Pisma

Opis će mog radnog mjesta, dragi dundo, biti kra­tak. Imam dužnost svako jutro primiti sva pisma koja poštom, ne na drugi način, dolaze na Žepino ime. Ako su pisma od ustanova, otvaram omotni­cu, pročitam ili ne pročitam što u njemu piše, registriram ga i spremim za dostavu preko dostavljača koji pisma adresantu dostavlja svaki dan u deset sati. Ako su pisma od pojedinaca, s imenom pošiljaoca, Žepe me ovlastio da sama odaberem ona koja on mora vidjeti, a bacim u koš ona koja vidjeti ne tre­ba. U taj odabir ugrađeni su sve njegovo povjerenje u mene i sva moja moć na Nikolcu. Ovlaštena sam da mu od pisama što ih šalju pojedinci pokažem ono što želim da vidi, i da ba­cim u koš ono što ne bih željela da vidi. A to nije mala ovlast!

Iako su naši odnosi takvi kakvi jesu, rekla bih, ulančeni interesom nad pepelom ugaslih emocija, nemam nikakva raz­loga da ga štedim od neugodnih pisama. I ne štedim ga, nego mu odabrane primjerke neugodnih pisama, kojih je kao jesen­skog lišća, osobno dostavljam, ne svaki dan nego od vremena do vremena. Dakako, miješam ih s onima koja mu šire pau­nov rep. Upriličim da ih preda mnom čita kako bih mogla promatrati kad ga obuzima sebeljublje, bijes ili strah. Uvijek su to iste reakcije, ali mene to, neka se reakcije ponavljaju, ve­seli i zabavlja.

Govorit ću ti, dragi dundo, o dvije skupine pisama od ko­jih Žepe, kao fazan od puža i miša, pada u paničan strah, i sa­mo o jednoj skupini pisama od kojih se plaši koliko i fazan od poplave koja se približava njegovu logu, iako se u tim pismi­ma krije smrtna opasnost za sve one koji se popnu na Nikolac.

 

***

 

Prva skupina pisama gradi prijetnje i proriče začu­dan obrat sudbine na istinitim pričama i na legen­dama, u kojima se govori kako su oni koji su izdali svoje gospodare, svoj narod i svoje prijatelje, bili kažnjeni za ta zlodjela, i to baš od onih kojima su se, izdajući svoje, htjeli dodvoriti i stupiti u njihovu službu.

Za Žepu sam od takvih pisama odabrala pismo čovjeka koji se potpisao imenom Ostoja. Tom čovjeku, neosporno pis­menu, nije strana ni povijest, ni politika, ni pravo, ali se iz pis­ma, koje na sebi nosi žig valpovačke pošte, ne može pogoditi što mu je zanimanje.

Jesi li ti, Žepe Bevanda, čuo za vojvodu Radaka, čije prezime ni­je zapamćeno, a rod mu je proklet i zatrt! Taj je vojvoda bio vojvoda u maloj zemlji Bosni, koja je tebi prirasla srcu, pa bi za njega morao znati. A vojvodom ga je učinio posljednji bosanski kralj. Kad su Tur­ci opsjeli tvrdi Bobovac i nisu ga mogli na juriš zauzeti, vojvoda Radak tajno iziđe iz grada, ode u turski tabor i povede Turke noću kroz tajni ulaz u donji dio grada, a otuda, opet, tajnim prolazom u gornji dio grada. Tako Turci zauzeše oba dijela kraljevskog grada. Branitelje koji preživješe pobacaše s najviše kule niz urvinu i ostaviše njihova gola tijela lešinarima.

Radak se namjeravao poturčiti i dobiti u leno tvrdi Bobovac, ali Mehmed Osvajač reče janjičarima da Radaka svuku dogola, podijele međusobno njegovu odjeću i oružje, a njegovo tijelo bace niz urvinu, neka orlovi i gavranovi imaju ručak, neka i ptice budu site na dan kad je Bosna šaptom pala. Uz tu zapovijed, da se njegovi momci ne bi čudili što uradi, dodade i ovo:

Kad taj insan nije bio vjeran svome kralju i svom rodu, kako će biti vjeran nama, tuđincima?

Da se trajno pamti kako doušnike i izdajice ne cijene ni oni koji­ma su činili usluge, urvinu ispod zidina Bobovca narod i sada zove Radakovom urvinom.

Nedavno sam u novinama pročitao izjavu tübingenskog tužitelja Edmunda Bluncka koji tvrdi da bi na osnovi vašeg svjedočenja, da je još na životu, podigao optužnicu protiv pokojnog predsjednika zato što je svoju vojsku poslao u Bosnu. Optužio bi ga, vjerojatno i osu­dio, kao što je osuđen i Blago Dulib, po zapovjednoj odgovornosti, po čijem ste postojanju, što se lijepo vidi iz zapisnika, vi svjedočili i uvjerili u to i tužitelje i suce. Vi ste svjedočili da je za zločine u selu Kudumlićima, osim generala Duliba, po zapovjednoj odgovornosti kriv i pokojni predsjednik, jer je tamo slao svoju vojsku. Vaša je ne­volja, a Božja pravda, što je u međuvremenu, otkako ste svjedočili u Tübingenu, do podizanja optužnice na osnovi vašeg svjedočenja, prvi predsjednik preminuo.

Ako tübingenski tužitelj Edmund Blunck želi poštivati zakon, on će, umjesto preminulog prvaka, podignuti optužnicu protiv nje­gova zamjenika. A tko je, gospodine Bevanda, bio drugi čovjek u dr­žavi kad je počinjen zločin u Kudumlićima? Vi ste to bili! I Edmund Blunck, na osnovi vašeg svjedočenja, za zapovjednu odgovornost mora optužiti, a sud osuditi kao što je osudio i druge za isto nedjelo, vas, Žepe Bevanda.

Ako se to dogodi, a po svemu bi se dogoditi trebalo, Žepin će slučaj biti osuvremenjeni slučaj vojvode Radaka i bit će pamćen dulje nego Radakov.

Bit će sve kao s Radakom, samo se još ne zna koja će urvina, da pamćenje ne izblijedi, dobiti ime po Žepi Bevandi.

Ako do vaše optužbe i suđenja dođe, zanimljiva će biti samo va­ša obrana. S velikom sigurnošću možemo pretpostaviti kakva bi ona mogla biti, jer u zadnjih nekoliko mjeseci nismo pročitali samo zapi­snik s vašeg svjedočenja u Tübingenu, nego smo pročitali i vas skroz-naskroz.

Najprije ćete reći da ste u vrijeme svjedočenja, dok je predjednik bio još živ, dali oduška svojoj mržnji na njega, koja je opravdana, jer vas je šutnuo nogom kao ofucanu krpenjaču, i da sada ne mislite kao što ste onda, obuzeti mržnjom, mislili. Vražja mržnja, ona vas je na­vela na krivi put! A svak zna da mrziti ne valja, niti je dobro ustra­jati na plodovima svoje mržnje, ma koliko bili opravdani u vrijeme kad smo mrzili. Zatim ćete, najumiljatijim glasom, što smo ga imali priliku čuti svaki put kad ste se kajali za ono što ste činili, reći da vas je svega toga, te mržnje i tog svjedočenja - stid.