Raspad


Veljko KADIJEVIĆ


JNA je bila jedina legalna vojska Jugo­slavije. Sve drugo bile su paravojske, uključujući ilegalno naoružavanu paravojsku Hrvatske. Nikoga u takvim uvje­tima JNA nije napala prva, ona je svoje samo branila. U početku je imala zadaću rastavljati sukobe na nacionalnoj osnovi. A kad je hrvatska paravojska, naravno po odluci svojeg rukovodstva, krenula u na­pade i na vojsku, preko blokade vojarni i tako dalje - onda je vojska na to odgo­vorila. U prvom redu da deblokira vojar­ne, ali i da štiti svoje ljude. Kad je završena operacija u Vukovaru, svi ranjeni... i za­robljenici koje je zarobila JNA, odvedeni su u Srijemsku Mitrovicu i tretirani pre­ma svim međunarodnim pravilima, pa i bolje. A što se poslije toga događalo, ja stvarno ne znam. Ako je bilo tko iz JNA, uključujući i ove kojima se sudilo (priča o Haagu i presudi vukovarskoj trojci, op. ur.) tamo sudjelovao i činio neku vrstu zločina, onda bi, da sam ja znao - oni od­govarali meni.

Ako to stvarno jest, a to nisam znao, onda je za to prije svega odgovoran moj načel­nik službe sigurnosti (Aleksandar Vasiljević, op. ur.) koji me bio dužan o tome obavijestiti ako je za to znao. /... / On je morao znati, a je li on znao ili nije - to on zna. Ono što mogu tvrditi, to je da Vasiljević mene nije obavijestio da se bilo što vezano za vojsku tamo događalo. /.../Ja sam, vjerujte mi na riječ ako hoćete, za Ovčaru čuo tek kad sam bio u mirovini. I to naknadno.



Mi smo htjeli, blokirajući Vukovar, posti­ći svoj cilj, da uzmemo i razbijemo tu voj­sku, koja je predstavljala kičmu Hrvat­ske vojske. Kad je ona poražena, Tuđman je pristao na Vanceov plan. Htjeli smo to ostvariti sa što manje žrtava. Ali to nije išlo i onda smo prešli na onu taktiku koja je realna, provodljiva. Svugdje sam govo­rio da će, ako savezni organi učine ono što je njihova dužnost, onda i vojska uči­niti svoj dio. A vojska sama ne može dove­sti do mira ako je ostala sama. Ne može. Cilj tih naših 14 primirja koje smo s Hrva­tima sklopili bio je da omogućimo nala­ženje mirnog puta razrješenja problema. Nama nije bilo stalo da okupiramo, pobi­jemo i razbijemo. To nam nikad nije bio cilj. I onda su to nazvali strategijom "kreni pa stani". Neki kažu da je Armija trebala u korijenu sasjeći nacionalizam u Hrvat­skoj i Sloveniji, odmah kad se pojavio. Oni nemaju pojma što je nacionalizam. I kako bi ga sasjekli? Kako ga vojska može sa­sjeći? Kako možeš sasjeći 90 posto naro­da koji se izjasnio za svoju državu? Iskre­no, na puč se nikad ne bih odlučio jer on je vodio u propast. On je vodio u avantu­rizam. I to ne u krajnjoj liniji, nego ne bi bilo moguće izvesti ni prvi korak. Nije bilo moguće provesti okupaciju srpskom voj­skom koja se nije htjela odazvati na poziv.


Mi smo praktički dio vojnog puča imali poslije, a kad je trebalo braniti blokirane vojarne, kad je trebalo braniti srpski na­rod u Hrvatskoj, Srbi iz Srbije bježali su s fronta. Postojao je i sukob između Momi­ra Bulatovića i Bore Jovića, ali on o tome ne govori. A tu je bio svjedok, ne samo ja, nego i Milo Đukanović. Kad ga je Bulatović pitao: ,,A po čemu Crna Gora sudjeluje sa 27 posto svojih mobilizacijskih kapa­citeta sada u mobilizaciji, a Srbija samo s deset posto, odgovorite mi na to pitanje?"


