Peta Gora II.

Dan je prošao, a da se ništa novo nije dogodilo.

Da nisu zaboravili da je glavni neprijatelj boga Baala još uvijek na životu? Kako to da ga Izebela ne progo­ni, budući da jamačno zna gdje se krije?

- Jer ja sam vidio njezine oči i znam da je ona mudra žena - reče sam sebi. - Kad bih ja umro, to bi me učinilo mučenikom Gospodina Boga. Ako me budu smatrali običnim bjeguncem, bit ću za sve tek kuka­vica koja nije vjerovala u vlastite riječi.

Da, to je bila princezina strategija.

Malo prije no što će se smračiti, jedan gavran ­moguće onaj isti? - sleti ponovno na istu granu na kojoj ga je vidio tog jutra. Nosio je u kljunu mali ko­madić mesa, koji je, neoprezom, ispustio na zemlju.

Za Iliju, to je bilo čudo. Potrča do podnožja stab­la, zgrabi zalogaj mesa i pojede ga. Nije znao odakle to ptici, a nije ga ni zanimalo; bilo je važno bar malko utoliti glad.

Bez obzira na Ilijin nagli pokret, gavran se nije uplašio.

- Ova ptica zna da ću ja ovdje umrijeti od gladi

- pomisli Ilija. - Tovi svoju lovinu, kako bi poslije

imao bogatiju gozbu.

I Izebela zacijelo hrani vjeru u Baala pričom o Ili­jinom bijegu.

Neko vrijeme ostadoše tako - čovjek i ptica ­međusobno se promatrajući. Ilija se ponovno prisjeti igre kojom se tog jutra razonodio.

- Da, sjećam se te žene. Imala je pravo: ja sam volio svoj stolarski posao. - Sa svakim stolom koji bi sastavio, svakom stolicom koju bi izdjeljao, bolje je razumio i više volio život - iako toga tada još nije bio svjestan. - Ona mi reče neka razgovaram s predmeti­ma koje izrađujem i da će me zapanjiti kad vidim kako su stolovi i stolci kadri da mi odgovaraju, baš za­to što sam u njih ugradio ono najbolje od svoje duše - a za uzvrat primao mudrost.

- Da nisi radio kao stolar, ne bi bio ni sposoban

odvojiti se od svoje duše, zamisliti da si gavran koji govori, ni spoznati da si bolji i mudriji nego što misliš - bio je odgovor. - Jer u stolarskoj radionici ti si otkrio milost koja je posvuda i u svim stvarima.

- Uvijek sam volio zamišljati da razgovaram sa stolovima i stolcima koje sam izrađivao; nije li to bilo dovoljno? Žena je imala pravo - dok sam pričao s tim stvarima, obično bi mi na um padale ideje na koje nikada ranije nisam pomišljao. Ali, kada sam ja tek počeo shvaćati da bih na taj način mogao služiti Bogu, anđeo se pojavio i - no dobro, ostatak priče ti je po­znat.

- Anđeo se pojavio jer si ti bio spreman - odvrati gavran.

- Ja sam bio dobar stolar.

- To je bio dio tvog naukovanja. Kad čovjek ide ka ispunjenju svoje sudbine, mnogo puta biva primoran skrenuti s puta. Ponekad su okolnosti koje ne ovise o njemu toliko jake da se obeshrabri i povuče. Sve je to dio naukovanja.

Ilija je pozorno slušao što govori njegova duša. - Ali nitko ne smije izgubiti iz vida ono što želi.

Pa čak i ako - u nekim trenucima - povjeruje da su svijet ili neki drugi ljudi jači od njega. Tajna je: ne odustati.

- Nikad nisam mislio biti prorok - reče Ilija.

- Jesi. Ali bio si uvjeren da je to nemoguće. Ili da

je opasno. Ili pak nepojmljivo.

Ilija se naglo osovi na noge.

- Zašto sam sebi govorim stvari koje ne želim čuti? - vikne.

Uplaše na njegovom gestom, ptica odleti.

Gavran se vrati sljedećeg jutra. Umjesto da nas­tavi razgovor s njim, Ilija ga uze pomnije promatrati - jer ptica se svaki dan uspijevala prehraniti i, što­više, uvijek bi mu donosila pokoji ostatak od svog obroka.

Neko tajanstveno prijateljstvo se razvilo između njih i Ilija je počeo učiti uz pticu. Promatrajući je, vidio je na koji način pronalazi hranu u pustinji i za­ključio da bi i on mogao poživjeti koji dan duže no što je mislio - kad bi naučio raditi isto što i gavran. Kad bi gavran u letu počeo činiti krugove, Ilija je znao da je plijen u blizini; trčao bi do tog mjesta i pokušavao ga ščepati. U početku su te male pustinj­ske životinje uglavnom uspijevale umaći, ali zakratko se izvježbao i stekao vještinu da ih ulovi. Koristio je grane umjesto koplja, kopao stupice - koje bi prekri­vao tankim slojem pruća i pijeska. Kad bi lovina upala u zamku, Ilija je dijelio svoj obrok s gavranom, a jedan bi dio uvijek sačuvao da mu posluži kao mamac.

