Anrićevo pismo

U višemjesečnoj nakani da moju kućnu biblioteku dotjeram u kakav-takav red, krenuo sam sa misli na djelo. Vani je dobar minus, poslijepodne, ne dešava se ništa bitno stim što sam obećao badži, večeras idemo odigrati sportsku. Preturajući po knjigama u ruke mi uleti Prever, pjesnik pariških ulica, još uvijek sa cigarom u ustima. Sjećam se kad sam kao student  otišao na zapad na „privremeni rad, trbuhom za kruhom“, jedine dvije knjige koje sam ponio sa sobom bile su obligaciono pravo i Neke stvari i ostalo od Žak Prevera. Kako su se samo raspekmezili moje kolegice i kolege kad smo čitali Barbaru. Ah… dobra stara vremena. Neumorno idem dalje, skidam prašinu i susrećem nezaobilaznog Andrića, njegova sabrana djela. U oči mi upadne „Pismo iz 1920. godine“. Nastavak se dade naslutiti: evo ga… super-tema za Posavski vremeplov. S uljepšavanjem i čišćenjem  ću izgleda nastaviti kasnije. Ovako nam, između ostalog, besjedi naš Ivo:

  Bosna je divna zemlja, zanimljiva, nimalo obična zemlja i po svojoj prirodi i po svojim ljudima. I kao što se pod zemljom u Bosni nalaze rudna blaga, tako i bosanski čovjek krije nesumnjivo u sebi mnogu moralnu vrijednost koja je kod njegovih sunarodnjaka u drugim jugoslavenskim zemljama rjeđe nalazi. Ali vidiš, ima nešto, što bi ljudi iz Bosne, bar ljudi tvoje vrste, morali da uvide, da ne gube nikad iz vida: Bosna je zemlja mržnje i straha. Ali da ostavimo po strani taj strah koji je samo korelativ te mržnje, njen prirodan odjek, i da govorimo o mržnji. Da, o mržnji. I ti se instiktivno trzaš i buniš kad čuješ tu riječ..., kao što se svaki od vas opire da to čuje, shvati i uvidi. A stvar je baš i u tome što bi to trbalo uočiti, utvrditi, analizirati. I nesreća je u tome što to niko neće i ne umije da učini. Jer, fatalna karakteristika te mržnje i jeste u tome što bosanski čovjek nije svjestan mržnje koja živi u njemu, što zazire od njenog analiziranja, i – mrzi svakog ko pokuša da to učini. Pa ipak, činjenica je: da u Bosni i Hercegovini ima više ljudi koji su spremni da u nastupima nesvjesne mržnje, raznim povodima i pod raznim izgovorima, ubijaju i budu ubijeni, nego u drugim po ljudstvu i prostranstvu mnogo većim slavenskim i neslavenskim zemljama.

  Pisac je u pomenutom Pismu očito ulazi u analizu bosanskih krajeva i ljudi i kaže kako je malo zemalja u kojima ima toliko tvrde vjere, uzvišene čvrstine karaktera, toliko nježnosti i ljubavnog žara, toliko dubine osjećanja, privrženosti i nepokolebljive odanosti, toliko žeđi za pravdom. Ali ispod svega toga kriju se u neprozirnim dubinama oluje mržnje, čitavi uragani sapetih, zbijenih mržnji koje sazrijevaju i čekaju svoj čas... I tako, vi ste osuđeni da živite na dubokim slojevima eksploziva koji se s vremena na vrijeme pali upravo iskrama tih vaših ljubavi i vaše ognjene i svirepe osjećajnosti. Možda je vaša najveća nesreća baš u tome što i ne slutite koliko mržnje ima u vašim ljubavima i zanosima, trdicijama i pobožnostima.

  Istražitelji svjetske povijesti su upoznati sa pojavama od strane pojedinaca, ideologija i pokreta da snagu svoje „ljubavi“ prema sebi i svojima mjere količinom mržnje prema onom drugom i grugačijem. Povodom toga Andrić piše: Vi ste, u većini, navikli da svu snagu mržnje ostavljate za ono što vam je blizu. Vaše su voljene svetinje redovno iza trista rijeka i planina, a predmeti vaše odvratnosti i mržnje su tu pored vas, u istoj varoši, često sa druge strane avlijskog zida... I svoju rođenu zemlju volite, žarko volite, ali na tri-četriri razna načina koji se među sobom isključuju, smrtno mrze i često sudaraju.

... U toj zaostaloj i ubogoj zemlji, u kojoj žive zbijeno četiri razne vjere, trebalo bi četiri puta više ljubavi, međusobnog razumijevanja i snošljivosti nego drugim zemljama. Au Bosni je, naprotiv, nerazumijevanje koje povremeno prelazi u otvorenu mržnju, gotovo opća karakteristika stanovnika. Između raznih vjera jazovi su tako duboki da samo mržnja uspijeva ponekad da ih prijeđe ... Ali oduvijek je u bosanskim građanskim krugovima bilo dosta lažne građanske učtivosti, mudrog varanja sebe i drugih zvučnim riječima i praznim ceremonijalom.

  Ivo Andrić, taj svemirski literalni um ovdje opisuje mržnju koja se da „opipati“ u ovim nesretnim bosanskim krajevima. No, postavlja se pitanje, kako odgovoriti na tu mržnju? Pisac se odlučio za bijeg da nebi i sam započeo mrziti. On piše:

 I tako sam ja jedne od tih jesenjih noći, slušajući čudna dozivanja tih raznovrsnih i raznoglasnih sarajevskih tornjeva, zaključio da ne mogu ostati u Bosni, da ne treba da u njoj ostanem. Ja nisam toliko naivan da tražim u svijetu varoš u kojoj nema mržnje,. Ne, meni treba samo mjesto u kome moći živjeti i raditi.  Ovdje to nebi mogao.

  Može li se otići a ne ponijeti barem djelić mržnje sa sobom.? Koliko je ovaj Anrićev model ispravan prosudite sami.

pv