Odlazak u Derventu
Napuštanje Odžačkog kraja i odlazak u Derventu krajem svibnja 1945.
Nakon jednog tjedna (20. - 27. 5. 1945.) teških borbi oko Odžaka i svega što sam tamo doživio, naša jedinica, tj. 18. Srednjobosanska udarna brigada, pobjednički kroz sela i naselja, i manje gradove, usiljenim korakom, krenula je prema Derventi. Ne znam točno kuda smo sve išli, ali sjećam se da smo uz put od vremena do vremena zastajkivali, da neke, ili zarobljenike ili sumnjive osobe, likvidiraju. Neki od oficira su jahali na konjima, upravljali kolonom, te odlučivali i o životu i smrti sumnjivih osoba, koje su im u selima, naseljima i gradićima kroz koje smo prolazili slučajno pali u ruke, ili su ih domaći mještani prokazali kao narodne neprijatelje. Dovoljno je bilo da netko upre prstom na nekoga da je narodni neprijatelj, pa da bude na licu mjesta ubijen.
Danas, kad čujem kako su ubijali naše na križnom putu, uvijek se sjetim tih žalosnih scena na putu od Odžaka do Dervente.
Nakon napornog usiljenog pješačenja i dosta mukotrpnog dugog puta, konačno smo stigli do Dervente. Tamo u Derventi nam je priređen svečani doček. Dok smo pobjedonosno marširali kroz Derventu, narod je, koliko ih je bilo u gradu, »oduševljeno« slavio pobjednike.
Kroz to cijelo vrijeme, pored svih tih borbi i tjelesnih napora, imao sam još gorih duševnih muka i tegoba. Naime, svaki put kad bismo zarobili neke pripadnike tih jedinica, ili uhitili neke, za partizane osumnjičene osobe, počevši od onih prvih jadnika, koji su se predali odmah nakon polaska iz Vinske, do posljednjih ubojstava na putu prema Derventi, stalno sam mislio da bi i moja starija braća, Mato i Jozo, koji su otišli na povlačenje, bili medu zarobljenim ili uhvaćenim osobama. Nisam, naime, zaboravio, da je bilo riječi kad su polazili na povlačenje, da će najkasnije na Savi sačekati partizane.
Smotra i defile 14. i 18. brigade u Derventi 27. svibnja 1945.
Poslije pobjedonosnog marširanja kroz Derventu, mi smo (tj. naš l bataljun) odmah, još istog dana, nakon smotre i defilea u Derventi 27. svibnja otišli oko 18 km jugo-zapadno od Dervente u jedno veliko pravoslavno selo Kalenderovci. Tamo smo prenoćili. Ja sam bio čvrsto odlučio da ću odmah, kako mi je otac savjetovao, prvom zgodom pobjeći. Bio sam za bijeg već sve pripremio, pa i svoj ranac telećnjak, skupa s dnevnikom koji sam cijelo vrijeme kao četni »ćato« za jedinicu vodio. Kad sam se raspitivao kod domaćeg stanovništva, konkretno kod pravoslavne (Srpkinje) domaćice gdje smo se bili smjestili, kakva je mjesna situacija, rekla mi je, sinko, sve je puno vojske, što odbjeglih ustaša, Nijemaca i drugih, a najviše ima domaćih četnika.
Iz toga sam uvidio, da su, bar zasada, izgledi nikakvi da bi se dalo bilo kuda pobjeći. Stoga sam zaključio da je najbolje da ostanem i ostao sam tamo gdje jesam, tj. u jedinici u kojoj sam bio, u 18. Srednjobosanskoj udarnoj brigadi.
U međuvremenu je 28. svibnja naša cijela 18. brigada dobila od štaba 53 divizije naređenje da zaposjedne teren na području Pojezine - Čečava - Pribinić - Blatnica - Vučjak, sa zadatkom uništenja zaostalih četničkih i ustaških skupina na tom području.
Sada se više točno ne sjećam detalja, ali je sigurno da smo iz Kalenderovaca krenuli prema Srednjoj Bosni, da tamo na relaciji Teslić - Klupe - Maslovare - Kotor Varoš progonimo sada uglavnom mjesne četnike. Kretali smo se po planini Borja, Uzlomac, Pougarje...
Sjećam se da smo bili u velikom srpskom selu Čečavi, te u Donjoj, Srednjoj i Gornjoj Snjegotini, Aginu Selu... Tu smo se duže vremena zadržavali, čas u jednom, čas u drugom selu. Ponekad smo i više puta navraćali u isto selo. Hvatali smo četnike koji su se manje više zadržavali kod svojih kuća i obitelji, te se neorganizirano, pojedinačno, ili u manjim skupinama, prilično slobodno osjećali i kretali. Također sjećam se da je jednom naša patrola izvijestila da su naišli na grupu odbjeglih ustaša (vjerojatno su to bili izbjegli branitelji iz Kotor Varoša). Na pitanje komandira, što su s njima učinili, rekli su, naravno, odmah smo ih likvidirali. Komandir ih je za to pohvalio. To su činili i s domaćim četnicima koje su od vremena do vremena hvatali. Najprije bi ih ispitivali, jer su to često bili nekadašnji susjedi i poznanici iz ranijih vremena, da bi od njih nešto saznali, a onda su odvođeni u najbližu šumicu, ponekad su zahtijevali od njih da sami iskopaju grobnicu i strijeljali ih, te grobnicu samo zasuli zemljom ili kamenjem. Tu nisu vrijedili nikakvi međunarodni propisi, konvencije i ugovori. Pravih zarobljenika, u smislu međunarodnog prava, nije bilo. Ne sjećam se da je ijedna od naših jedinica, kroz to cijelo vrijeme, ijednog zarobljenika živog predala višim instancijama. Sve je rješavano po najkraćem postupku. Partizani se, kao inače, nisu ni ovdje ni cijelo vrijeme dok sam s njima bio, držali Ženevske konvencije u odnosu ni na zarobljenike, ni na ranjenike ni na obične civile.
U međuvremenu je postalo prohladno. Mi smo, po nalogu viših instancija, stalno bili u pokretu. Spavali smo po štalama ili potpuno na otvorenom, bez ikakvog krova nad glavom. Znam da sam jednom zgodom u pokretu sav prokisao. Kad smo se smjestili u nekoj štali na sijenu, odmah, onako mokar i umoran, zaspao sam. Kad sam se probudio, bio sam sav ukočen. Nisam mogao ni nogama ni rukama mrdnuti. Počeo sam postepeno trljati ruke, onda noge. Pred štalom, na kojoj sam spavao, gorjela je vatra. Noćni stražari su je ložili i grijali se. Kad sam postigao toliko, da sam se mogao kretati, sišao sam do njih i malo se ogrijao, najprije jednu pa drugu stranu tijela. Dok se jedna strana grijala, druga se smrzavala. Prave Tantalove muke [!].
Ivan Tomislav Međugorac, „Sjećanja jednog bosanskog fratra na ratne godine 1941.-1945.“, str. 91-95