Mile STOJIĆ
U nas se govor o državi najčešće svodi na priču o granicama, himni i predsjedniku. Budući da živimo u najneobičnijem od svih političkih sistema, naša priča o državi je obično žučljiva i apstraktna. Manje mislimo o tome kako država mora biti servis građanima, služba koja brine o sigurnosti svih nas. Kaže se: u nas država ne funkcionira, a u praksi to znači da je ima previše tamo gdje ona nije potrebna, a premalo gdje je nužna.
Policija je, naprimjer, i dalje nemoćna pred najvećim kriminalcima, ali je zato bahata prema »građaninu pokornome«. Evo kako to izgleda. Nakon noćnog rada u redakciji, u rane jutarnje sate vozimo se kući. U Svrakinu Selu uobičajeno zaustavljanje. »Dobro jutro, gospodine, molim vas putne isprave!« Slijedi dugo zavirivanje u dokumente. Nakon početnog kulturnog oslovljavanja policajac odmah prelazi na ti: »Gdje voziš?« »Na Dobrinju!« »Gdje na Dobrinju?« »A što se to vas tiče?« »Nije tvoje da postavljaš pitanja, već moje. Gdje voziš?« Vozač, već pomalo iznerviran kaže: »Pa kad već inzistirate, idem kod ljubavnice! Ali molim vas, nemojte me prijaviti ženi.« »S kim se ti zajebavaš, majčin sine, sad ću ti oduzeti tu dozvolu!«
S Elektroprivredom još je gore. Nakon dva tjedna odmora vratite se u stan i zateknete hladnjak u smradu i raspadanju. Vi, razumije se, niste platili struju posljednji mjesec (kako biste inače otišli na more?), ali ona vam je zato surovo isključena, bez opomene. Ponovno uključenje morate platiti 20 maraka, plus dva dana čekanja. Za to vrijeme čitate kako je pola države pokradeno i pitate se: pa ne moram valjda ja nadoknaditi sve te silne milijune maraka što ih opljačkaše razbojnici i političari?
Računi nemilosrdno stižu. Kad vam se cifra za telefon učini enormno visokom, odete u poštu da vam izlistaju sve razgovore protekloga mjeseca. »Nema problema, veli službenica, ali to košta maraka.« I vi se uvjerite da vam je pošta zaračunata i neki razgovor sa Borneom ili Burkinom Faso, ali, zabadava, vi ste morali platiti — tek da biste se uvjerili da su vas pokrali.
Povratnicima je još gore. Oni moraju priskrbiti cijelu jednu Aleksandriju dokumenata, svaki sudski ovjeren uz tek jednu sitnicu: 2 marke takse po dokumentu. Država tako kontrolira autentičnost, naprimjer, spisa o zajedničkom kućanstvu, koje je još 1992. izgorjelo pod granatama.
U većini javnih ustanova uvedeni su, zbog kontrole, i rendgenski uređaji, kao na aerodromima. Priča mi prijateljica koja je nedavno boravila u prvom kantonalnom sudu da su je detaljno pretresali - ne vjerujući čak ni moćnoj japanskoj elektronici — već onako, pipajući. »Ispipa me čovjek«, kaže, »službeno«, pred buljukom ljudi, od glave do pete, kao da sam kakav Osama Bin Laden, a ne žena sa stanovitim skrupulama. Ali, to nije ništa. Gospodu iza mene ne samo da je pretresao, već je tražio da otvori i ručnu torbicu i necessaire s kozmetikom uz pitanje: »Imate li kakvo oružje?« »Imam«, odgovorila je ona, »u torbi nosim tri rakete. Zemlja — Srbi, Zemlja — Hrvati i Zemlja - Bošnjaci«.