Osobno i sveopće

Da bismo shvatili rijeku koja tece pred nama pri uscu, treba najprije upoznati pritoke sve do njihovih izvora. U simbolici izrazajne metodike, recimo da su pogani stovali svaku od pritoka rijeke u svom kraju i podneblju u uvjerenju da su pritoke od izvira nezaobilazne u poznavanju i stovanju da bi se shvatili sama rijeka uz koju oni prebivaju. Iz niza razloga oni nisu znali ni koliko takvih pritoka ima a pogotovu ne da su sve vodene povrsine i tokovi sastavni dio jedne jedinstvene vodene mase na svijetu koja se stalno mijenja a da se nikad ne iscrpi.

To bi bila baza za prispodobu u vjerovanju i svjetonazoru kod pogana i kod jednobozaca: jednobozac zna da su sve vode sastavni dio jednog elementa u prirodi zemlje, ali do tog zakljucka trebalo je doci tek u povodu otkrica 'Amerike' koncem petnaestog stoljeca. No, i prije toga i u to vrijeme a tako je i danas, u nasem svjetonazoru opstoje mnogi poganski elementi - vizuelne prirode.

Mnoge konce 'vizuelnog svjetonazora' povezao je u svoje filozofsko djelo
Aristoteles. Islamska civilizacija je od svog pocetka smatrala
Aristotela uciteljem o svijetu kao Bozijem djelu. Tako nesto uocio je i
 Toma Akvinksi, ali ne i on sam u to vrijeme. Franjevacki teolog i
filozof Johanes Duns Scot, utemeljitelj sklolasticke, odnosno
scottisticke skole u misonosti, "marialni doktor", kako su ga zvali
podrugljivi dominikanci, dosao je u dijalosku raspru i s Tomom
Akvinskim. Duns Scott je bio ponos franjevaca, St Thomas pak
dominikanaca. Duns Scott osporava Tominu analogiju bica i obrazlaze
svoju viziju doktrine 'univocitas' (jednostranost - nec plus ultra), za
sve sto postoji, ukljucujuci tu i pojam Bog.

Duns Scott je obradio i doradio metafiziku jedinstvenosti koja pociva na
individualnosti. Scottova 'mariologija' je i danas misterij materinstva
izmedju proslosti i buducnosti, u slijedu preporodjajnog ciklusa koji ne
daje jedno te isto, nego li novo koje nastaje od prijasnjeg. I danasnji
veleucenjaci (kao Stphen Hawke) tvrde da je taj misterij jedini
neshvatljiv u naporu da shvatimo razvojni ciklus sadrzaja sideralnog
prostora.

Krajnje pojednostavljeno, recimo da nije cudo sto je Toma uzeo
Aristotela kao svog filozofskog mentora, dok je Duns Scott za mentora
imao - evandjeosku misao kao vodilju: 'trazite istinu'...

Govoriti u toj divergenciji ne samo nacina misljenja nego i apriornih
datosti je u krajnjoj liniji misljenje po savjesti (Duns Scott) u odnosu
na kompilaciju naucenoga od drugih uz osobne reminiscencije koje taj
eklektizam drze zadanim bez obzira da li se netko s time slagao ili ne.
Dogmatizam ne bi smio biti podrucje moguceg, nego sigurnog...

Iz tog 'chiasma' nastala je i podvojenost u nauku ondasnje Crkve: Sveti
Toma je bio izbor papina okruzenja i - jao si ga Galileo Galilei-u...

Svaki pokusaj shematiziranja znanosti i znanja kao odjelitih podrucja
misaonosti je danas posve nadmasen: kako na podrucju matematike, tako i
na podrucju matematicke prethodnice - intuicije kao neposredne spoznaje
kao Stvoriteljeva dara vrlo rijetkima medju nama (intuicija je svojstvo
duse u svojoj postojanosti).

Snaga intuicije je jedini podrucje ljudske misaonosti koja nas uvodi u
ne otkrivene tajne Logike stvaranja, koje prodire sve dalje u misterij
ljudske duse u funkciji misterija svijeta u kojem zivimo - po duhu koji
postojano odrzava u evolutivnoj ravnotezi sve sto postoji, a po
najnovijim intuitivnim spoznajama znamo da je dijakekticki materijalizam
jedna velika iluzija kao zadnji ostatak poganske eklektike. U tom je
Duns Scott nama danas razumljiviji od Tome Akvinskog.

NOTA: U Toscani, gledano i brezuljka na kojem se nalazi Strada in
Chianti, vidi se jedano brdasce na kojemu su se, prica se u legendi,
sreli Sv Franjo i Sv. Dominik. Cijeli dan su proveli u kontradiktornom
razgovoru i navecer su se razisli svaki sa svojim uvjerenjem i vise se
nisu sretali.

Lijepa anegdota za snagu savjesti i kod svetih ljudi.