Država

Mile STOJIĆ


U nas se govor o državi najčešće svodi na priču o granicama, himni i predsjed­niku. Budući da živimo u najneobičnijem od svih političkih sistema, naša priča o državi je obično žučljiva i apstraktna. Manje mislimo o tome kako država mora biti servis građanima, služba koja brine o sigurnosti svih nas. Kaže se: u nas država ne funkcionira, a u praksi to znači da je ima previše tamo gdje ona nije potrebna, a premalo gdje je nužna.

Policija je, naprimjer, i dalje nemoćna pred najvećim kriminalcima, ali je zato bahata prema »građaninu pokornome«. Evo kako to izgleda. Nakon noćnog rada u redakciji, u rane jutarnje sate vozimo se kući. U Svrakinu Selu uobičajeno zaustavljanje. »Dobro jutro, gospodine, molim vas putne ispra­ve!« Slijedi dugo zavirivanje u dokumente. Nakon početnog kulturnog oslovljavanja policajac odmah prelazi na ti: »Gdje voziš?« »Na Dobrinju!« »Gdje na Dobrinju?« »A što se to vas tiče?« »Nije tvoje da postavljaš pitanja, već mo­je. Gdje voziš?« Vozač, već pomalo iznerviran kaže: »Pa kad već inzistirate, idem kod ljubavnice! Ali molim vas, nemojte me prijaviti ženi.« »S kim se ti zajeba­vaš, majčin sine, sad ću ti oduzeti tu dozvolu!«


S Elektroprivredom još je gore. Nakon dva tjedna odmora vratite se u stan i zateknete hladnjak u smradu i raspadanju. Vi, razumije se, niste platili struju posljednji mjesec (kako biste inače otišli na more?), ali ona vam je zato surovo isključena, bez opomene. Ponovno uključenje morate platiti 20 mara­ka, plus dva dana čekanja. Za to vrijeme čitate kako je pola države pokrade­no i pitate se: pa ne moram valjda ja nadoknaditi sve te silne milijune mara­ka što ih opljačkaše razbojnici i političari?

Računi nemilosrdno stižu. Kad vam se cifra za telefon učini enormno visokom, odete u poštu da vam izlistaju sve razgovore protekloga mjeseca. »Nema problema, veli službenica, ali to košta maraka.« I vi se uvjerite da vam je pošta zaračunata i neki razgovor sa Borneom ili Burkinom Faso, ali, zaba­dava, vi ste morali platiti — tek da biste se uvjerili da su vas pokrali.

Povratnicima je još gore. Oni moraju priskrbiti cijelu jednu Aleksandriju dokumenata, svaki sudski ovjeren uz tek jednu sitnicu: 2 marke takse po doku­mentu. Država tako kontrolira autentičnost, naprimjer, spisa o zajedničkom kućanstvu, koje je još 1992. izgorjelo pod granatama.

U većini javnih ustanova uvedeni su, zbog kontrole, i rendgenski ure­đaji, kao na aerodromima. Priča mi prijateljica koja je nedavno boravila u pr­vom kantonalnom sudu da su je detaljno pretresali - ne vjerujući čak ni moć­noj japanskoj elektronici — već onako, pipajući. »Ispipa me čovjek«, kaže, »službeno«, pred buljukom ljudi, od glave do pete, kao da sam kakav Osama Bin Laden, a ne žena sa stanovitim skrupulama. Ali, to nije ništa. Gospodu iza mene ne samo da je pretresao, već je tražio da otvori i ručnu torbicu i necessaire s kozmetikom uz pitanje: »Imate li kakvo oružje?« »Imam«, odgovo­rila je ona, »u torbi nosim tri rakete. Zemlja — Srbi, Zemlja — Hrvati i Zemlja - Bošnjaci«.

Svibanj 2012.