Granice

Bosna se, dakle, ljeti prostirala između Makarske i Neuma. Enklave su bile još u Zelenila, u koju su odlazili siromašni i rahi­tični učenici te na otoku Obonjanu koji je preimenovan u Otok mladosti, na koji su odlazili perspektivni odlikaši i izviđači. Teri­torij smo zauzimali u dugoj koloni auta koja se kretala smjerom Sarajevo — Ivan - Mostar - Ploče i smjerom Zenica — Komar -Kupres — Makarska. Alternativno prijevozno sredstvo bio je voz.

Vozom se na more išlo strateški. Postojala je predrasuda da svi koji ne misle svojom glavom polaze u deset ujutro i u pola tri popodne te su očevi familija masovno naređivali da se ide vozom u tri i petnaest u noći. Taj voz se službeno zvao »ubrzani voz Sa­rajevo - Ploče«, a neslužbeno se zvao »ribarski voz« jer su tokom godine njime išli oni koji bi pecali na Jablaničkom jezeru. No, kako je u socijalizmu vladalo zlatno pravilo da svim Bosancima u isto vrijeme na pamet pada ista strategija za zavaravanje protiv­nika, tako su u jednom trenutku svi išli ribarskim vozom, pa je najmanja gužva bila u vozovima u kojima je trebala biti najveća gužva, a najveća u onom u kojem je trebala biti najmanja.

Putovanje vozom bilo je nezanimljivo, ako se izuzme piletina u staniolu i pješačenje do vagon-restorana koji se uvijek nalazio suprotno od smjera u kojem smo ga tražili. Zanimljivije je bilo na more ići autom. Hajde da zamislimo godinu 1978., prosječ­na oca koji je u prosjeku bio pogonski inženjer u tvornici me­talnih opiljaka, što mu je, naravno - u prosjeku, bilo dovoljno da kupi tristaća. Jutro prije putovanja otac bi zapakirao sve za more na galeriju auta, koja se u nekim dijelovima Bosne zvala i roštilj, dok su je Hrvati u glembajevskom stilu zvali gepek-treger, a onda bi strogo upozorio majku i tebe (pretpostavimo da si ti u ovoj priči dijete) da za svoje gluposti imate samo gepek, te da neće podnositi da mu išta stoji na stražnjem sjedištu, a pogoto­vo da mu gumene lopte, dušeci i peškiri zaklanjaju pogled kroz stražnje staklo. I naravno, čas pred putovanje sve bi bilo sup­rotno njegovim napucima. Jedva biste se, sve troje, uvukli u au­to, njega bi lopta iritantno udarala po ćelavici dok bi nervozno savladavao okuke pred Hadžićima, a ti bi se već negdje kod Pazarića prvi put ispovraćao. Kod Jablanice biste stali popiti sok (majka kafu, a otac jednu ljutu, da smiri živce, iako vozi), a maj­ka bi strogo zabranila da se razbacuju novci još prije mora. Otac i ti čeznutljivo biste gledali u janjce što su se vrtili na automats­ki pogon savršenog mehanizma, koji je radio na mlaz iz česme i čašice Hepokova jogurta (onaj kome prethodna rečenica nije jasna, neka prestane čitati tekst jer ionako nije pisan za njega). Kod Čapljine biste kupili kilu bresaka, a možda i smokava. Četr­desetak minuta kasnije bili biste već u Zaostrogu, Drveniku ili Podaci, gdje ste imali domaćina ili gazdu kod kojega dolazite već deset godina. Slijedilo je petnaest dana pečenja na suncu i kupa­nja u moru koje biste zvali vodom, što je Dalmatince užasno nerviralo. Tih petnaest dana svih Bosanaca potvrđuje ljetne gra­nice Bosne. To ljeto povijesna je činjenica. Od Makarske do Neuma teritorij smo osvajali peškirima i dušecima. Neki od nas su taj teritorij zauvijek potvrdili kao bosanski i gubitkom nevinos­ti. Jedan je srpski nacionalni pjesnik u ciklusu o Kosovu napisao: Zemlja je ta od krvi naše i sjemena srpskog. Nešto slično bismo mi Bosanci mogli reći za plaže oko Makarske.

       Vrelo:“Hisorijska čitanka 1“ str.36-38