Petar i Zubejda
Dragan PAVELIĆ
S NAMJEROM DA VJENČANJE ne poremeti ni njegov, ni njezin post, negdje početkom 1919. mladenci sklopiše građanski brak. Ni supruzi Zubejdi, ni suprugu Petru, nije padalo na pamet zbog vjenčanja mijenjati vjeru - pa svečani čin ne bi blagoslovljen vjerskim obredom.
»Budemo li zaslužili, i takvi kakvi smo postat ćemo Bogu mili! A Njemu je svejedno ko se kako moli ... « opirala se Zubejda prigovorima, sad s jedne, sad s druge strane.
Nakon što je, ne skidajući kaput, obišla do jučer momački dom, zakonita gospodarica kuće sjede na stolicu i objavi suprugu: »Da znaš, u tvoj tabijat neću dirati .. <<
(Time je htjela reći da neće dirati u raspored pokućstva.)
»Jedino ću svoje tepsije, ako se slažeš, poredati po svom hatoru.« Petar s odobravanjem i nekom milošću raširi ruke; kao da joj hoće reći da na sve pristaje - da uzima i nju i s njome sve njezine tepsije.
Tako je, odustajanjem od zavođenja vanjskog reda, Zubejda preuzela i zavela stvarnu vlast nad domaćinom i njegovim domaćinstvom.
* * *
Zakrećući strmim i nepravilnim basamacima, od Sagrdžija se brzo, ako ne i baš lako, dolazi pred Petrovu kuću. Nije taj sokak jedini podijeljen na dva dijela: onaj s basamacima i onaj bez basamaka. Takvih u gradu ima još mnogo. Što zbog strmine, što zbog nepristupačnosti, tamo se, s te strane, lakše prilazi jašući. (Da se ne razbudi od drmusanja, najbolje je usnulo dijete položiti u sepet, a sepet objestiti na hamalska leđa!)
Kuća je njegova nevelika, ali, što se kaže, s pogledom. S njezinih se južnih prozora, visoko izdignutih iznad krova varoške pravoslavne crkve, u daljini vide trebevićke padine.
* * *
Ljudi nastanjeni na gradskim obroncima uvijek nešto prte, vuku i pred sobom guraju. Praznih se ruku kući ne vraćaju. Ako ništa drugo, u šaci nose kutiju novih šibica. Takav im je običaj, takva im je navika. Tako jedni drugima štede snagu. Penjući se uzbrdicom i spuštajući se nizbrdicom, do duboke starosti doguraju. A ni marvi njihovoj dok se uspinje i dok salazi nije lako. Svakodnevna su kandžijanja: rijetko se kada bez kandžije teret, uz zaleđenu strminu, uznese.
Kao zauzvrat, isti taj svijet što se s brdom bori uživa u pogledu na grad i gradsku okolicu. Za vrijeme ramazana, s prvim sumrakom sa svih strana počnu svjetlucati džamijski kandilji, a uskoro i po kućama sine svečarska rasvjeta.
Gledajući odavle, vidiš kako sve do posljednjih kuća na Alifakovcu, Širokači i Hridu, Bistriku i Brdo-džamiji trepću kućne i ulične lampe. Onda planinu, tamnomodru od noći, u pramenje izmaglice zamotanu, obasja sjaj mjesečine. I čovjek naslonjen na prozor, od te ljepote, sav utrne.
(»Rijetke su takve noći! Ali ima i takvih, ima ... Ne laže nijedan koji o njima govori. I voli se, zbog njih, ovdje navraćati ... « čujem rođenog Sarajliju kako mi povlađuje. Inače, u pogledu grada, on je spreman svaku opasku dovesti u pitanje. I svaku zabludu oprostiti.)
Lavež pasa vucalčina što jurcaju uz Širokaču, niz Širokaču, odjekne na ovu stranu grada, a sitne njihove prilike daljina preobrazi u vučji čopor. Ni režanje, ni sklizanje njihovih šapa u naglim skretanjima, dovde se ne čuje, ali po jurnjavi i vitlanju repova možeš zaključiti koliko su razjareni.
Uskoro i tamo zavlada tišina, a cijelu kotlinu obasja mjesečina. Ukaže se pitomost usred divlje noći. Odnekud dune dašak suhe južine i sve zamagljeno odmagli. U jasnoći, na koju nismo naviknuti, razabireš kućerke na strmoglavim stranama trebevićkim i bude ti, zbog njihove razbacanosti i sićušna stasa, milo pri duši. Povjeruješ u čaroliju daljine. U stvarnost noći. Najradije bi se u nešto, zbog nečega, zakleo ... Ali nitko te ništa ne pita. Nijedan tvoj osjećaj ne osporava. I ni u što se ne moraš kleti, ni na što prisegnuti. Nikoga u noćni privid uvjeriti. Jedino ti ostane nejasno da li sva ljupkost kraja iz njega sama dolazi ili se u njemu samo odražava.
