Jozo mafiozo

Ponovno sam tražio da mi se objasni razlog takvog postupanja i uhićenja. Tražio sam da obavijeste suprugu o mom uhićenju. Umjesto odgovora Đoko me počeo tući po glavi, po nosu i tijelu. Vukući me za lisice, gotovo su me silom izvukli iz autobusa. Imao sam osjećaj da mi je cijela glava utrnula. Tukli su me naočigled šofera Ibre Terzića i zaprepaštenih putnika koji su zaprepašteno i izbezumljeno promatrali što se sa mnom događa. Ugurali su me u auto i odvezli u stanicu mi­licije Bosanski Brod. Počeo je pretres. Skinuli su me do gola. Sve to vrijeme morao sam držati ruke iznad glave. Narediše mi da se odje-nem i uzmem samo novac. Sve ostalo sam morao odložiti. Počeli su pretresati moju putnu torbu, vaditi knjige i ostale stvari. U torbi sam imao dvije knjige - "Osam smrtnih grijeha ljudske civilizacije" (Acht Todsiiende der Civilizierten Menschheit) i "Marksizam i jezuitizam", doktorsku disertaciju i diplome.

"Koji džukac ovo tebi dade?", cinički je primijetio Đoko aludirajući na titulu doktora znanosti. Nastavio je listati po mojim stvarima i našao presudu Okružnog suda u Doboju 1981. godine i počeo je naglas čitati pred oko desetak nazočnih milicionera. Čitajući inkriminacije iz Optužnice naišao je i na rečenicu koja govori o inkriminiranom vicu o predsjedniku Titu i grubo mi kazao: "Jebem li ti majku, tebe treba ubiti!". Dok je nastavio čitati presudu, nazočni milicioneri su komen­tirali navođene presude, vrijeđali me, upućivali ponižavajuće psovke

i komentare, a zatim mi je jedan od njih dobacio: "Nisi li ti slučajno duševni bolesnik?". Rujući po mojim stvarima, Đoko je naišao i na je­dan moj tekst naslovljen na g. Cirila Zlobeca, slovenskog pisca i ured­nika časopisa pod imenom "Sodobnost" koji je tada obnašao dužnost potpredsjednika SSRNS.

"A tu si, ptičice! Znaš li ti tko je Ciril Zlobec? E, pa ti imaš posla sa svakim", gotovo radosno prokomentirao je Đoko.

"Normalno je da znam tko je Ciril Zlobec. Ne znam znate li vi tko je on" uzvratio sam.

"Mi s tobom nemamo ništa. Mi ćemo te sad predati dalje", uzviknuo je na moje iznenađenje milicioner Đoko.

Iz njihova razgovora saznao sam daje u stanici milicije jedna osoba iz Službe državne bezbednosti. U međuvremenu su nazvali Odžak. Nakon kratkog vremena iz Odžaka su došla dva milicionera. Jednog od njih sam i poznavao. Rođenje u Posavskoj Mahali. Pitali su svoje kolege iz Bosanskog Broda zašto sam zapravo tu i zašto sam uhićen.

"Šuti i ne pitaj puno! Ništa ti ne znaš! Ajmo u drugu sobu", uzvra­tio mu je Đoko. Dok su se oni u dragoj sobi dogovarali, ja sam ostao čekajući oko tri sata, ne znajući ni koga ni zašto čekam. Milicioneri koji su ostali sa mnom u sobi ponašali su se kao da me nema, a Đoko je stalno nešto dobacivao i izrugivao mi se. Oko 16:30 sati pušten sam iz stanice milicije uz napomenu da će me predati sucu za prekršaje zbog pružanja otpora (?!?). Nakon što sam ostavio moju adresu u Ljubljani i pokupio svoje stvari dopustili su mi izići. Prije izlaska tražio sam potvrdu da su me skinuli s autobusa i držali u stanici milicije Bosanski Brod. Odbili su s obrazloženjem da ne daju nikakve potvrde. Sjećajući se kidnapiranja iz lisrtopada 1981. godine nisam vjerovao da se nešto takvo može dogoditi. Osjećao sam se poput Kafkina Jozefa K. koji je poput mene bio uhićen, a nije znao zbog čega. Ponovila se bosansko-brodska varijanta Jozefa K. Kazao sam im daje njihov postupak prema meni protuzakonit.

"Sve je to zakonito. Mi imamo ovlaštenje svakoga privesti bez objašnjenja", dobacio mi jedan milicionar.

Kroz glavu su mi se vrtile slike zaprepaštenih putnika iz autobusa. Pitam se nisu li pomislili da sam terorist ili razbojnik. Osjećao sam se bijednim i poniženim Zlostavljanje, uvrede i batine koje sam dobio samo su pojačavale taj moj osjećaj. Takvo što nema se prilike vidjeti svaki dan. Svi su putnici gledali u mene kao ukopani. Neki od njih čak su mi savjetovali da izađem jer će mi biti lakše. Očito je svima bilo neugodno gledati kako mi stavljaju lisičine na ruke, kako me tuku. Udarali su profesionalno, tako da ništa ne slome, da udarci bole i da se tijelo grči od udaraca. Bilo je očito važno da ne naprave nikakve vidljive ozljede...