Most

Pa ipak, Predsjednikovi bliski suradnici slažu se u tome da Tuđman, koji se grozio zločina, nije imao prave informacije o tome što se događa. Mate Granić tvrdi da je Tuđman na prve vijesti o zločinima pripadnika HVO-a gledao kao na „podvale" hrvatskoj politici.

-Bio je obaviješten da neke strane obavještajne službe rade neke stvari pa nije odmah prihvaćao kao točne informacije da to rade Hrvati. Mislio je da je to djelo stranih obavještajnih službi - objašnjava Mate Granić.

General HVO-a Slobodan Praljak ovako sagledava tragične događaje u Ah-mićima.

-Isti dan kad se dogodio zločin u Ahmićima, ubijeni su Hrvati u Trusini. Ta­da smo se s Izetbegovićem dogovorili o pokretanju istrage. Zašto nije provede­na istraga?! Kako je provesti, s kim je provesti?! Sve što može hodati, jest u uni­formi, brane se jedni od drugih. Ahmići?! Strašno!!! Ali to ne negira činjenicu da su Ahmići bili branjeni, da su muslimanske postrojbe prekinule komunikaciju i da je vojna akcija bila nužna. Tamo su skoro ubili Piku Vlašića, kad im je otišao reći: - Tako se rat ne može voditi, ako nam tu presiječete cestu, mi smo mrtvi! - Da ga vozač nije spasio, strijeljali bi ga i ubili. Piko bi bio mrtav. Drugim riječi­ma, u Ahmićima je bila apsolutno nužna vojna akcija. Druga je priča što se u toj vojnoj akciji dogodilo, zašto se dogodilo, koja je skupina ljudi to učinila, pod či­jim utjecajem?!

Prema svjedočenju Vesne Škare-Ožbolt, budući da su se od Tuđmana skriva­le mnoge informacije o tome što se događa u Bosni i Hercegovini, bio je šoki­ran vijestima o postojanju zbirnih logora u Mostaru.

-Tuđman je nastojao stišati sukob između Muslimana i Hrvata, iako nije imao pravih informacija. Mene je nazvao Yves Heller, koji je umro prije nekoliko godina, novinar Le Mondea, i rekao: - Vesna, ja stižem iz Bosne, molim te, čekaj me u Uredu, imam ti reći jako važnu informaciju, vidio sam logore u Mo­staru, morat ćeš je prenijeti svom predsjedniku! -i došao je do mene, bilo je ne­gdje oko 11 sati navečer, sjeli smo u veliki salon gdje Predsjednik ima primanja i pričali, dok je Predsjednik još radio gore. Kad sam Predsjedniku rekla o čemu je riječ, sišao je dolje i čuo od Hellera što se sve događa. Predsjednik je bio jako ljut, sav crven, rekao je da će to provjeriti i, ako je točno, da tih logora više neće bi­ti. Kad su se te informacije potvrdile, onda je poludio. Poslao je ljude dolje i on­da su se ti logori zatvorili - svjedoči Vesna Škare-Ožbolt.

Predsjednikov predstojnik Ureda i jedan od najbliskijih suradnika, Hrvoje Sarinić, također tvrdi da je Tuđman bio pogrešno izvještavan o tome što se do­gađalo u BiH:

-Bio je apsolutno protiv toga, za logore je doznao nakon što se to dogodilo.

Jadranko Prlić, negdašnji predsjednik Vlade Hrvatske Republike Herceg Bosna, o atmosferi koja je prethodila otvaranju zbirnih logora u Mostaru tije­kom ljeta 1993. kaže sljedeće:

-To je stvar koja je „narasla", za koju nitko nije znao. Pokušavao sam razgo­varati s Matom Bobanom, on je rekao da se ne događa ništa, da je sve pod nad­zorom. To je bio takav „val" u kojem nisi mogao reći ni jednu riječ, a da ti gla­va ne ode! Jednostavno, kad sam vidio da su stvari potpuno izmakle kontroli i da to ne može završiti dobro, počeo sam komunicirati s Matom Granićem. Tuđman je o svemu uvijek dobivao oprečne informacije, tražio je pravu informaciju, želio je uspostavljanje reda. To prosuđujem prema nekim njegovim reakcijama. U tom momentu ni dobar autoritet nije se mogao nametnuti i promijeniti situa­ciju, tako da je vrlo važna bila odluka da se pošalje jedna grupa ljudi iz Hrvat­ske, da uđe dolje i da počne to stanje mijenjati. Na taj način spašeno je ipak što se dalo spasiti u svemu tome; da se u tim zbirnim centrima poprave uvjeti i da se počnu ubrzano otpuštati zatočenici. Prema onome što je Mate Boban pričao, Tuđman se silno iznenadio zbog toga i tražio da se odmah poduzmu odgovara­juće mjere i raspuste ti centri. Vjerojatno je na to utjecao i pritisak međunarod­ne zajednice, a ne samo Mate Granić i ja. Mislim da smo nas dvojica u tom po­gledu, ako to mogu reći, odigrali ključnu ulogu.

Mate Granić, ondašnji ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske, do­bro se sjeća prvih informacija o tome što se događa u Mostaru.

