Jedini genocid nakon Drugog svjetskog rata na ovim prostorima počinjen upravo u Srebrenici!

Zvonimir HODAK

Ljeto Gospodnje 2015.g. – Srebrenica. Dvadeset godina od genocida. Oko osam tisuća muškaraca i dječaka likvidirano je bez milosti. Ideološki sljedbenik egzekutora, Aleksandar Vulin zna za genocid. Doduše ne za ovaj u Srebrenici. Nego za onaj u Kninu gdje je, za vrijeme groznog granatiranja “krajinske prestolnice“, poginuo jedan srpski junak koji je zaspao pa se nije uspio popeti na svoj traktor.

Znaju Vulin i Dačić što je pravi destilirani genocid. Pobijeno je u Oluji “dve iljade“ srpskih civila, do zuba naoružanih! Haaški sud je godinama skupljao dokaze i došao do brojke od 44 ubijena. S onim pospanim iz Knina, čak 45, moliću lepo! Vulina nije bilo u Srebrenici. Zna on gdje je sigurno. Gdje može laprdat’ što mu srce želi i gdje je zaštićen k’o lički medvjed. Genocidne ustašoide treba svako malo podsjetiti k’o su i što su. Natjerat ih da se srame za genocid nakon 5. kolovoza 1995.g. To što su dva međunarodna suda utvrdila da je jedini genocid nakon Drugog svjetskog rata na ovim prostorima počinjen upravo u Srebrenici i da su ga počinili Srbi samo je dokaz “belosvetske“ zavjere protiv “nebeskog naroda“. Jako se varaju oni gledatelji Žikine dinastije ako misle da ja bilo što zamjeram Vulinu, Dačiću, Šešelju i svim drugima iz Dražine dinastije. Ono što oni rade, pišu i govore je legitimna politička pragmatika kojom se pokušava obraniti neobranjivo. Umjesto da doživi nešto što je Vučić doživio u Srebrenici, on je naletio na hrvatske poltrone s kmetskim kodom. Ministar Šipoš “se nada da ovo što je rekao Vulin neće pogoršati srpsko-hrvatske odnose“. Ino-ministrica lakonski izjavljuje da je Vulin srpski problem i da neće ugroziti bilateralne odnose dvije susjedne zemlje. Pošto je Putin vetom blokirao rezoluciju o genocidu u Srebrenici, ona je napokon rekla što misli o političarima. Ceh je došao na naplatu Aleksandru Vučiću. Isto je trebao proći i Bill Clinton koji je imao obraza doći pred tragično mnoštvo. Čovjek koji je u srpnju 1995.g., mogao jednim telefonskim razgovorom spasiti osam tisuća života, sad se izlizanom frazeologijom ispričava obitelji žrtava. Dobro je da se je napokon dogodio “sramotni incident“. Srbija se, uz pomoć Rusije, ne želi suočiti sa svojom prošlošću, ali kod obične raje to ne prolazi. Kakvo pomirenje, kakav suživot s onima koji, umjesto ponizne molbe za oprost, idalje prijete. Slobin potrčkalo Ivica Dačić kaže: “Pratit ćemo proslavu Oluje i sve strane vojske koje u tome sudjeluju proglasit ćemo antisrpskim!“ Javio se i srpski ministar obrane Bratislav Gašić koji je za Blic izjavio da najava vojne parade “duboko vrijeđa više od 200.000 prognanih Srba, a posebno obitelji 2000 ubijenih i prognanih u tom etičkom čišćenju. Cinici se pitaju što to Srbi imaju protiv Oluje? Stotine godina slave Kosovsku bitku gdje su prošli isto kao i u Oluji. Što nedostaje Oluji? Nju bi mogli obilježavati kao recimo “dan zečeva“. Na kraju možda se i nazire odgovor zašto iz BiH toliko mladih ljudi inklinira kalifatu, Islamskoj državi i ISEL-u. Spontani napad, pun mržnje, govori puno više od blijedih protokolarnih i neiskrenih isprika.

Uz masovno pokapanje novih pronađenih posmrtnih ostataka, komemorirano je preko 8.000 žrtava srpskog oslobađanja tog muslimanskog mjesta od Muslimana, nakon čega je Srebrenica postala- Srbrenica.

