Apokalipsa new
Saša RADOVIĆ
Za uvid u kritično stanje godine 1991 kao indikativna, odabrana je 7 sjednica Vrhovnog državnog vijeća Republike Hrvatske održana 8. lipnja 1991 godine. Početak je bio u 10 sati.
NAPOMENA: kurzivom su pisani segmenti sjednica Vrhovnog državnog vijeća RH.
Predsjednik Tuđman izvijestio je o šestom sastanku predsjednika republika. Dogodio se pomak po pitanju ideje stvaranja Saveza suverenih država (republika), jer prvi puta Srbija i Crna Gora načelno prihvaćaju osnove Saveza. Slobodan Milošević želi da taj savez bude takav da ima obilježja državne zajednice, što za Hrvatsku i Sloveniju nije prihvatljivo. Alija Izetbegović postavlja se neutralno bez konkretnog stava i želi „pomiriti rogove u vreći". To je i inače u drugim prilikama bio njegov čest stav.
Ipak, pozitivan pomak je to što Milošević odstupa od tvdog stava i prihvaća početne osnove o stvaranju Saveza suverenih republika. Razlog tome bila je unutarnja i vanjska međunarodna situacija.
Kučan i Tuđman nisu se složili po pitanju državne zajednice. Tuđmanov prijedlog bio je da se sastanu tri predsjednika (Srbija, Bosna i Hrvatska), jer je temeljni problem jugoslavenske države bio kriza međunacionalnih odnosa koja se prelamala u Bosni i Hercegovini. Prijedlog su prihvatili svi predsjednici. Svima je bilo jasno da buduće rješenje tendira ka razgradnji Bosne i Hercegovine, te pokušaju razgradnje Knina i Hrvatske.
Eskalacija, odnosno klimaks međunacionalnih sukoba u zemljama bivšeg komunističkog sustava, očekivani je događaj nakon rušenja Berlinskog zida, 9. studenog 1989. godine. U dugom periodu procesa razgradnje komunističkog sistema, kapitalne uloge odigrala su dva elementa: jačanje nacionalizama i jačanje religije. Pedesetih godina (1954. godine) u četiri vodeća američka sveučilišta formirane su grupe za proučavanje rata protiv komunizma. Detektirana su spomenuta dva elementa kao najučinkovitija, te je zaključeno da u tom smislu treba djelovati u zemljama Istočnog bloka i u FNRJ (kasnije SFR Jugoslavija).
Tijekom sljedećih desetljeća u tim zemljama, na razne načine Amerika i saveznici pomagali su i podsticali jačanje nacionalnih osvještenja i funkcioniranje religije. Uz ekonomski krah zbog neučinkovite proizvodnje i usmjerenog tržišta, te uz eskalaciju nacionalizama i ojačano funkcioniranje religije - dogodio se Berlinski zid kao simbol propasti komunističkog sustava u SSSR-u, satelitskim zemljama i u SFRJ
Međutim, nacionalno osvještenje u nekim zemljama preraslo je u vrlo negativan oblik agresivnog nacionalizma (nacionalšovinizma) i imperijalnih tendencija. Konkretno, uSrbiji, skup intelektualaca i akademika iz SANU (srpski: Srpska akademija nauka i umetnosti) razradio je staru Garašaninovu ideju o velikosrpstvu, („Načertanije", Ilija Garašanin, izdanje 1844. godine). Pod nazivom Memorandum SANU. Taj tekst objavljen je javnosti 24. i 25. rujna 1986. godine.
Ne ulazeći dublje u apsurdne detalje tog spisa i arhaičnog srpskog nacionalšovinizma, temeljna premisa bila je (i ostala) - granica Srbije s Hrvatskom na liniji; Karlobag, Karlovac, Virovitica, uključujući Bosnu i Hercegovinu.
Srbija s karizmatičnim voždom Slobodanom Miloševićem, 1991 godine imala je u objektivnom smislu velike šanse da ostvari vjekovni san o Velikoj Srbiji. Golema vojna moć (JNA) i fanatično „događanje naroda" u Srbiji činili su se prevelikom silom u odnosu na ostale ,vojno nespremne republike.