-Moja glasnogovornica obavijestila me o tome što je te noći pisao The New York Times. Dakle, preko Amerikanaca, preko tiska smd doznali. Onda sam imao razgovor s Matom Bobanom, pitao sam ga je li to istina. U lipnju 1993. susreo sam se s Madeleine Albright u New Vorku, susreo se s msgr. Toranom, Kozirjevom i s Kinkelom. Kinkel je skakao i vikao: - Zaustavite Bobana! - Msgr. Toran bio je još oštriji, dakle Vatikan je bio najoštriji. Vidio sam da bez rješavanja krize u Bos­ni Hrvatske nema. Tuđman je bio protiv zločina, definitivno, nije to odobravao, on se grozio zločina. Kad sam čuo za Dretelj, u kolovozu 1993., napisao sam ot­voreno pismo Mati Bobanu. Tuđman je potpisao to pismo i ja sam ga objavio.

Ivica Kostović, također bliski suradnik predsjednika Tuđmana, sjeća se Pred­sjednikovih reakcija na vijest o postojanju logora.

-Tuđman je mnogo puta dobivao povoljna izvješća o stanju u BiH, međutim, kad je dobio vijest o postojanju logora, munjevito je reagirao, malo je reći ako ka­žem da je bjesnio. Nije uvijek znao što se zaista događa, dobivao je frizirana iz­vješća, nije imao pojma o tome, ali kad je intervenirao, stao svojim autoritetom,
raspušteni su logori u Mostaru. Predsjednika su svi slušali - priča Kostović.

Međutim, kad se pomislilo da će se potkraj krvave 1993. godine u pregovo­rima pronaći rješenje za BiH i da će prestati sukobi, srušen je Stari most. Ruše­nje simbola grada bilo je jak politički argument protiv Hrvata. Stari most srušen je 9. studenoga 1993. Desetak dana poslije, Okružni vojni sud u Mostaru pod­nio je zahtjev za pokretanje istrage protiv pripadnika „Kažnjeničke bojne", po­strojbe kojom je zapovijedao Mladen Naletilić Tuta. Istraga je pokrenuta protiv Tome Topića i Dražena Rezića iz Širokog Brijega, te Senaida Čavčića iz Mostara (rođenog u Rogatici) zbog osnovane sumnje da su ujutro, oko 10 sati, u vrijeme oružanog sukoba s Muslimanskim oružanim snagama (MOS) samoinicijativno srušili most bez prethodne zapovijedi. Iako takve zapovijedi u pisanom obliku ni­je bilo, zna se da su pripadnici „Kažnjeničke bojne" zbog istrage izvršili straho­viti pritisak na okružnog javnog tužitelja u Mostaru. Stoga je istraga prekinuta. No, je li doista točno da je Stari most srušen po zapovijedi i narudžbi?

Stjepan Mesić kaže da je rušenje Mosta najavljeno i da se za to znalo neko­liko dana prije.

-Došao mi je čovjek iz Hercegovine i rekao: - Naši su uzeli koordinate, oni će srušiti Most! Ne smijem ti reći od koga sam to saznao, bio sam dolje, obitelj

Nakon optužbi zbog rušenja Starog mosta general Praljak intenzivno je istra­živao rušenje i tražio odgovore na mnoga pitanja u vezi s tim. Pomagao je i stra­nim novinarima u rekonstrukciji događaja.

-Rušenje Starog mosta snimano je s tri kamere, a jedna je kamera nekog Ško­ta. Nijemci su snimali film o rušenju Staroga mosta, u kojem sam sudjelovao, ifilm je emitiran na postaji ARD. Rekao sam im: - To je snimao Škot, hajde, nađi­te toga Škota, ako je novinar, naći ćete ga. - Tražili su ga sedam-osam mjeseci. -Jeste li, konačno, pronašli Škota? - upitao sam ih kad su se vratili. - Ne, nema Škota - odgovorili su. Odgovor na pitanje tko je srušio Stari most leži u odgovo­ru tko je Škot i kako to da su tri kamere snimale rušenje mosta. Ja velim Nijem­cu: - Gospodine dragi, da sam ja rušio Stari most, srušio bih ga za jednu minu­tu, maksimalno. Nitko ne pita zašto je netko na most pucao 24 sata i ispalio 84 granate!? Zašto su tri kamere bile uključene i snimale u trenutku rušenja?! Kako je moguće da tenk iz kojeg se pucalo na most stoji na mjestu koje je 150 meta­ra udaljeno od muslimanskih položaja i da se iz toga tenka puca 24 sata, a da na njega nitko ništa ne ispali?! - l Nijemac koji je snimao film sve je shvatio. Rušenje mosta odgovaralo je nekim Englezima, kako bi se smanjio pritisak na Srbe, od­govaralo je nekim Muslimanima da optuže Hrvate i odgovaralo je nekim Hrvati­ma kojima je plaćeno da to naprave. Na osnovi snimaka može se vidjeti da su na Most pucali jedni, pa drugi, a na kraju je eksplodirao unutra postavljeni eksplo­ziv, koji su Srbi zaboravili. Srbi su srušili deset mostova u jednom danu, ali Stari most nisu stigli, nisu imali vremena, zbog siline udara koji sam ja predvodio.