No osama u kojoj je živio bila je strašna i gotovo nesnosna; tako je opet počeo zamišljati da razgovara s pticom.

- Tko si ti? - pitao je gavran.

- Ja sam čovjek koji je našao mir - odgovori Ilija.

- Mogu živjeti u pustinji, brinuti se sam o sebi i u miru razmišljati o neizmjernoj ljepoti božjeg djela. Otkrio sam da je u meni duša plemenitija nego što sam mislio.

Čovjek i ptica nastaviše loviti zajedno za još jed­nog mjesečeva ciklusa. Onda, jedne noći kad mu je dušu obuzela tuga, odluči se ponovno zapitati:

- Tko si ti?

- Ne znam.

Još jedan mjesec umre i ponovno se rodi na nebu.

Ilija je osjećao da mu je tijelo postalo jače i um bis­triji. Te noći, obraćajući se gavranu koji je sjedio na istoj grani kao i uvijek, odgovori na pitanje koje je sam sebi prije nekog vremena postavio:

- Ja sam prorok. Prikazao mi se anđeo, dok sam radio, i zato mi nije dopušteno da sumnjam u svoju sudbinu, pa čak i kad bi me cijeli svijet htio uvjeriti u protivno. Uzrokovao sam pokolj u svojoj zemlji, jer sam izazvao voljenu moga kralja. Sada sam u pusti­nji - kao što sam nekoć bio u svojoj stolarskoj radi­onici - jer me moja duša uputila da čovjek mora proći kroz više različitih etapa prije no što uzmogne ispu­niti svoje poslanje.

- Tako je, sada doista znaš tko si - odvrati gavran. Iste noći, kad se Ilija vratio iz lova, htjede popiti malo vode i uvidi da je Kerit presušio. Ali bijaše tako umoran da se prepustio snu.

A u snu, anđeo-čuvar, kojeg dugo nije vidio, mu se ukaza.

- Anđeo Gospodnji govorio je tvojoj duši - reče anđeo-čuvar. - I zapovijedio:

»Idi odavde i kreni na istok, i sakrij se na potoku Keritu, koji je nasuprot Jordanu!

Pit ćeš iz potoka, a gavranima sam zapo­vijedio da te ondje hrane.«

- Moja je duša poslušala - reče Ilija u snu.

- Onda se probudi, jer Anđeo Gospodnji traži od mene da se udaljim i želi ponovno razgovarati s to­bom.

Ilija u hipu ustade, u strahu. Što li se događa? lako je bila noć, mjesto gdje je stajao obasja jaka

svjetlost i Anđeo Gospodnji pojavi mu se pred očima.

- Što te dovelo ovamo? - upita ga Anđeo.

- Ti si me doveo ovamo.

- Nisam. Pobjegao si od Izebele i njezinih vojnika. Nikad to nemoj zaboraviti, jer tvoja je misija osvetiti Gospodina Boga tvoga.

- Prorok sam, jer si ti preda mnom i jer čujem tvoj glas - reče Ilija. - Vrludao sam tražeći svoj put, jer su takvi svi ljudi. Ali spreman sam otići u Samariju i uništiti Izebelu.

- Pronašao si svoj put, ali ne možeš uništavati dok nisi naučio obnavljati, nanovo graditi. Zapovijedam ti:

»Ustani i idi u Sareptu Sidonsku i ondje ostani. Evo, ondje sam zapovijedio jednoj udovici da te hrani. «

Ujutro, Ilija potraži gavrana, da bi se od njega oprostio. Ptica se - po prvi puta otkako je došao na Kerit - nije pojavila.

Ilija je putovao danima, dok nije stigao u dolinu gdje se nalazio grad Sarepta, koji su njegovi stanovni­ci nazivali Akbar. Kad je već bio pri kraju snaga, ugle­da jednu ženu u crnini kako skuplja drva. Raslinje u dolini bilo je nisko, pa se morala zadovoljiti sitnim suhim grančicama.

- Tko si ti? - upita je.

Žena pogleda stranca, ne razumjevši pravo što ovaj govori.

- Donesi mi vrč vode da pijem! - reče Ilija. - Do­nesi i komad kruha!

Žena spusti pruće na tlo, no i dalje je šutjela.

- Ne boj se! - ustrajao je Ilija. - Sam sam, gladan i žedan, i nemam dovoljno snage da bih bio prijetnja bilo kome.