Predsjednik Tuđman nadalje izvještava da postoji stalna prijetnja oružanog sukoba uvlačenjem armije (JNA). Srbija želi promjenu granice u slučaju razlaza republika „jer u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj živi tri milijuna Srba" a zapravo ima ih oko dva milijuna.
Tuđman na ovoj sjednici prvi puta egzaktno iznosi svoje mišljenje da „su današnje granice apsurd, nemoguće su u upravno prometnom smislu i u smislu zaštite granica Hrvatske. Bosna je, odnosno granice Bosne i Hercegovine, povijesni je apsurd vraćanja jedne kolonijalne tvorbe nastale od 15. do 18. stoljeća."
Predsjedniku Tuđmanu mnogi zamjeraju tendenciju dijeljenja Bosne i Hercegovine (posebice, predsjednik tadašnje Vlade, Josip Manolić). Iako je prevladalo mišljenje da Bosna i Hercegovina treba ostati državna cjelina, pa je kao takva i ostala, po mišljenjima mnogih - Bosnu i Hercegovinu je trebalo (i treba!) podijeliti. Nema nikakve dvojbe da Srbi iz BiH imaju snažan priklon Srbiji jer pripadaju tom narodu, a isto tako i Hrvati iz BiH imaju taj snažni priklon Hrvatskoj jer pripadaju tom narodu, te da će to tako i ostati. Treća grupacija, muslimani, također je uokvirena cjelina. Životna praksa je to pokazala i dokazala, ne samo tijekom ovih godina nakon raspada SFRJ nego i davno prije. Katoličanstvo i Pravoslavlje imaju svoje zajedničke kršćanske korijene, ali razlike su evidentne. Islam, iako također monoteistički, još je diferentniji. O ekumenizmu se može samo raspravljati, nikakav zaključak o tome ne može se donijeti.
Svako protivljenje tim povijesnim činjenicama, prisiljeno je i neprirodno. Između današnje Republike Srpske i hrvatskog i muslimanskog življa - teško da će ikada funkcionirati zajedništvo. Održavanje bratstva i jedinstva moglo se prividno činiti idiličnim samo pod vrlo tvrdom Titovom diktaturom.
Već 1990. godine u Bosni i Hercegovini bila je aktualna dilema podjele ili zajedništva. U medijima prevladavala je želja za zajedništvom, odnosno strah od moguće podjele.
Krajem te iste 1990. godine objavio sam u sarajevskom „Oslobođenju" osvrt o toj dilemi. Zastupao sam, protivno većini bosanskih novinara - ideju podjele Bosne i Hercegovine. Dobio sam nekoliko pisama potpore i nijedno kritično, lako to nije relevantno mjerilo - znakovito je i ukazuje da je bilo i različitih mišljenja, a sasvim je sigurno da ih ima i danas.
Predsjednik Tuđman konstatira da je i sam Alija Izetbegović svjestan toga i da je u bespomoćnom odnosu na srpski pokret razgradnje. Također zna za hercegovačko nemirenje s tom i takvom situacijom.
U nastavku izlaganja ocjenjuje se dobrim Miloševićevo konačno prihvaćanje Stipe Mesića za predsjednika Predsjedništva Jugoslavije (moguća kontrola armije), što je značilo da je prošla kriza sprečavanja rada tog Predsjedništva (Jugoslavije, op. p).
Nakon uvoda, Franjo Gregurić u atmosferi predstojeće razgradnje objasnio je neodrživost hrvatske ekonomije u zajedničkim oblicima državnosti.
Martin Špegelj, također u atmosferi razgradnje preuzima riječ i objašnjava s vojnog aspekta neodrživost zajedništva. Iznosi tri varijante eventualnog razdruživanja. No, nijedna od iznesenih varijanti također ne bi mogla egzistirati, ni uz temeljitu reorganizaciju JNA koja bi trebala postati zajednička za novi sustav republika.
Milan Ramljak podržava temu i razmatra pravne aspekte neodrživosti zajednice zbog neodređenosti nekih postavki Ustava iz 1974. godine.
