Crvena Hrvatska je realna činjenica hrvatske povijesti. Literatura o tom značajnom području silno se nagomilala. U cijeloj ovoj konfiguraciji sve osnovne činjenice su jasne i potpuno znanstveno dokazane. Crnogorski povjesnik Savo Marković-Štedimlija, bolje poznat pod pseudonimom S. M. Štedimlija, intenzivno je proučavao povijesni razvoj Crvene Hrvatske:
»U svoju današnju zemlju, oni (Crnogorci) su došli kao Hrvati i pod tim imenom živjeli nekoliko vjekova, a tek kasnije kad je bila stvorena srednjovjekovna srpska država, u čiji je sastav ušla predhodnica današnje Crne Gore, Zeta, počela je pod uticajem i pritiskom autoriteta nove države da se gubi hrvatska u korist srpske nacionalne svijesti kod predaka današnjih Crnogoraca« (1937:9)
Autor opravdava tvrdnju mnogobrojnim dokazima, naročito sa čestim tragovima hrvatskog imena u današnjoj Crnoj Gori. U srezu Kolašinskom, općini Lipovskoj, ima mjesto zvano »Hrvatske livade«, gdje ima ostataka i starog naselja, za koje se tvrdi, da je hrvatsko. U srezu Studeničkom, općini Pavličkoj selo Rvati. U srezu Deževskom, općini Vračevskoj, selo Hrvatska, a u srezu Cetinjskom, općini Riječkoj, selo Rvasi. Po mišljenju pisca Milivoja Matića, koga Savo Marković-Štedimlija citira, to »znači da su se u tim mjestima stanovnici za dugo održali u hrvatskoj narodnosti«. Kod mjesta Tutin u Sandžaku još postoji zapušteno »latinsko« groblje, koje potiče, navodno, od katoličkih Hrvata.
Životno djelo Save Marković-Štedimlije će biti prikazano u posebnom poglavlju zajedno sa znanstvenim radovima suvremenih crnogorskih učenjaka. O svom radu on spominje, da je srpska »kraljevska« diktatorska cenzura »moje referate o publikacijama, koje govore o Crvenoj Hrvatskoj, redovito plijenila tokom 1938. godine u 'Obzoru' Zabranjena je i [moja] knjiga 'Crvena Hrvatska' bez stvarnog obrazloženja« (1941:9).
Zovko (1899.a) je našao tragove hrvatskog imena u Staroj Srbiji i Macedoniji. Ali Milan Šufflay smatra da su ti brojni tragovi hrvatskog imena izvan hrvatskih zemalja nastali žarenjem hrvatskog centra, njegovim izbojcima ili njegovim posve otkinutim odlomcima. »U albanskom jeziku imade pozajmljenica iz hrvatskog čakavskog dijalekta... Još u vrijeme doseljenja posve otkinuti odlomci Hrvata gube se čak na Prespanskom jezeru (1203., Villa Cravatochori') i u sjevernoj Grčkoj, gdje danas postoje tri mjesta 'Charvation' Crvena Hrvatska popa Dukljanina imade, dakle, realnu hrvatsku etničku podlogu. No ona imade i realni geografski supstrat, koji je donekle još i danas sačuvan na istom tlu... Za nekadašnju realnost Crvene Hrvatske postoji još jedan i to drevan indicij u okolnosti, što je uzorak Crvene Hrvatske pronađen u samoj zakarpatskoj pradomovini Hrvata... Ono se osniva na prastarom i posve razumljivom običaju, da iseljenici redovito nazivaju rijeke, gore i naselja u svojim novim obitavalištima imenima iz stare postojbine« (Šufflay, 1930b:68-9).
Vladar Crne Gore »knez-pjesnik Nikola [je] upozorio... hrvatskoga... književnika Stjepana Miletića, kad je ovaj bio u Crnoj Gori, na jednu staru gradinu, koja se nalazi u srcu Crne Gore, veleći mu, da je ono bio grad hrvatskog kralja Zvonimira« (Zovko, 1990:33).
»Osim Crne Gore, eto još drevnih i slavnih ostataka Hrvatstva i hrvatskog naroda u staroj Srbiji i Macedoniji. Spomenimo samo nekoje, a da i ne ističemo onaj poznati i nepobitni fakat, kako još i dan danas žitelji nekojih tamošnjih mjesta nazivaju svoj jezik: 'Starohrvatskim'.« Mnogi Albanci, Zovko veli, »koji dolaze iz raznih krajeva Albanije i Stare Srbije, a govore našim jezikom..., nazivaju svoj jezik 'Starohrvatskim'.« (Ibid.).
