Napokon sam vas razbudio

Kukci ne ujedaju iz pakosti nego zato što oni hoće živjeti. Tako i mi opterećeni preobiljem svoju vlastitu darovitost svakodnevice možemo opet učiniti ukusnom. To bi bio jedan od suptilnijih trikova umijeća života jer on je tako i tako kao mračna moć što pokreće nezasito u nama. A život k'o život - znade biti i dobar i loš, a mi kao neimari uvjek težimo ka boljem. Svaka životna priča, tako i naša govori upravo o nama, govori o svijetu i prostoru u kojem živimo i našim nakanama i planovima. „Nije važno što su od mene napravili“, rekao je Jean Paul Satre, „nego što ću ja napraviti s onim što su od mene napravili.“

─ A dosada - što je sa njom?

─ Ma pusti te zgubidane!

Ali, ruku na srce, u današnjem svijetu nije lako niti zgodno biti besposličarom. Zapravo, nije bilo lako ni u jednom dobu. Žustra i glasna gomila ne zna cijeniti napore koje treba uložiti da bi se bilo dokonim. Traži se strpljene i marljivost, a ponekad, bogme i tvrdoglavo odbijanje da se posluša zdrav razum. I tako moraš na kraju krajeva nositi sam svoj teret i misliti glavom.

─ Strašno!

Sad ćete kazati da cjepidlačim, a znam da ste i vi budni ležali grizući usne, duboko uzdišući, sanjali o lovu na šumskog vuka!? Naravno, taj vuk nije ništa drugo doli metafora. Možda i ne živite u blizini šume. Možda je vaš vuk masna njemačka limuzina. Možda je to bio uspjeh, slava i poštovanje vaših kolega, vaših prijatelja. Prijatelji vas zbog toga nisu istukli? Nisu!? Dobro je, pametno ste birali svoje prijatelje. Možda je to bila s velikim poprsjem, gospođa Celzijus u obliku vaše profesorice povijesti.

Ima mnogo šumskih vukova, baš kao i mnogo vrsta sireva. Vjerojatno i više.

No, nema potrebe goniti svog šumskog vuka da bi uspjeli u životu; također nema potrebe trčati ulicama s razjarenim bikovima ili roniti u morsku dubinu da napravimo neku fotku ili video koju nitko nema. A opet velim - da toga nema pocrkali bi od dosade. Isto tako, čini mi se, nema potrebe kresnuti gospođu Celzijus pa da nam život bude ispunjen (na diku i ponos). Mi, ustvari ne moramo ništa uspjeti ili biti nekome na teretu. Sve što treba znati, jest to hiniti, i uvijek imati na umu: u Businessu i ljubavi drugu stranu uvijek držati gladnu. Ali etika ostavlja vuka po strani i kaže - Achtung! Pisati onako (potanko) iz vedra neba o seksalnosti ili o rublju, čarapama, ljubavnoj fantaziji ili pak o užitku pri jelu sarme ... i nije neka dosada.

─ Napokon sam vas razbudio!

U međuvremenu, želio bih vam dati nekoliko savjeta u svezi stim kako se uhvatiti u koštac s promjenama. Moramo, braćo moja, čvrsto stojati na obje noge ali ne kao onaj grafit koji pročitah prošli tjedan ─ (Ženi koja s obje noge stoji na zemlji ne možeš skinuti gaćice). Jer tjeskoba, i bez pepeljare, je tu. Ako imalo nalikujete na mene, a sobizom na to da uveliko čitate ovo štivo, mislim da sličite. Dakle, stoička (životna) mudrost je kao tražena roba.

─ Ponekad nekoga treba kriviti i ne treba svakome oprostiti.

Mi smo (manje više) uvijek u pravu. Nepobitna istina jest i to da dolazimo i odlazimo u samoći. Nikad ne možemo znati što drugi ljudi misle o nama (možemo samo nagađati). Ustvari boli nas ona stvar za tim..., jel' tak? Tako uvijek kažemo, mada tako ne mislimo i žderemo sami sebe. Čak ni vlastita mater nije uvijek govorila istinu. A svijet, k'o svijet, uvijek će kazati ono što želimo čuti, ali ne ono što, u biti, moramo znati. Na kraju krajeva bitno je ono što sami o sebi mislimo, a ovo jutro, dok stojimo pred ogledalom, je kao stvoreno za to. Sudnica je otvorena, a mi smo u ovoj parnici i odvjetnici i sudac. Ako poželimo biti autoritet, moramo uvijek misliti barem pet minuta unaprijed.

Život je takav... kao leptir.