- Ti nisi odavde - progovori ona napokon. - Po načinu govora, mora biti da si iz Izraela. Kad bi me poznavao, znao bi da nemam ništa.

- Ti si udovica, tako mi je kazao Gospodin. A ja imam manje nego ti. Ako me odmah ne nahraniš i ne napojiš, umrijet ću.

Žena se prestraši; kako je taj stranac mogao znati išta o njezinom životu?

- Mora da je sramno za muškarca tražiti pomoć od žene - reče, povrativši se.

- Učini što od tebe tražim, molim te - ponovi Ilija, osjećajući da mu ponestaje snage. - Čim mi bude bolje, radit ću za tebe.

Žena se nasmija.

- Maločas si mi rekao nešto što odgovara istini; ja sam doista udovica; izgubila sam muža na jednom od naših brodova. Nisam nikada vidjela ocean, ali znam da je kao i pustinja: skonča s onim tko ga izaziva ...

I nastavi:

- A sada si mi upravo rekao nešto što je potpuno netočno. Tako mi Baala koji živi na vrhu Pete Gore, u kući nemam ništa za jelo; imam samo šačicu brašna u jednom ćupu i malko ulja u vrču.

Iliji se zavrti pred očima i osjeti da će se za koji čas onesvijestiti. Skupivši ono malo snage što mu je preostalo, odluči se na posljednji pokušaj:

- Ne znam vjeruješ li ti u snove, nisam siguran čak ni vjerujem li ja sam. Ipak, Gospodin mi je rekao da ću doći ovamo i da ću te susresti. On mi je već činio stvari zbog kojih sam imao razloga posumnjati u Njegovu mudrost, ali nikada u Njegovo postojanje. I tako me Bog Izraelov uputio da ženi koju ću susresti u Sarepti kažem ove riječi:

- Dvadeset i tri - odgovori Ilija.

Ona sa samilošću pogleda u mladića. Kosa mu je bila duga i prljava; imao je bradu, još uvijek rijetku, kao da želi izgledati stariji no što zapravo jest. Kako bi takav jadničak mogao naškoditi najmoćnijoj prin­cezi na svijetu?

- Ako si ti Izebelin neprijatelj, onda si i moj nepri­jatelj. Ona je sidonska princeza, koja je na sebe, uda­jom za vašeg kralja, preuzela zadaću da obrati tvoj narod na pravu vjeru; tako kažu oni koji je poznaju.

Ona upre prstom na jedan od vrhunaca koji su okruživali dolinu:

- Naši bogovi obitavaju na vrhu Pete Gore već kroz mnoga pokoljenja i uspijevaju sačuvati mir u našoj zemlji. Izrael pak živi neprestano u ratu i pat­nji. Kako možete i dalje vjerovati u Jednog Boga? Dajte vremena Izebeli da ostvari svoj naum i vidjet ćeš da će mir zavladati i u vašim gradovima.

- Ja sam već čuo glas Gospodinov - odvrati Ilija.

- Vi se, međutim, nikad niste popeli na vrh Pete Gore

da se uvjerite što doista tamo postoji.

- Onoga tko se popne na to brdo, spalit će vatra s nebesa. Bogovi ne vole uljeze.

Žena uto zanijemi. Iznenada se sjetila da je, te noći, sanjala neku vrlo jaku svjetlost. Iz središta te svjetlosti dopirao je neki glas, govoreći: - Primi stran­ca koji će te doći potražiti!

- Ugosti me, jer nemam gdje prenoćiti - ponovo zamoli Ilija.

- Već sam ti rekla da sam siromašna. Jedva da imam za sebe samu i za mog sina.

- Gospodin je zatražio da mi dopustiš da osta­nem, On nikad ne napušta one koje ljubi. Učini to što te molim. Radit ću za tebe. Stolar sam, znam raditi u cedrovini, a posla mi neće nedostajati. Tako će se Bog poslužiti mojim rukama da održi svoje obećanje: »U ćupu neće brašna nestati ni vrč se s uljem neće ispraz­niti, sve dokle Jahve ne pusti da kiša padne na zemlju.«

- Kad bih to i htjela, ne bih ti imala čime platiti.

- I ne trebaš. Bog će platiti.

Zatečena snom od prošle noći, iako je znala da je stranac neprijatelj sidonske princeze, žena odluči po­slušati.

Ilijina prisutnost odmah je privukla pažnju susje­da. Ljudi su počeli govorkati kako je udovica ugosti­la nekog stranca u svojoj kući, ne poštujući uspomenu na svog muža - heroja koji je izgubio život istražujući nove trgovačke i pomorske putove za svoju zemlju.

Čim je saznala za te glasine, udovica se potrudi­la da objasni kako se radi o izvjesnom izraelskom pro­roku, koji je gotovo umro od gladi i žeđi. I tako se pročuje vijest da se jedan židovski prorok, u bijegu od Izebele, krije u gradu. Jedno je izaslanstvo pošlo da o tome izvijesti svećenika.

