Lela ili o Bosni
Roberta NIKŠIĆ
Rasla sam u svijetu priča. Lela, moja baka, posjela bi mene, svoju mezimicu do sebe i počela: - O meni bi i roman mogla napisati. Sve priče počinjale su s Johanom Štaderom, njenim didom kojeg nikad upoznala nije, a koji je odnekud iz Njemačke došao u Varcar da bude šnajder. Oženio je babu Petrovićku koja je vazda prebirala po knjigama i molitvenicima. Listajući fotoalbum, prstom bi pokazala na izblijedjelu crno-bijelu fotografiju nje pobožno zadubljene u svijet priče. - Biće da si joj ti najsličnija - rekla bi. A Johan je bio veseljak i umro je u času veselja. Jedne noći pijan i razdragan prošao je poskakivajući i pjevajući kroz muslimansku mahalu: - Moja žena Jela četri sina ima: Ivo, Niko, Frano, Rudo. Zatukli ga Muslimani jer se nije smjelo kroz mahalu tako i još pijan ...
Niko iz pjesme kasnije će postati njen otac, nakon što je ugledao Mandu Majstorović kako služi kod nekog gazde (zaboravila sam kojeg). Odveo je Mandu sebi da više nikad ne bude slugan. I u svemu joj je povlađivao. I kako ju je samo volio. Živjeli su u kući Štadera, do koje smo znale prošetati a ona bi pričala o imanju, namještaju i prostirci, dječjim igrama. Mandi je u kući pomagala jedna žena, jer je njen Niko nju čuvao. Najdraža priča o mami bila je priča o igranci; Manda je voljela ples i posebne cipele po narudžbi od šustera, manje za broj, jer je bila krupna žena a željela je da joj stopalo izgleda ljepše i manje. Za ljubav ljepote, na jedvite jade navukla je cipele za ples i s Nikom plesala cijelu noć. Kad su se vratili kući Štadera, cipele se raspadoše. Dobro su živjeli, Niko je imao kafanu, koja će ga kasnije stajati glave. Sjeća se kako ju je mati onako malenu znala poslati ćaći u kafanu da mu štogod odnese. A njoj je to bilo dnago, jer je ona bila tatina mezimica. Nakon posla Niko bi dolazio kući i stavljao Lelu na koljena, jer je ona od osmero djece, bila tatina mezimica. Došao je rat, u kafani su se smjenjivale vojske, Niko nije bio ničiji. Samo je držao kafanu. Ali ta će ga kafana stajati glave. Partizani su ga zatukli kundakom u glavu. Od njegove smrti se nikad nije oporavila, jer ona je bila tatina mezimica. Ni Mande nije dugo poslije njega, što od tuge što od bolesti. Ostali su sami siročići i sami se brinuli o sebi, imanju i blagu dvije godine. Dok ih nisu razdvojili i razaslali po domovima kao ustašku djecu. Sjeća se da je u domu bila vazda pekmezava i krmeljava i da se umiljavala vaspitačicama.
Nakon doma braća su otišla na zanate, sestre dalje u školu, a nju su vratili u Varcar kod strica Rude i strine Slovenke da im bude sluga. Nije imala ništa svoga osim nešto prnjica, mršavna i nikakva. Poslije je stric Rudo gledao da je se kotariše i blagoslovi njen brak s njegovim šegrtom Tomom. I tako su se ona i njen Toma vodali tri godine, pa kad su se uzeli dobro je znala kako će mu napakostiti: - Ma bona, kad me naljuti, samo mu kažem da sam sve pare potrošila. A did, did je znao reći da njegova Lela na njega samo drvlje i kamenje sipa, da je njena žrtva, ali i nakon pedeset i pet godina braka gledao ju je kao zaljubljeni mladac. Ona bi naglašavala pe de de set i pet godina braka i tri godine vodanja, i da nakon toliko vremena njihovim venama teče ista krv. Znala je biti teška i prkosna, bez dlake na jeziku, što na umu to na drumu, u bijesu bi razbijala prvu stvar koja joj dođe pod ruku. Biće da sam naslijedila gen za razbijanje. Stalno je nešto radila, jer nema gore bolesti od linosti - govorila bi - kad nešto naumim, to mora tako biti. Sve je znala i sve mogla. Da nije bila žena u to vrijeme, bila bi general u vojsci. Nije voljela veće vjernike i od pape. Osjetljiva na sirotinju, zapuštene i zaboravljene.
A kad bi krojila i pričala priče, ispod njezine šivaće mašine i iz njezinih usta izlazila su čudesa. To je bila prava ona, smirena i blaga, nježna, uplašena djevojčica bez roditelja.
Oko nas i iznad nas znala su biti samo nebesa, zvijezde i priče. Njene, Leline priče. U tom lelocentričnom svijetu, rasla je i domovina, kao mjesto kojem pripadam i koje pripada meni, poprimajući konture Lelina lika. Onda se preselila u svijet priča, protezala se, žuborila i ljeskala, mirna i spokojna, vrludala je našim svijetom. Smaragdno zelena ljeskala se njezinim sjećanjima i mojim vizijama. Obitavala je na obroncima Lisne. Njene geografske koordinate sterale su se Varcarom, Majdanom i Bjelajcem, pa sve do njezine i didove njive i natrag u koncentrične krugove priče što su se širili oko mene i upijali svaki detalj vanjskog svijeta što me okružuje, kovitlale u vrtlog zajedno s njezinim likovima, dobrodušnim gorostasima, mojim genima, i njom u ulozi pripovjedačice, mojim najdražim likom. Stavljala bi prst na usta kad bi se prisjećala detalja. Sve je poniralo i sve izviralo iz tih priča. Poslije se domovina selila i na neka druga mjesta: najdražu memljivu biblioteku, očevo izvođenje sevdalinki, zadobila je neke nove konture sve dok nisam počela vjerovati da sam građanka svijeta, pa sam je smjestila u kofer.
Nakon njene smrti, jer bila sam njezina mezimica, željela sam kao i nju, pokopati i domovinu, zanimanje za njezine ljude i prošlost, čežnju za njom. Željela sam da prestane postojati, da je nestane, da je nema i da je nemam. Izrasla je u gustu, neprozirnu bijelu maglu što me guši i obavija. Izgubljena u njoj, željela sam je prerasti, pobjeći, samo pobjeći. Samo da je bijega i zaborava. Sad je samo želim proniknuti i ovo pisanje nije ništa drugo doli bauljanje u magli.