Magija na drugi način

U brzini jutarnjeg spremanja ne stižeš ugasiti radio. Sam se sa sobom sudaraš jer sat već pokazuje sedam i pedeset pet  a radno mjesto čeka, zijeva, proviruje, vrti glavom, kašljuca. Krajičkom svijesti pomišljaš na uron u ulični kaos dok s radia teku mlaznice glazbe i glasova koji u tim trenucima ne stižu u fokus tvoje znatiželje. 

Možda se i spiker javio u orkestru zvukova i tonova ali gotovo da i ne dopire do tebe. Ti si davno potrošio snagu, prozreo laž, iscijedio iz vokabulara svaki ubojit izraz za komentare i osude nemjerljivē bahatosti i šarlatanstva onih koje si trpeći beznadežnost kakofonije među olovkama, papirima, glasačkim kutijama, slatkorječivosti, strepnjama, osudama, ispunjenjem obećanja, nadama, vrevom i tugama birao (umjesto neosjetljivih spodoba), lučonoše koji briljantno razlikuju kameno doba od dvadesetprvoga stoljeća, ali im snagom sopstvenog interesa izmiče sposobnost za zajednički izlaz na put slobode, rada i zadovoljstva. I zatičeš sebe kako ti se gotovo uljuljkanom u lađi pseudoživota u jednom trenutku čini sasvim opravdanim podržati metastaze kriminaliteta, uživati u priči o globalnom porobljavanju i inim poslasticama, kao što su odriješene ruke za svestrane opite na djeci-smeću trećega svijeta i drugim podvizima ljudskog sveznanja, monstruoznog uma i nemirnog, ludačkog gena.

Onda čuješ (tko zna u sklopu već kakve i koje emisije) kako je ovozemaljska pripadnica ženskog spola lucidnog homosapiensa „konačno“ na Petoj aveniji našla onaj toaletni papir o kojem ti je onomad pričala dnevna novina. I točno je, dobrano je pozlaćen, a cijena ne prelazi ni deset tisuća dolara po komadu. Doista sitnica! Jutarnja brzina spremanja rezultira šutnjom i tupošću pa ne razmišljaš o količini neodgovornosti i neotesanosti što dopuštaš sebi zapljuskivanje drugog vala s još brbljivog radia: T. S. je na aukciji veoma brzo uspjela kupiti staru, malo iznošenu haljinu neke starije američke „zvijezde“, kao i njen brushalter kupljen odmah nakon šestog vjenčanja. Nisam mogla odoljeti, za te vrijedne krpice dala sam tih nekoliko pišljivih milijuna dolara, rekla je novinarima i u pratnji svojih mišićavih zaštitnika udaljila se prema sjeverozapadnoj orbiti svoga univerzuma.

Čvor ti je u očima svezao još jedan susret sa Cendrarsovom rečenicom: Nismo više životinje, ali izvjesno je da još nismo ljudi. Jesmo (dodaješ odrešito, ili s trunkom bunila, ili s naznakama buntovništva), što smo drugo... nego - ljudi? Uostalom, nešto ću danas, kao čovjek, o tim ljudima pisati, već nazirem naslov: BAULJATI  OVDJE  I  SADA.