U RH novi sirovi napad na slobodu vrijeđanja neistomišljenika. Slobodarska Udruga “Zagreb Pride” izgubila je pravomoćno spor sa novinarkom Karolinom Vidović-Krišto. Udruga je proglašena krivom zbog povrede dostojanstva, časti i ugleda bivše novinarke HRT-a. Istospolna strana u sporu dužna je tužiteljici Karolini Vidović-Krišto isplatiti zajedno s glavnicom, kamatama i odvjetničkim troškovima aproksativni iznos od nešto više od 40.000 kuna. U ponedjeljak HND, “hrvatsko“novinarsko društvo, ima hitan sastanak posvećen “ispadu“ svoje članice Karoline Vidović-Krišto koja je dobila sudski spor protiv Zagreb Pride-a. Dobro, znamo kriptokomunistički novinari u HND priznaju kao i uvjek samo sud svoje partije, ali na taj veseli skup, za razliku od Zagreb Pride-a, nisu pozvali svoju članicu Vidović-Krišto. Imaju pravo. Ona neinvetivna kakva već jest pozvala bi se na pravomoćnu presudu Općinskog suda u Zagrebu. Kao da jedna sudska presuda može zaustaviti borce protiv homofobije i njihova “ustavom i zakonom zaštićena prava na” vrijeđanje svih koji ne dijele njihov progresivni svjetonazor. Novinarka Vidović-Krišto nedavno je rasrdila i Gorana Radmana, pa on, onako “živčan“, poslao joj literalni otkaz u stilu “ide patka preko Save, nosi pismo navrh glave, a u pismu piše…ne radiš na HRT-u više.“ I ostala novinarka s četvero maloljetne djece na ulici. Pitanje je li HND sazvao hitan sastanak da drugovi razmotre “slučaj novinarke Karoline Vidović-Krišto?“ Odgovor ostavljam onima koji slučajno čitaju ovaj tekst. Nitko iz ekipe fra Duke nije se do danas upitao zašto Goran Radman nije novinarku, koja ga je tobože uvrijedila, tužio mjesno i stvarno nadležnom sudu i zatražio takav ekvivalent satisfakcije koji je novinarka dobila protiv Zagreb Pride-a? Radman je radije iskoristio svoja progresivna iskustva iz 1989.g., i odmah Karolinio dao “šimecki” u tur. No, ne radi se tu samo o divergentnim svjetonazorima. Radi se o vulgarnoj ideologiji. Novinarka nije ljevičarka. Ne pljuje po hrvatskoj državi. Ne živi od recikliranja desetgodišnjeg Tuđmanovog mraka. Ne plače za propalom Jugom i nije se veselila prvostupanjskoj presudi generalima. Ali se je veselila drugostupanjskoj kao ogromna većina građana Lijepe naše. Moj posao je da provjerim je li Zagreb Pride objavio tekst presude na svojim web-stranicama kako je naložio sud u presudi. Time je ovaj predmet za moj ured otišao među ad acta spise. Za to vrijeme HND i oni obasjani duginim bojama mogu samo cviliti i nadati se da će Ustavni sud naknadno abolirati vrijeđanje većine od agresivne i razmažene manjine.

Nova kretanja u novinarstvu: uz list HRVATSKI POLITIČKI ZATVORENIK dosta skromne tiraže, pokreće se list HRVATSKI OSUMNJIČENIK tiraže oko četiri i pol milijuna primjeraka.