Pogled s Petrovih prozora nije »veleban« kao onaj s Vratnika, onaj s prozora Zubejdina oca, Hamid-bega. Ali i on uvijek stanare oraspoloži ukoliko su prozorska stakla čista! Zato će mlada sutra poraniti i prozore oprati! I gazdin samački nemar svojom rukom dokinuti!
»Mogla si sačekati služavku!« kori je muž. Ruke joj bijahu crvene i otekle od pranja. »Da te mati vidi, mene bi optužila ... «
»Ne bi, vjeruj mi! Jedva sam se dočepala svojih prozora! Moja je mati uza se imala tri služavke, ali prozore je sve do nedavno sama prala ... To ti ne razumiješ! Ni moj otac nije razumio. Muška je pamet, da oprostiš, drugačija ... «
»Znam, znam ... « povlađivao je Petar. Slijegao je ramenima i cjelivao joj svaki prst posebno.
Počeo je od nje učiti. Privlačile su ga njezine navike - pogotovo one koje su došle s Istoka i davno zasjele u naš muslimanski svijet. Iona se odlikovala popustljivošću spram neumitnoga, isticala pomirljivošću s nametnutim. Znala je što je hai al grješnima i merhamet siromašnima. I ono najzahtjevnije, ali blaženstvu slično nije joj bilo nepoznato - ni u njemu nije bila zakinuta: svakodnevno se prepuštala volji Jednoga Jedinoga, Svevišnjega i Najvećega. Njemu, i Njegovu naumu. Sve je to blago, što samoj duši pripada, što se od malih nogu od starijih poprima, sada stajalo pred njim; poredano, svezano i poslagano kao što se redaju, slažu i u smotuljke zamataju svadbeni darovi. Takav je bio duhovni Zubejdin miraz. O onome materijalnom, ne kanim govoriti. Premda ni meni nije mrsko u ženske stvari zaviriti, znam da je, kada se opisa djevojačke opreme tiče, i mušku i žensku zanimljivije slušati pripovjedačicu negoli pripovjedača.
»Tvoje mi se grizodušje ne sviđa! Mili moj čovječe, kao da hapsanu nikad nisi iskusio!« prigovarala je supruga i nastavljala.
»Ne suprotstavljaj se, bolan ne bio, svojoj želji! Tvoja je želja od Boga dana! Blagoslovljena je, vidjet ćeš uskoro ... « grdila ga je, kad se mladi suprug, mi kažemo: đuvegija, odjednom zbog nečega počeo sustezati. Od supružanskih užitaka odustajati. To njegovo nećkanje, srećom po oboje, ne potraja dugo - nesta preko noći.
Valja mu se odreći odricanja! Odviknuti hapšeničkih navika! nagađala je supruga. I premda se u takvim stvarima rijetko varala, nije mogla sve dokučiti. Nije bila vidovnjakinja. Bila je zaljubljena žena.
U odgovornost njegovu, vidjela je, ni malim prstom ne treba dirati. Najzad, uz njezinu pomoć, Petru vrijeme sadašnje zadobi prednost nad vremenom prošlim.
* * *
Može li čovjek koji je kao dijete zlostavljan, kao mladić od suda kažnjen dugogodišnjom zatvorskom kaznom - a po vlastitoj odluci posvećen iskupljenju - dojučerašnje rimanje zamijeniti današnjim uživanjem? Može, može! I te kako, može.
Zagledan u noćnu košulju koju je noćas sa sebe bio skinuo, a sada namjeravao obući i sići na kavu, mladoženja se zanese i propade u sladak jutarnji san.
Nimalo svjestan preobražaja, Petar poče od nečega odstupati i nečemu pristupati. Njegova je mijena bila svjedočanstvo njegove zaljubljenosti u Zubejdu.
***
Kada sam vidio što je sve spremna za mene učiniti, počeh joj i ja, po svome, uzvraćati. Počeh joj koješta ugađati.
Naše se milovanje išunja iz spavaće sobe i dohvati cijelo domaćinstvo; zavuče se posvuda. Trećega dana od dana vjenčanja, iz našega doma uteče čamotinja. Već učmala, od bivšega vlasnika udovca preostala, bila se u njegovu domu zaparložila.
Tuđe mirise istjeraše naši. Kuća zamirisa na ženu. Useliše se saksije bosiljka, a zapuštena bašča živnu novim raslinjem. I sitna avlijska kaldrma otkri dotad neviđeno lice: u sivim i bijelim tonovima bijaše opet u nejednake kružnice složena.
Vrelo: „Proljeće u Karolinentalu“, str.169-172