Sihirbaz

Dragan PAVELIĆ


— Zločest je on, itekako! Pomisli, i bez jednog oka u glavi! Loš znak: kao i zečja usna, kao i šesti prst na ruci. Može udesiti da nekom krene dobro, da ne može biti bolje, a zna upropastiti čovjeka.

— A kako?

— Odeš mu i kažeš: tako i tako, taj i taj; učini, molim te, da ga više nema, neka propadne, neka oboli... Bože sačuvaj! Ne pomakla se s ovog mjesta ako nije tako!

—Je l' moguće, draga daidžinice? Pa takvi se, koliko znam, služe Kuranom!

— Hoćeš reći, gaze po Kuranu Dijete moje, pazi šta govoriš! nije se s tim šaliti! - šaptala je daidžinica; pijuckala je i premještala se s jednog kraja sećije na drugi - protiv uroka. Iako vjernica, bila je praznovjerna. 

— A šta bi s amidžinicom Almasom? Pričaj! I nju su bili urekli. Pričaj, kako ono bi?

— Četrdeset sedme ili osme, bogme, sad se ne sjećam, nije ni važno koje, Almasa se zagledala u jednog Aliju. Naprosto, za njim poludila. To se zvalo ljubav na prvi pogled. Naši su stari mislili kako takva ljubav nije do­bra. Ne posreći se. Elem, i Alija se zagrijao za Almasu. I on pomahnitao. Gledali su jedno drugo, kao začarani. Počeše ih zbog toga zadirkivati.

Cijela stvar pade teško ljudima iz komšiluka — bolje im ne spominjati ime. Odoše oni — daleko im kuća! — do sihirbaza Osmana, onog jednookog naleta i on, trte-mrte, vamte-tamte, drž-ne daj, učini svoje. Za pare, naravno.

Alija i Almasa, muž i žena, stat pa gledat, pristaju jedno drugome ne može bolje, tri se hefte ne prestaše ljubiti. Zaboravili na glad, na ljude, na cijeli svijet. Tek se dignu da se napiju vode, da se umiju. Ne mogu se nasititi, ne mogu se nagledati. Ni do daha ne dođu, a već jedno pristupa drugomu — miluju se, gase želju sad ovako, sad onako...


Četvrte hefte sihiri počeše djelovati. Almasi se Alija ogadi. Zulufi nje­govi, koje je ljubila i doticala nježno, prvi joj se zamjeriše... Kako su ležali na dušeklucima, Almasa dovuče sanduk iz ganjka i postavi ga između sebe i muža. Tako ga, ne izustivši riječ, onemogući da joj prilazi. Ni to, uskoro, ne bi dovoljno. Poče ona smišljati kako da se vrati ocu i muža sasvim napusti. Pa neka bude što biti mora! Bez obzira na adet i na din.

Premda je velika bruka ako žena ostavi muža, pomogoše Almasi ljudi i nagovoriše oca da popusti. Otac, mek čovjek, pokori se molbama; smilova se nesretnoj kćeri.

Tek što se ocu preselila, Almasa osjeti da je trudna. Još se više sneve­seli. Ali, hvala ti, Bože, pa svijetom ne vladaju samo uroci! Rodi se zdravo muško dijete. Pljunuti otac! Čuo otac djetetov plač. Hoće svisnut od želje da ga vidi i uzme u ruke. Poručuje ženi da se vrati; koješta joj obećava, umiljava se, ponižava, kukavac. Uzalud. Sihiri, djeluju li djeluju! Neko komšijsko dijete prešlo Almasin prag — u zao čas — i odmah se izgubilo. Jedva ga dozvaše. Tolika je sila u urocima!

Almasin sin prohodao. Otac njegov, Alija, samovao, samovao pa se, što će, oženio. Treba mu žena, takav je, od onih muškaraca koji ne mogu bez žene. A budući da Almasi nije dao pašćane knjige, druga žena posta inočom.

Prođe još jedan ramazanski post. Sile se šejtanske povukoše i Almasa se poče spremati za povratak mužu...

— I vrati mu se, bez riječi; baš ko omađijana. Supružnici nastaviše živjeti zajedno. Kao da nikakva belaja među njima ne bi. Šta se desilo, desilo. Ne ponovilo se nikada! Žene se upoznaše i svaka prihvati svoj dio kućanstva. A Alija, muž im, živio je i s jednom i s drugom. Ni jednoj nije usfalilo ljubavi. Ponekad bi nekome palo na pamet da nešto kaže, da nešto priupita, ali odmah bi ga ušutkali.

— A sihirbaz?

— Sihirbaz se bavio svojim poslom. Ni'ko ga, kao ni dotad, nije opominjao. Jer, zna se, svijet je sastavljen od Dobra i Zla - na čovjeku je da sam odabere. A što je sve baš tako, a ne drugačije, to treba pitati one koji su od mene pametniji.

 

Vrelo: "Priče iz Ilduzina jastuka", str.31-32

Ožujak 2013.