Paprica
Miljenko JERGOVIĆ
ideal ženske ljepote bio je otprilike ovakav: visoka oko metar sedamdeset pet, može i niža, ali viša nikako; duga plava kosa, krajeva koji su preko noći bili namotani na debele plastične viklere ili tretirani trajnožarećom frizerskom spravom koja se zvala figaro; oči namazane u svim nijansama plave i zelene boje, što više nijansi, to bolje, i podvučene kao marker flomaster debelim crnim krejonom; usne namazane najcrvenijim mogućim karminom koji nužno prelazi preko rubova usana, da bi se doimale što većima; lice namazano svijetlim puderom, ali uz narumenjene obraze koji završavaju negdje kod ušiju. Takva žena trebala je još biti i temeljito okićena, od minđuša, preko lančića i ogrlica do narukvica i prstenja na svakom drugom prstu. Tako je, eto, krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih izgledala savršena treba. Objektivno govoreći, više je sličila nekom njemačkom transvestitu, nego antičkoj Veneri, ali to je već neka posve druga priča.
A ideal muške ljepote? Ne, u naše vrijeme nije postojao ideal muške ljepote. Da, lijep je recimo bio Zdravko Čolić, ali bi svaki muškarac, koji je držao do sebe, za njega govorio da je peder. Nije bilo dobro tih godina u Sarajevu biti lijep. Ako ništa drugo, mogao si nekoga isprovocirati i dobiti batine. Srećom, nije bilo previše lijepih muškaraca jer će se takvi pojaviti tek s podjelom na punkere i šminkere i s pojavom prvih ljudi koji će mrtvi-hladni biti u stanju priznati da se bave manekenstvom.
No, to je već bilo vrijeme kada je muški građanski rat bio pri kraju i počeli su se mijenjati ideali svih ljepota.
Ali zato je postojao ideal muške ružnoće. Prema jako ružnima osjećali smo neku vrstu poštovanja, ali samo pod uvjetom da ružnoća nije podrazumijevala neku vrstu slabosti ili inferiornosti. Ako si bio ružan, a imao si držanje, mogao si tih godina biti faca. Jedno vrijeme takva je faca bio glumac Vlado Gaćina koji je osim fizičke ružnoće posjedovao i prezime koje nam se činilo baš zgodnim za takva čovjeka. Kada bi se u razredu reklo za nekoga da je ružan ko Vlado Gaćina, taj bi morao biti spreman na beskrajne patnje i višegodišnje pokušaje da bez pomoći estetskih kirurga dohaka vlastitu fizičkom izgledu. Naime, imao si poštovanje za Vladu Gaćinu, ali si bio bez ikakva poštovanja za one koji su ličili na Vladu Gaćinu.
Potkraj Gaćinina života pojavio se netko tko će mu preoteti ideal ružnoće i fizički izgled kojega će generacije pamtiti do dana današnjega. Bio je to fudbaler Želje, Rade Paprica. Ružnoća tog Fočaka djelovala je, za razliku od Gaćinine, posve beskarakterno. Naime, Paprica je imao lice koje je podnosilo manje mimike od biste narodnog heroja. Bilo je to nepromjenjivo lice neke naše snaše koja se, eto, preslikala na lik Željinog navalnog igrača. I kad bi se radovao golu i kad bi žalio za propuštenom prlikom, Rade Paprica izgledao je potpuno isto.
Taj je čovjek puna dao za svoj klub. Odlično je igrao nekoliko sezona, a onda se, srećom, izgubio da ga naše oči više nikada ne vide. On je vjerojatno bio jedini igrač Želje koga njegovi navijači, vjerojatno nitko od njih, nikada nisu iskreno zavoljeli. Zašto? Pa, zato što je uvijek neusporedivo više vrijedila zajebancija suparničkih navijača na račun njegova fizičkog izgleda od svih golova koje je u životu dao. To je čudno: čak i nakon Željine pobjede u gradskom derbiju bilo je dovoljno da ti neki Pitar opiše i dočara kako Rade Paprica izgleda, pa da zašutiš ili da ko fol superiorno odmahuješ rukom i poput papagaja ponavljaš rezultat utakmice, u duši i srcu svjestan da si u tom verbalnom dvoboju izgubio i da pod kapom nebeskom nema jačeg argumenta od Papricina fizičkog izgleda.
Fudbalera poput Paprice bilo je i u drugim gradovima, a pozorišta drugih gradova plakala su za ljudima koji izgledaju kao Vlado Gaćina, ali ih medu glumcima nije bilo. Međutim, nigdje kao u Sarajevu muška ružnoća nije bila tako fascinantna pojava, gotovo jednako fascinantna kao ženska ljepota. Općenito, nigdje se kao u Sarajevu nije toliko raspravljalo o nečijem fizičkom izgledu i nigdje se svijet nije s toliko mara, žara i želje pokušavao pretvoriti u mjesto na kojem žive samo dvije vrste: strašno lijepe žene i nevjerojatno ružni muškarci.
Vrelo: "Historijska čitanka", str.180-182