O tom gospodin Jović neće govoriti. Za­boravio je to. Prema tome, to je bio dokaz da čak ni onaj prvi korak nije bilo moguće ostvariti. A što bi bilo da se, a bilo bi, u to uključila strana intervencija, ako bi napa­di bili samo na vojsku i na Srbiju, pretež­no iz zraka? A što bi bilo da se razvio, a ra­zvio bi se velik partizanski rat u Hrvatskoj i u Sloveniji, što bi bilo tada? Slobodan Milošević je došao, pozvao me u ured pred­sjednika Jovića dva dana nakon 9. ožujka i zatražio od mene da vojska uzme stvar u svoje ruke. Drugim riječima, da ide u puč.
I ja to lijepo obrazlažem u knjizi. Kad sam
izlazio iz ureda, rekao sam Miloševiću da ja tu odluku sam donijeti neću, kako će to moj štab procijeniti i da ću onda pred­sjedniku Joviću dati odgovor. I tako sam
učinio. Štab je odgovorio i prijedlog je bio, dakle, ne vojni puč, nego sazivanje sjed­nica vrhovnog zapovjedništva. Špegelj je tvrdio da Amerikanci naoružavaju paravojsku Hrvatske i ja sam to Zimmermannu rekao. On kaže: - Špegelj laže. Rekao sam mu da ćemo na sudu vidjeti laže li ili ne.

Zašto nismo uhitili Špegelja? Zato što ga je krila hrvatska vlast. Moguće je da se ljudi po tri, pet ili deset godina kriju i da ih nije moguće naći. Mi smo uhitili svakog koga smo imali, sudili smo svima koje smo uhi­tili. Sudili i osudili na Vojnom sudu. Ispred suda bilo je 150.000 Zagrepčana. Zgradu Vojnog suda napadalo je 150.000 ljudi, ka­menjima su razbili stakla. Ali mi smo ipak održali suđenje i osudili ih. Špegelj je osu­đen u odsustvu zato što ga nismo uspje­li dobiti, jer su ga Hrvati sakrili. Na kraju krajeva, i Mesić je na Predsjedništvu, kad je Zimmermann praktički podržao tako­zvanu mladu hrvatsku demokraciju i re­kao da Amerika neće dopustiti da ona bude ugrožena, rekao za nelegalni uvoz naoružanja: „Što ste mislili, da ćemo uvo­ziti nalivpera umjesto oružja?" Na Pred­sjedništvu čiji je on tada bio član. Tvrd­nje da je Špegelj zahvaljujući meni ostao na slobodi, jer sam spriječio uhićenje za­ustavljajući Vasiljevića, najobičnija je laž. Najobičnija laž. Prvi kojeg smo htjeli i na­stojali uhititi bio je Špegelj. General Vasiljević, koji je radio na uhićivanju, koji je i uhitio jedan broj ljudi, imao je taj zadatak. I imao je zadatak koji nije izvršio. Zašto? To on zna.


A ja mogu samo zaključiti - zato što je po­stojala velika mogućnost da Špegelj ne ode iz Zagreba, da u jednom velikom gra­du u kojem ima barem 90 posto podrške bude skrivan, da ne bude pronađen ni za 20 godina, a ne za 15 dana. Ante Marković predlagao je uhićenje nacionalnih vođa, i Tuđmana i Miloševića. To je, prema mo­jem mišljenju, bilo potpuno pogrešno, netočno, nerealno, neostvarivo. On nije vidio čak ni prvi korak kad bi se prihvatio taj njegov prijedlog. Gledao je samo kako da postane lider Jugoslavije, to je on gle­dao. A što će iz toga ispasti, kako će rea­girati Srbija i srpsko stanovništvo koje je tada imalo jedan specifičan odnos po­drške prema Miloševiću? Kako će reagira­ti hrvatsko stanovništvo koje je s više od 90 posto podržavalo Tuđmana? A to što su bile Mesićeve ambicije, to je njegova stvar. On je u mojem kabinetu često vodio raz­govore, ali nikad nije propustio napome­nuti da je on liberal, demokrat, a kako je Tuđman despot, apsolutist itd. I, narav­no, u dogovoru s Markovićem stigao je i Markovićev prijedlog o tome - najprije da treba podržati Mesića protiv Tuđmana, a onda bi stvar bila kompletno riješena u korist Jugoslavije, da treba uhititi i Tuđ­mana i Miloševića i sve će biti riješeno. To je toliko neozbiljno i smiješno!


Veljača 2015.