlja koji je pod kontrolom Armije BiH, Tuđman je velikodušno obećao povlačenje snaga HV-a i HVO-a s područja koja su kontrolirali.
Nadalje, ova karta nedvojbeno upućuje na postojanje čvrstog dogovora između Tuđmana i Miloševića o zamjeni teritorija. Milošević se uopće nije protivio da povijesna područja bosanskih Srba uđu u teritorij Federacije, odnosno da budu dio kantona s hrvatskom većinom. Tuđman nije ni pokušao sačuvati Bosansku Posavinu za Federaciju BiH, iako je za tu opciju bila i Kontaktna skupina, što je vidljivo na njihovoj karti. Tuđmanova karta otkriva da je ovo povijesno područje bosanskih Hrvata već bilo ukalkulirano u teritorij RS-a, upravo onako kako je to u Daytonu, pred svima, objelodanio Milošević.
Također, Tuđmanova karta otkriva da je u sve bio uključen R. Holbrooke. On je od 8. rujna 1995. godine, kada je legalizirao RS, sve do kraja pregovora u Daytonu provodio dogovor Tuđmana i Miloševića. Konačno, on je teritorijalno razgraničenje Federacije i RS-a prilagodio Tuđmanovoj karti a ne karti Kontaktne skupine i zahtjevima državne delegacije BiH.
Vrelo: "Preživljena zemlja", str.535-538