U daljnjoj diskusiji koja je u potpunosti odražavala stav o potpunom razdruživanju Jugoslavije sudjelovali su; Mario Nobilo, Antun Vrdoljak, Žarko Domljan i Josip Boljkovac. Jedino Darko Bekić iznosi svoj pomirljivo oprečan stav. Spominje prilagođavanje zahtjevima razvoja Europske zajednice koja se proprema za 1992. godmu. Predlaže opreznu političku procjenu.
Vrlo je intrigantno mišljenje jednog dijela političkih analitičara o pripremi stvaranja Europske zajednice planiranog za 1992. godinu. Neki smatraju da najvećoj svjetskoj velesili, (SAD) ne odgovara konkurencija jake Europske zajednice sa zajedničkom i jakom monetom, što ima dosta logičnu ekonomsku pozadinu. Po jednoj varijanti teorije zavjere, CIA, najmoćnija izvršna organizacija u svijetu tajnih služba, dugo je pripremala odgađanje ujedinjenja Europe. U to vrijeme, američka tajna služba NSA koja je snabdjevala informacijama izvršnu CIA-u imala je prednost u odnosu na sve ostale svjetske tajne službe u mogućnosti dostupa podataka iz cijelog svijeta zbog nedosegnute tehnologije ostalih.
Slijedi i činjenica da je oružani sukob na Balkanu odgovarao američkom planu odgode stvaranja EU, jer svaki oružani sukob reflektira se i na širu okolinu, odnosno na dio Europe. Obzirom na to da je poznat vrlo temeljit rad skupa američkih tajnih službi i učinkovitost djelovanja - moguće je pretpostaviti da je žarište u prostoru SFRJ - ako ne programirano, barem „pripomognuto" Teoretičari zavjere smatraju Slobodana Miloševića američkim čovjekom.
A, činjenica je da je agresijom na Hrvatsku, te sukobima u Bosni i Hercegovini kao i stalno prisutnim problemom Kosova - zaista odgođeno stvaranje Europske zajednice.
Stipe Mesić smatra da Hrvatska može u Europu jedino kao samostalna, jer s Jugoslavijom to neće biti moguće. S tim su se složili; Milovan Šibi i Ivan Milas. Nakon toga je predsjednik Tuđman zaključio ovu točku.
U sljedećoj točki predsjednik Tuđman iznosi mišljenje Alije Izetbegovića i Kire Gligorova o učvršćivanju Ustava iz 1974. godine, kao i čvrst stav Srbije koja tumači taj ustav na način efikasne demokratske federacije. Tuđman smatra da je moguće tražiti rješenje u razgradnji Bosne i Hercegovine za eventualni Savez suverenih republika. To bi se realno moglo postići, jer i Srbiji i Hrvatskoj takva varijanta odgovara, a Muslimani nemaju drugog izlaza. No, čini se da to neće biti lako... „ta Europska zajednica, pa i svijet, uključujući i Ameriku iz petnih žila zapeli su da održe tu Jugoslaviju". Jedan od njihovih zaključaka je da pozicije nisu zauvijek fiksirane, oni bi više željeli jedinstvo Jugoslavije, ali ipak glavna im je briga očuvanje mira uzemlji. Ako bi se pokazalo daje mir moguće održati jedino mirnim razlazom, pomirili bi se s tim, iako... i t.d.
(Upadica; Pomirimo se s tim!)
Tuđman smatra da ni u kojem smislu nema govora o Trećoj Jugoslaviji. Smatra da je Jugoslavija kao državna ideja pokopana u duhovnom biću hrvatskog naroda kao koncepcija. Potrebno je u smislu rasprave na ovoj sjednici pripremiti prijedlog kakav bi to mogući savez bio prihvatljiv. Predlaže grupu od pet ljudi; odmah predlaže, Ramljaka, Sokola, te iz Sabora, Seksa ili Mila sa...
Na kraju izabrani su bili; Ramljak, Gregurić, Milas, Lerotić i Degan.
Prije nastavka sjednice, Tuđman izvještava da ima prvi trojni sastanak predsjednika (Tuđman, Milošević, Izetbegović) polovicom tjedna, te traži da se prijedlog pripremi što prije. Stanka u 11 sati i 25 minuta.
Nastavak slijedi nakon stanke u 11 sati i 45 minuta.
.............................................
Iz knjige: „Tko je jamio, jamio“, str.54-62