Ilija
Miljenko JERGOVIĆ
malo je znano, ali je znano da se svetac zaštitnik Bosne zove Ilija. To je onaj isti Gromovnik koji sređuje stvari s munjama i koji je bio zadužen za nebeski elektricitet prije nego što su se pojavili Tesla i Edison. Na osnovi činjenice da Bosnu brani tako prijek i borben svetac, dalo bi se zaključiti kako je to zemlja koje se svi plaše, zemlja u koju nitko neće banuti od silnoga straha da ga ne spali grom iz vedra neba. Ali kako nije tako, za vjerovati je da je sveti Ilija u međuvremenu promijenio narav i da nam je o tome već poslao poruku, ali mi je nismo najbolje shvatili ili nismo bili u stanju pročitati je.
A evo kakva bi, recimo, mogla biti poruka svetog Ilije Bosni! Prije deset godina u Sarajevo je po pjesničkom poslu došao neki iznimno lud pjesnik iz Zagreba. Njegovoj blesavosti svi smo se smijali, a on je, onako bradat i zažarenih očiju, recitirao svoje pjesme o vagini, vulvi i Starom zavjetu. Tko bi ga ozbiljno shvatio dok viče i skakuće po Sarajevu, a starije se žene pitaju je li pijan ili je drogiran ili je šejtanu stao na rep?
Jedini koji ga je ozbiljno shvatio bio je neki sarajevski pjesnik. Taj se tako strašno naljutio na svoga zagrebačkog kolegu da je na svaku njegovu riječ počeo ispaljivati tri svoje, a na svaku njegovu ludoriju izveo bi tri svoje. Trajalo je to cijelo popodne i večer, sve do dugo u noć. Zagrebački se ludovan bio umorio i ponestalo mu je daha tako da je već počeo bivati normalnim pa je sarajevskoga kolegu gledao u čudu, sve se pitajući što mu je i odakle mu tolika energija, ali ovaj se nije predavao, mahao mu je prstom ispred nosa, izgovarao neobične riječi i prijetio mu kao što prijete anđeli kad ugledaju nekoga tko raspuhuje maslačke na livadi.
Mi smo se naravno smijali i ništa nismo shvaćali. Bili smo sretni u svome smijehu, sretni pored njih dvojice koji su se, eto, borili na nekom nevidljivom megdanu i u bici kojoj nismo znali svrhe, ni smisla, sve dok jedan nije nadjačao drugog i sve dok se zagrebački pjesnik nije sasvim smirio, postao običan i pretvorio se u jednoga od nas.
Sarajevskom je pjesniku ime Ilija Ladin. On je te noći sve sile ovoga svijeta i sve muze koristio u igri kojoj nikada nećemo shvatiti pravi cilj. Pobijedio je a da o tome nisu izvijestile nijedne novine, niti je ikada itko o tome napisao i retka. Godinama smo pokušavali prepričati taj događaj, ali ni to nije išlo, jer nitko od nas nije bio u stanju ponoviti ijednu Ilijinu riječ, a tih je riječi bilo više nego što se ikada našlo riječi na jednome mjestu.
Sudbina se poigrala s Ilijom kad su mu na krštenju dali to ime. Umjesto da šalje munje i gromove, on je štitio maslačke u polju i svaku zvjerčicu koja između njih prođe. Bezazlen onoliko koliko ljudima nije dano da budu bezazleni, Ilija Ladin svijetom je išao kao kontrapunkt vlastita imena i uspio je nadludovati ludoga zagrebačkog pjesnika, iako je bio lud samo malo, svakako puno manje od kolege.
O svecima znamo jako malo, a o anđelima tek neznatno više. Tako ni o stvarnoj prirodi svetoga Ilije Gromovnika, opunomoćenog zaštitnika Bosne, ne znamo uglavnom ništa, ali možda su nas svete priče i zemaljske predaje prevarile i možda je taj Ilija bio na sliku i priliku Ilije Ladina. Uostalom, tko bi ovu zemlju mogao gromovima i munjama braniti kad je to takva zemlja koju najčešće valja braniti od nje same i od njezinih odmetnutih sinova i kćeri? Lako bi bilo spaliti cijeli svijet zato što joj je učinio nešto nažao, ali kako spaliti nju, zato što je tko zna koliko puta digla ruku sama na sebe? Zato je Bosni dano da joj zaštitnikom bude svetac za kojega se samo priča da upravlja gromovima, a zapravo više vodi računa o glavi zadnjeg maslačka u polju. Ili tu uopće ne treba biti govora o svecima i zaštitnicima, nego trebamo ostati pri ljudima i pri onome čime su oni ispunili svoj životni vijek. Tako je jednom davno Ilija Ladin kupio auto; kupio je spačeka, iako nije imao vozačku dozvolu, niti je imao plan da ikada do nje dođe. Taj je spaček istrunuo u Ilijinom dvorištu, a pjesnik je o tom događaju napisao pjesmu. Ta pjesma sve objašnjava: i koliko čovjeku vrijede zemne stvari i koliko upotrebne vrijednosti mogu biti upotrijebljene u različite svrhe i koliko je zapravo posve opravdano kupiti auto samo zbog jedne pjesme i proživjeti život da bi je čovjek napisao. A što se tiče one bitke sa zagrebačkim pjesnikom, neka bude rečeno još samo ovo: možda je Ilija bio malo ljubomoran što smo čak iz Zagreba pozivali pjesnika kad smo ovdje već imali njega. Ljubomora nije svojstvena svecima, ali anđelima jest.
Vrelo: "Hisorijska čitanka 1", str. 176-177