Iluzije državnoga patriotizma

Ivan LOVRENOVIĆ

Zašto danas u Bosni i Hercegovini ne uspijeva „državni pa­triotizam"? Pa baš zbog naravi vladajućih patriotizama - zbog njihove ideološke isključivosti, zbog njihove etnonacionalne kamufliranosti!

Dva su takva danas, uglavnom, na sceni. Jedan, koji sam sebe reklamira i nudi drugima kao bosanskohercegovački, „probosanski", a dominantno je etnički bošnjački. On ima „samo" jedan nedostatak - neće ga nitko drugi (ne samo Srbi i Hrvati, nego čak i određen broj Bošnjaka koji prepoznaju njegov etnonacionalni ekskluzivizam, da se i ne govori o mnogobroj­nim i raznovrsnim ostalima). A ne mogu ga htjeti naprosto zato što ga osjećaju kao nametanje. Podvarijanta toga probosanskoga patriotizma, kakav njeguju nenacionalne stranke kao „građan­ski", naprosto je ostala bez političkoga identiteta: potpuno je preklopljena onim prvim. Ni njezini protagonisti se ne trude da to shvate i da artikuliraju njezinu vlastitost i kakvu-takvu uvjer­ljivost. Drugi dominantni tip patriotizma jest onaj entitetski u Republici Srpskoj - pojava potpuno nedotaknuta u političkoj publicistici, o znanstvenom politološkom i sociološkom pristu­pu da se i ne govori. Malo možemo znati o tome kako ga doživljuju Bošnjaci, Hrvati i razni drugi i ostali u Republici Srpskoj, ali da je njegova silno pojačana entitetska emocija praktično izjed­načena s nacionalnom srpskom, i da predstavlja novu, demo­kratski inoviranu verziju staroga nacionalizma, to je sasvim evi­dentno.

Svaki takav patriotizam zapravo je ideologija, i kao svaka ideo­logija sadrži notu nasilnoga ugonjenja. A ugonjenje u patrioti­zam jest politički paradoks prvoga reda, jer je patriotizam lju­bav, a u ljubavi prisile nema, da parafraziram svetu knjigu. Uo­stalom, u stvarima konsolidacije društva i države u Bosni i Her­cegovini nije prvo pitanje - patriotizam, nego - povjerenje, odnosno, mukotrpno, samoodricajuće stvaranje i jačanje po­vjerenja. Najprije međunacionalnog, ali isto tako i povjerenja po mnogim drugim, nimalo manje pogubnim linijama društve­ne podijeljenosti i raslojenosti. Svaki samoproglašeni patrioti­zam koji ne doprinosi tom procesu, razara mogućnosti druš­tvene i državne konsolidacije, pretvarajući se u vlastitu negaci­ju. Što se, pak, posebno tiče prvoopisanih, „probosanskih" pa­triota, lekcije iz naše bliske zajedničke prošlosti više su nego rječite: Jugoslaviju i jugoslavenski sistem na psihološko-ideološkom planu ništa nije toliko omrznulo i urušilo kao ideološki normiran, propisani patriotizam, a pojava Slobodana Miloševića kao njegovoga zadnjeg, krvavog „branitelja" bila je zakono­mjerna i opominjuća. Da bi svi „konstitutivni narodi" Bosnu i Hercegovinu istinski osjećali svojom, oni je moraju osjećati kao svoju nacionalnu državu - svi u isti mah, i svi jednako. To je krucijalna politička pouka cijeloga pandemonija kroz koji je zemlja prošla od 1990. godine, sviđalo se to komu ili ne, i odatle bi, kao od projektnoga zadatka, morala polaziti sva traženja poželjnih rješenja za političku artikulaciju specifične bosansko-hercegovačke društvene pluralnosti.

Oba opisana tipa patriotizma, kada ih se zagrebe ispod kože, pokazuju se, dakle, kao nacionalizmi, po klasičnoj definiciji: ono što žele za sebe, spremni su nametnuti drugima oko sebe, ne pitajući ih odgovara li im to. A ono što je u konkretnim bosansko-hercegovačkim prilikama najgore, jest činjenica da je upravo takav tip patriotizma uvijek osnovni movens antagonizacije. Eto završnoga paradoksa i pitanja: patriotizam - kao instru­ment sukoba!?