I vrhunski liječnik kad oboli treba liječnika. U pravilu ne može sam sebe operirati. Isto je i sa prihijatrima. I njima ponekad zatreba dobar psihić. Čitam razgovor Dobrice Silobrčića sa hrvatskom psiho zvijezdom. Dr. Robert Torre objavio je nedavno knjigu “Prava istina o psihijatriji“. Mislim da je knjigu s osobitim zanimanjem pročitao i Marko Francisković koji se verbalno sudario s ministrom MUP-a pa je završio u Vrapču. Nakon što mu je skoro godinu dana “liječena duša“, sastala se malonogometna momčad psihijatara i zaključila da je Marko zdrav i da mu duša nije pretrpjela ni lakše tjelesne ozljede. Psihićka koja je u njemu prepoznala serijskog ubojicu i poslala ga u Vrapče još nije napisala knjigu. Dr. Torre ima zanimljiv način razmišljanja. To je u redu s obzirom da liječi ljudske duše i piše knjige na radost i veselje svojih kolega. Kaže naš Robi, čija su uža specijalnost Hrvati: “Urok Srba da jesmo narod, ali nismo nacija i da naprosto nismo kapacitirani ustrojiti vlastitu državu, za sad je točan. To ranjava naš nacionalni ego, to malo boli…” “Nakon velike suverenosti i nezavisnosti, koju smo imali u bivšoj državi, sad imamo suverinitet tek u malim dijelićima – i to samo ako igramo po pravilima. Naša zemlja je ljepša od naših ljudi. Potencijal zemlje je veći od potencijala ljudi.“ Bravo Robi!!! Ovo što je izrečeno dio je istine o psihijatriji. Evo kako psijatrijsko-medicinski laik sam sebi prevodi “mudre misli“ nacionalnog psihića. Srbi su nas od 1991.g., očigledno htjeli urokati. Kad smo se nekako izvukli, makar i usprkos “potencijala ljudi“ i očiglednog “deficita“, komšije su angažirale Babu Vangu da nam baci urok. Baba je otišla na nešto dulju kafu gore 11.kolovoza 1996.g., znači skoro na prvu godišnjicu Oluje. Ali još uvijek dovoljno rano da skuži da smo narod, ali ne nacija. To je naravno za Hrvate dobra prognoza. Kako smo inače skloni besramnom nacionalizmu, zamislite koliko bi ga bilo diljem Lijepe naše da smo se slučajno umjesto naroda opredjelili za naciju. U povijesnoj fazi “velike suverenosti i nezavisnosti koju smo imali u bivšoj državi…“ bili smo krasan, poslušan narod u velikoj Jugo-naciji. E, na ovoj tvrdnji našeg Robija neki talentiraniji psihijatar mogao bi doktorirati. Bez problema! 1991.g., digli smo se protiv “suverenosti i nezavisnosti “ i to “velike” da bi četiri godine kasnije imali “suverenost tek u malim djelićima“. Nakon četiri godine i 18.000 mrtvih, razrušenih gradova, sela, crkava i opljčkanog kulturnog blaga te nakon pobjede u Oluji, javlja se Baba Vanga i – kad je vidjela kako se je posložio pasulj – preko svog glasnogovornika Robija poručuje: nikada nećete da bidnete nacija nego samo običan narod! Nacionalistički! Sad mi nije do kraja jasno jesmo li mi Hrvati, bez obzira na zakržljale kapacitete, članovi Ujedinjenih naroda ili Ujedinjenih nacija? Ogist Roden, autor je famozne skulpture “Mislilac” koja od 1902.g., pa do danas ima kultni status. Skulptura predstavlja nadmoćnog golog muškarca koji sjedi zamišljen s glavom oslonjenom na desnu ruku. Kad se, u pravilu, divite autoru i skulpturi ipak ste svijesni da u tom savršeno oblikovanom tijelu od mramora i bronce nema ničeg. Ni srca ni mozga.

Osobom godine za dijalog proglašen je Milorad Pupovac. Ime druge osobe u dijalogu ostaje nepoznato.

U modi je pisanje pisama. Premijer piše, a Michel Platini odgovara. Toma Grobar piše Engleskoj kraljici, a Jasmila Žbanić Svetom Ocu. Zamolili BiH-unitaristi Papu Franju da se malo pozabavi katolicima u multietničkoj Bosni. Bez obzira što tvrde da ih nigdje nema idalje provociraju. Dopuštaju da se Dario Kordić vrzma oko oltara. Objašnjavaju Svetom Ocu da je to ratni zločinac osuđen zbog masakra u Ahmićima iako tamo nikada nije bio. Doduše, osuđen je po zapovjednoj odgovornosti iako je bio civil! Generali su se tresli kad bi ga vidjeli. Tresli su se od smijeha i u hrvatskim službama kad su vidjeli da je ta genijalna teza donijela nesretnom Dariju 25 godina robije. Žbanićka bi sad lijepo i multietnički poručila Kordiću: “Marš u Hrvatsku!“ Ali zanimljivije je ono što BiH unitaristi nisu napisali Papi. Ni riječi o Uzdolu, Doljanima, Križančevom selu, Bugojnu, Buhinim kućama, zločinima u Srednjoj Bosni, Lašvanskoj dolini itd! Tko je ubio Jozu Leutara, što je s ubojstvima povratnika i policajaca u srednjoj Bosni, tko je odgovaran za logore u koje su Bošnjaci zatvarali Hrvate? Ni riječi o vahabiji koji je za Božić upao u hrvatsku kuću i pobio sve ukućane. Tko je prvi pružio otpor srpskom okupatoru, tko je skrbio za oko pola milijuna izbjeglica iz BiH? Sad jedino “marš kući u Hrvatsku!” Tamo će, s vremena na vrijeme, doći Jasmila da snimi neki film za Berlinski festival. Sinopsis je već gotov. Film o životu i dijelu popularnog i nepoznatog književnika Gorana Gluščića, jednog od autora knjige NDH 2033.g. Budući Dobrica Ćosić objavio je svoju sliku za naslovnicu proširenog izdanja NDH 2033.g. Slika i prilika. Goran s bradom i pozdrav sa tri prsta. Svaka ti dala Gorane! Pa i Jasmila…

Za rušenje mostarskog mosta nisu krivi Srbi koji su ga oko šesto puta granatirali, već onaj Hrvat koji je na njemu kihnuo!