Vrlo je zanimljivo što su o tome vrlo značajnom predmetu pisali Antun Starčević i Antun Radić, brat Stjepana:
»Po prilici današnje okružje Kotorsko sa susednom okolicom Turske biaše poznato pod imenom Dukljanske pokrajine. Po razdelenju kraljevine Hrvatske postade i ta pokrajina posebnom deržavicom. Po Hervatstvo, mi nepoznamo ni jednu okolicu, koja bi bila znamenita, kako je okolica Dukljanska... Od popa Dukljanina, do danas, koliko se je svašta preverglo preko pokrajine Dukljanske! Nu jeli tamo popustio, na tolika protivna podticanja, na tolika dušenja, duh slobode, duh narodnosti hervatske? Nije! (Starčević, 1869.).
Klaić prihvaća Dukljanina u osnovnim linijama kao vjerodostojan izvor, jer Dukljanin točno nabraja župe, gradove — Kotor, Budva, Bar, Ulcinj, Skadar, Trebinje, Pilot i pokrajine -.— Hum, Travunja, Podgorje i Zeta, koje sve pripadaju Crvenoj Hrvatskoj. Bjelovučić tvrdi, da se Crvena Hrvatska prostirala od Neretve do Bojane (a možda i do Drača) tako, da planine Maglić, Durmitor, Vojnik i Kom, kao rijeke Piva i Tara, te okolica Gusinja nijesu spadale u Crvenu Hrvatsku (1929). Spomenuto je, da je Štedimlijino shvaćanje područja Crvene Hrvatske nešto šire.
Iz najnovije znanstvene literature samo dvije radnje će biti ovdje ukratko prikazane. Muhamed Hadžijahić je napisao u 1970., 1983. i 1985. tri uistinu monumentalna djela o Crvenoj Hrvatskoj i kronici popa Dukljanina.
Jedan od najzaslužnijih i najproduktivnijih hrvatskih islamista Hadžijahić posvetio je svoj cijeli život istraživanju opostanku, razvitku i
sudbini hrvatskih muslimana u Bosni, Hercegovini i Sandžaku. (Za njegov rad kao islamist i njegovu
bibliografiju u tom području vidi Murvar, 1989:65, 74-5, 82-5, 94, 98, 100-3, 131, 139, 141, 148-9).
Izgleda, da je ova 1985. studija bila
posljedno djelo, koje je rahmetli Muhamed darovao hrvatskoj povijesti i — u času njegove smrti, 21. lipnja 1986.,
još uvijek zarobljenoj— svojoj domovini Hrvatskoj.
U svojoj ranijoj studiji Hadžijahic zahtijeva, da se događaji, koje pop Dukljanin opisuje, ne bi smjeli »a limine odbaciti. Nasuprot tome, postoje, po mome mišljenju, opravdani razlozi, da se s više povjerenja treba odnositi prema Dukljaninovom pripovijedanju o Duvanjskom saboru, kao što se, uostalom, pokazalo i na više drugih primjera, da su izvjesna njegova pripanja i detalji koje iznosi posve vjerodostojni« (1970:205). Najzanimljivije je pitanje tko su ti »pisci«, koji još danas, nakon sve ove naučne literature odbacuju Dukljaninovu kroniku? U jednoj vrlo kratkoj bilješci na dnu stranice, vjerojatno da izbjegne, ako je ikako moguće, neizbježivu terorističku srpsku cenzuru, Hadžijahic veli: »Odbaciti sva Dukljaninova pripovijedanja i proglasiti ih odreda izmišljotinama — smatram promašenim« (Hadžijahic, 1970:205).
»Kotorani — to su skoro najjužniji Hrvati... Ali... mora se priznati Kotoranima... da su vatreni Hrvati, kao što i Dubrovčani. Spominjem to danas radi toga, što je nedavno [u 1902] preko 500 Kotorana pohodilo hrvatsku svoju braću u Dubrovniku, a vodio ih je zastupnik Radimir. Bilo je tu pjesme, muzike i slave. Dobro je to, da se braća sastanu i dogovore za svako naše dobro. Split, Dubrovnik pa Kotor — to su ponajglavnija tri grada na dugoj našoj i kršnoj ali krasnoj morskoj obali dalmatinskoj. Uz hrvatsku misao treba da dobro stoje osobito Dubrovnik i Kotor, jer su najdalje i pomiješani s našom nebraćom Srbljima, koji ruju proti hrvatskoj misli, pa vole i Talijanu i svakome nego Hrvatu' (Radić, Antun, Sabrana Djela, 4:237; istakao V.M.)
...........................................................
Vrelo: „Crvena Hrvatska“ Savo Marković-Štedimlija, str.119-121 (Pogovor)