Na prvoj crti
„Što da umrem kad mi vrijeme nije“
Drame koje se događaju u ratu kao da žive izvan medijske pozornosti, a baš one govore o hrabrosti i dostojanstvu ljudi koji su ustali boriti se protiv jedne od najcrnjih ideologija na svijetu koja je pokrenula kola zla na ovim prostorima, kazao je slikovito profesor Radovan Pavić.
Sudbina Omera Kadića, sijekovačkog mladića koji je poginuo prošlog ljeta samo je jedna od mnogih ratnih priča koje su se dogodile na posavskom ratištu, a koja govori o dostojanstvu i časti mladića koji nisu niti sanjali da bi se mogao dogoditi rat, ali kad se rat dogodio, prihvatili su borbu s hrabrošću koju je malo tko mogao očekivati.
Omer Kadić je bio tih i povučen mladić. Imao je australski pasoš i da je htio mogao je lako iza sebe ostaviti rat i otići. Ali, tihi mladić, koji je imao vrlo jaka vojna znanja, nije htio napustiti Sijekovac i svoje prijatelje, isto tako mlade, s kojima je ratovao. Njih petnaestak činili su vod kojega su nazvali "Bagdadski lopovi" (nosili su gardijske hlače, crne majice, a na glavi šarene povezane marame na gusarski način).
Omer je teško ranjen na Bijelom Brdu od četničke granate. Kako priča Reuf Mujčin, zapovjednik "Bagdadaca" kada su ga vozili prema Medicinskom centru u Slavonski Brod, u jurećim kolima nastojali su olakšati njegovo teško stanje na bilo koji način. On je, međutim, od njih tražio pjesmu.
- Koju pjesmu Omere? - pitali su ga
- Što da umrem kad mi vrijeme nije! - uzvratio je tiho govoreći refren njemu drage pjesme.
Međutim od bola nisu mogli zapjevati. Ali zapjevao je Omer. Tihi mladić pjevao je svoju naj dražu pjesmu, umirući. Pjevanje je prekinuo pitanjem: Gdje smo?! "Kraj baklje, u Sijekovcu" - uzvratili su prijatelji. U tom trenu Omer se upro rukama o strop automobila, zaječao i izdahnuo. Baklja (rafinerijska) nije gorjela mjesecima, ali na tom mjestu i u tom prostoru kojega mogu samo na točan način definirati njegovi prijatelji i ratnici koji su se ovdje borili, kao da je ostala gorjeti. Vječna baklja dostojanstva i hrabrosti jednog tihog mladića iz Sijekovca, Omera Kadića. Kad je poginuo bile su mu dvadeset i dvije godine.
Željko Damianović 1993.
Miran vam san cinici!!!
Dramatične slike rata s derventskih i bosanskobrodskih prostora izgleda da neki namjerno zaboravljaju, a i kada ih se prisjete onda je to s puno cinizma i oporim porukama da razmišljamo i prije i poslije spavanja o razlozima srpske okupacije ovih krajeva. Danas su, nažalost, mediji puni takovih demamoga koji nas na jedan groteskan način tjeraju da uistinu razmišljamo o razlozima naše borbe i stradanjima za tu povijesnu grudu hrvatske zemlje. Mi tu zemlju naravno nećemo nikada zaobraviti, pa zvali je neki i "bara kraj Save" jer zaboraviti znači pogaziti prolivenu krv naših mladića, obezvrijediti svu krvavu povijest ovoga naroda, naših otaca i praotaca.
I dok su ti, koji nas tako "očinski" savjetuju, tulumarili s onima koji su rušili naše domove, dotle su posavski vitezovi krvlju čuvali tradicionalno herojstvo hrvatskog vojnika. Brojne su Sarajlije, ali i ljudi iz drugih sredina, čvršće i grčevitije stali u obranu svojih domova ohrabreni uspjesima branitelja Bosanske Posavine. A o disciplini i kvaliteti posavskog vojnika na najbolji način svjedoči činjenica da su ustaško-domobransku legiju pod Staljingradom većinom sačinjavali vojnici iz ovoga kraja ...
Ta vojnička tradicija nije iznevjerena ni u ovom domovinskom ratu kada je samo 103. derventska brigada imala četiri tisuće dragovoljaca, a zajedno sa 101. bosansko brodskom toliko mrtvih koliko pojedine brigade izvan Bosanske Posavine nisu uopće imale vojnika. Koliko se Posavljaka nalazi u postrojbama Hrvatske vojske najslikovitije se može predočiti činjenicom da je Prva gardijska brigada "Tigrovi" tijekom rata u Hrvatskoj, imala skoro jednu satniju mladića rođenih samo u Derventi.
Zar zaboravljaju naši "drušebrižnici" sve mrtve, čija su tijela ostala napokopana u rovovima Johovca i Cera gdje su samo s puškama čekali elitne srpske postrojbe opremljene najmodernijim naoružanjem. O kakvoj se mračnoj sili radilo mogu posvjedočiti i svi razmjenjeni Hrvati koji su se tada nalazili u Doboju, a koji su kroz male rupice na svojim roletnama pratili sve te nepregledne kolone srbosaurske armade, zadojene snovima o "Velikoj Srbiji". Izvjesna gospođa Lucija, koja se sada nalazi u zagrebačkoj Dubravi, je samo u jednom danu lipnja 1992. godine nabrojala preko 250 oklopnih vozila prošlih ispod njezinog prozora u naselju Pjeskovi. I dan danas banjalučka televizija počinje emitiranje programa džinglom u kojemu spikerica govori o početku "druge cerske bitke". Daje ovaj teritorij bio strateški najznačajniji za srpski plan osvajanja govore i predratni govori Radovana Karadžića u kojima je naglašavao da mu najveći problem predstavljaju Kupres i Derventa, a razne manipulacije prigodom popisa pučanstva nisu imale za cilj samo statističku ravnotežu, nego dalekosežniji smisao "prava" na taj prostor.
Iluzija je da se vikanjem nekog upozorava na nešto što i sam zna, ali se neki ljudi prave gluhim budući da se nisu nikada udostojili barem vidjeti kako se ratovalo u Bosanskom Brodu i Derventi. Izgleda zato apsurdnim neprestance pominjati žalosne brojke mrtvih i ranjenih Brođana i Dervenćana koji nisu stradali u svojim udobnim foteljama nego u borbi za svoj prag i očuvanje hrvatskog imena na ovim prostorima. A zašto nismo obranili svoja ognjišta? To svakako bolje znaju oni koji o nama nisu razmišljali niti u snu, a kamoli prije i poslije spavanja. Molimo ih zato da nam danas ne ranjavaju dušu nakon tolikih tjelesnih rana. U Bibliji je zapisano da se voda zacrvenila od stida kada je ugledala lice Isusa Krista. U nekih kvazipolitičara se može jedino ponovo zacrveniti zvijezda peto kraka skrivena negdje u džepu kaputa.
Ante Šestić "Posavski glasnik", 21.10.1993.
pv