Kruh

Jelena LUKIĆ


-  Ej ti, dosta je!

-  Ma šta je dosta?!

-  Umukni, ne mogu te slušati više! Puna mi te kapa!

-  Ma nemoj?! E, pa meni je tebe pun kufer!!! Što ćeš sad? Što je veće? Kapa ili kufer? Ha?

-  Haaaa?

-  Joooj tebe...

-  Jooooj i tebe...

-  Svaki put isto. Nikada pravih argumenata...

-  Znam. Mi mislimo da se svađamo. A možda se uopće ne svađamo. A mož­ da se i ne znamo svađati. Ili možda nema ni razloga za svađu... Ne znam...

-   Znam ja nešto.
-Što?

-   Znaš kako se pravi kruh?

-   Ha? O čemu ti?

Uzmeš brašno. Fino, bijelo, crno, sa sjemenkama, kakvo voliš. Meko braš­no, oštro, kakvo voliš. I soli. I vode. Mlake vode. I kvasac. Kvasac je najvažniji. Zapravo, nije. Ruke. One su najvažniji dio tog procesa. Tog čuda. Od malo brašna, soli, vode i kvasca napraviš tijesto koje, dok se peče, ima najdivniji miris na svijetu. Odmah iza mirisa bebe. Bar po mojoj ljestvici najdivnijih mirisa... Eeej, čekaj da se vratim na ruke. Da, da, ruke. Ruke su kod kruha sve. Ruka ga mijesi. Pa ga premiješa nekoliko puta da bi tijesto bilo puno mjehuri­ća zraka, meko, elastično, šupljikavo baš koliko treba. Sa koricom zlatno-smeđe boje, hrskavom baš koliko treba. Kruh.


E sad, imaš i druge vrste ruku. Ruke kroje samo na brzinu, površno izmiješaju brašno, sol, vodu i kvasac. I ne premijese tijesto više ni jednom prije pečenja. Pa te divne, male, smeđe, vrijedne mrvice kvasca nisu ni dobite priliku da naprave ono za što su tu. Da pomognu tijestu da se digne. Iako, mrvice se trude. Svom snagom se trude. A pomaže im i topla voda. Ali ruke su izostale. Proces je započeo, ali teško da će se pretvoriti u čudo. Tijesto se diglo. Malo. Ali se diglo. I spremno je za toplinu. Ali kad bude gotovo, ono nije meko, nije visoko, nije elastično. Nema rupica. A kora je debela, tvrda, smeđa.

Čini ti se da nema pomoći. Da nema ništa od njega. Ali, opet i opet, tu su ruke. One će uzeti malo masla i njime premazati tvrdu, debelu koru kruha. Gledaj kako se maslo topi. Kora ga upija. I postaje mekša.

Ako slučajno nema masla, ima vode. I krpa. Vlažnom krpom zaogrne se kruh. I gledaj, osjeti kako mu korica postaje mekša. I bijeli, unutarnji dio od­mah je slađi. Do njega se lakše dolazi. Ne moraš lomiti zube ni umarat prste lomeći kruh. Tu je. Zagrizi ga. Osjeti u ustima.

I onda vidiš da je svaki kruh sličan. Ne isti. To nisam rekla. Niti bih. Ali sli­čan. Samo što je jedan privlačniji izgledom od drugoga. Neki je bijel, a neki crn. Integralan, moderno rečeno. Neki su mijesili dugo, dugo, puno puta ga premijesili. Neki kratko. A neki su ga samo zamiješali i ostavili da se sam diže.

E vidiš, tako ti je i s čovjekom. I njegovom dušom. Gledaj na ljudsku vanj­štinu kao na koricu kruha, a na njegovu dušu kao na meki dio kruha. Kakva god bila kora, meki dio je uvijek unutra. Nema kruha bez toga. Ima, ali to je rijetko. To smatraj endem-kruhom.

-  Dobro. Lijepa priča. Ali zašto mi sve to govoriš? Kakve to veze ima s na­šim prepirkama?

-  Kakve nema?! Ti i ja smo kao dva kruha. Različita korica, drugačija nutri­na, ali sastav je ipak isti. Drugačije su nas ruke mijesile, tebe možda više, mene možda manje. I obratno, ako želiš. I zato oprosti ako te katkad ne shvaćam. Tvoja nutrina jednostavno ima više mjehurića.

Lipanj 2011.