- Dovedite stranca k meni! - zapovijedi on.

Tako je bilo i učinjeno. Istog poslijepodneva, Ilija je bio priveden pred čovjeka koji je - uz gradskog poglavara i vojnog zapovjednika - držao u rukama svu vlast u Akbaru.

- Što tražiš ovdje? - zapita ga. - Zar ne razumi­ješ da si neprijatelj naše zemlje?

- Godinama sam trgovao s Libanonom; poštujem vaš narod i vaše običaje. Ovdje sam stoga što me u Izraelu progone.

- Znam koji je razlog - reče svećenik. - Jedna žena te natjerala u bijeg?

- Ta je žena najljepše stvorenje koje sam ikada vidio u svom životu, iako sam samo nekoliko trenu­taka bio u njenoj prisutnosti. Međutim, njeno srce je od kamena i iza njenih zelenih očiju krije se neprija­telj koji želi uništiti moju zemlju. Nisam pobjegao; samo čekam pravi trenutak da bih se vratio.

Svećenik se nasmija.

- Ako čekaš pravi trenutak da bi se vratio, onda se pripremi da ostaneš u Akbaru do kraja svog života. Mi nismo u ratu s tvojom zemljom; jedino što želimo je proširiti pravu vjeru - mirnim putem - po cijelom svijetu. Ne želimo ponoviti nedjela koja ste vi počinili naseljavanjem u Kanaanu.

- Ubijati proroke je mirni put?

- Ako čudovištu odsječemo glavu, pobijedili smo ga.

Nešto će ih umrijeti, ali vjerske ratove ćemo iz­bjeći zauvijek. I - prema onom što sam čuo od trgova­ca, jedan prorok zvan Ilija je sve to pokrenuo i onda pobjegao.

Svećenik ga pogleda ravno u oči, prije no što će

nastaviti:

- Čovjek nalik tebi.

- Ja sam taj - odvrati Ilija .

. - Izvrsno. Dobro došao u grad Akbar; kad bu­demo trebali štogod od Izebele, platit ćemo tvojom glavom - najvrednijim što imamo. Do tada, potraži neki posao i nauči živjeti od vlastitog rada, jer ovdje r nema mjesta prorocima.

Ilija se spremao izići, kad je svećenik dodao:

- Čini se da je jedna djevojka iz Sidona moćnija od tvog jedinog Boga. Ona je uspjela podići oltar u slavu Baala, pred kojim bivši svećenici padaju na koljena.

- Sve će se dogoditi onako kako je Gospodin za­mislio - reče mu prorok. - Ima trenutaka kad nas ži­vot suoči s iskušenjima koja ne možemo izbjeći. Ali to se dogodi s nekim razlogom.

- Kojim razlogom?

- To je pitanje na koje ne možemo odgovoriti

prije, ili za vrijeme nedaća. Tek kad ih nadvladamo, shvatimo zbog čega su se dogodile.

Čim je Ilija izišao, svećenik naredi da mu pozovu skupinu građana koja je tog jutra došla k njemu.

- Ne zabrinjavajte se zbog toga - reče im sveće­nik. - Tradicija nam nalaže pružiti utočište strancima. Osim toga, on je ovdje u našoj vlasti i možemo nadzi­rati njegove korake. Najbolji način da se upozna i uništi neprijatelja je hiniti da smo mu prijatelji. Kad dođe pravi čas, izručit ćemo ga Izebeli, a naš grad će za to biti nagrađen zlatom. Dotada ćemo naučiti i kako zatrti njegove ideje; za sada, znamo samo kako slomiti njegovo tijelo.

lako je Ilija vjerovao u jednog Boga i bio nepri­jatelj njihove princeze, svećenik je zahtijevao da pra­vo utočišta bude poštovano. Svi su poznavali drevnu tradiciju: ako neki grad odbije pružiti utočište put­niku, djecu njegovih stanovnika snaći će u životu ista nevolja. Kako su potomci većine građana Akbara bili raspršeni po svijetu, na brodovima ogromne feničke trgovačke flote, nitko se nije usudio prekršiti zakon gostoljubivosti.

Osim toga, nije bilo na odmet pričekati dan kada će glava židovskog proroka biti zamijenjena za velike količine zlata.

Te večeri Ilija je večerao s udovicom i njezinim sinom. Kako je izraelski prorok u međuvremenu po­stao itekako vrijedna roba s kojom će se trgovati u budućnosti, neki su im trgovci poslali hrane, dovoljno da je dostajalo za čitavi tjedan.

- Izgleda da Bog Izraelov drži svoju riječ - reče udovica. - Otkako je moj muž poginuo, stol nam ni­kada nije bio tako bogat kao večeras.